Omiljeni, bivši predsjedik Crne Gore obećavao je Cetinju preko svojih sledbenika bogate investitore, nove fabrike, projekte na raznim poljima. Obećao im je čak i vrhunsku svjetsku umjetnost koja će procvjetati u napuštenim i oronulim pogonima fabrike „Obod“, a zatim zadiviti umjetničke kritičare i performere širom planete. Cetinje mu je povjerovalo ne shvatajući da je kao grad dio nejake i problematične ekonomije Crne Gore. Sebe je zamislilo kao ekskluzivnu istorijsku oazu. Očekivalo se da usred materijalne pustinje šikne blagotvorna voda (umjetnost, čokolada, kanabis) i krene bujna vegetacija (zaposlenost, plate, luksuz) u vremenu kada grad nije imao čak ni pitke ni tehničke vode za svoje građane.

Omiljeni predsjednik je sa Cetinja pozivao svoje sledbenike da se samoorganizuju i sopstvenim snagama otpočnu stvarati svoj identitet. A oni su mu povjerovali. Nijesu računali da je identitet plod sporog i specifičnog viševjekovnog procesa, a ne dva tri predsjednička mandata omiljenog predsjednika kojeg će podržavati svojim listićima na glasačkim mjestima. Nijesu shvatili da identitet stvara većina povezana kulturom, vjerom, civilizacijom.
Omiljeni predsjednik ne samo što je posijao iluzije po Cetinju već je pozvao Cetinje na preimenovanje vlasništva pravoslavnih svetinja. Nerazumijevanje geneze stvaranja i suštine postojanja pravoslavnih svetinja prozvelo je neslućeni otpor u narodu.
Kao u holivudskim filmovima sa omiljenim prorokom i vjernim sledbenicima Cetinje je bilo kontra tim događajima. Našlo se u nekoj vrsti ateističke ekstaze. Krenulo je u obračun sa svetinjama. Predsjednik je inspirisao i podržavao taj obračun. Predsjednik se svojim sledbenicima obraćao sa stvoriteljske visine, preko glasnika okićenih državnim simbolima. Umjesto vjere, zajedništva i humanizacije društva favorizovao je lajt motiv da Crna Gora ima samoniklu civilizaciju, da ima svoju saksijsku religiju koju će odnjegovati prvo na Cetinju, a potom je kao pelcer rasaditi širom Crne Gore.
I onda je uslijedio šok. Uprkos velikoj, često neumjerenoj i neobuzdanoj podršci, koju je grad Cetinje pružao omiljenom predsjedniku proroku njegov ateistički politički kredo je pao. Ideja da crkve i manastiri budu prevashodno dio katarstarkog zapisa, doživijela je fijasko širom države Crne Gore. Cetinje je bespogovorno podržalo omiljenog predsjednika. Došlo je do velike disharmonije Cetinja i Crne Gore, prestonice i države. Cetinje se nadmeno odnijelo prema Crnoj Gori ignorišući ono što se u njoj dešava. Umjesto da cijeni narodna i religijska osjećanja, da ih pokuša razumjeti, da s njima kulturno polemiše i dogovara se Cetinje se čvrsto držalo skuta svog proroka.
Vrijeme će pokazati da je u dešavanjima oko zakona o slobodi vjeroispovijedanja bilo nečega bizarnoga, nečega od onih Holivudskih distopijskih filmova o holnistima (film „Poštar“) gdje partijski vođa umisli da je apsolutni vladar cijelog jednog izolovanog svijeta. U priči oko svetinja Crna Gora se povezala međusobno a Cetinje je ostalo izolovano.
I omiljeni predsjednik je doprinio izolaciji Cetinja. Veoma rijetko je tamo odlazio. Jednom se ispeo na Orlov krš. Orlov krš je za one koji ne poznaju Cetinje istorijska i geografska tačka sa koje se najbolje doživljava Cetinje. Tokom tog simboličnog uspona, praćen viđenijim sledbenicima predsjednik je obećao Crnoj Gori sopstvenu kulturu, sopstveni jezik, sopstveni identitet, sopstvenu crkvu… Da li su prisutni na Orlvom kršu i oni koji su pratili predsjednikovo obraćanje putem medija dokučili da im olako obećava ono što nastaje u procesima dugim decenijama i vjekovima ne znam, ali mi je jasno da je omiljeni predsjednik u tom obraćanju imao u vidu samo svoje interese u vidu produženja vladanja u nekoliko narednih mandata.
Nije Cetinju napravio uslugu ni omiljeni predsjednik ni njegovi partijski dušebrižnici. Naprotiv. Zbog njegovih i njihovih vatrenih govora o istorijskom značaju i veličini Cetinja i uvijek prozvanih zlokobnih mu neprijatelja, iz prestonog grada Crne Gore sve više i više su u svijet odlazile vijesti o napadima na pojedince i institucije drugih predznaka na koje bi omiljeni predsjednik u svojim govorima direktno ukazivao. Na Cetinju su učestala maltretiranja turista namjernika, kamenovanja autobusa, sveštenih lica i školaraca. Izostajale su oštre osude Cetinjskih zvaničnika na te nemile događaje kao što su izostale osude napada na predsjednike i premijere Crne Gore koje su se u dugom nizu godina na Cetinju dešavale do ove poslednje sa Milatovićem.
Izaslanici omiljenog predsjednika su svojim radom na terenu osim indoktrinacija istorijom mnogo više doprinijeli materijalnom i duhovnom osiromašenju grada a iznad svega radikalizaciji Cetinja i urušavanju njegovog ugleda koji je dugo vremena stican. To što Cetinje kao naslijeđeno civilizovano i prosvećeno mjesto nije imalo snage da se odupre agresiji, apetitima i primitivizmu političkih moćnika, to što se nije iskobeljalo ispod njihove ideologije i uticaja njihove partije krivo je samo Cetinje. To što je Cetinje izgubilo duh kosmopolitizma i modernosti krivi su i neki drugi faktori na koje Cetinje nije moglo uticati.
CETINJE DANAS je prepuno ogorčenosti prema davno prohujalim epizodama iz nacionalne istorije. Taj bijes i revoltiranost prema nečemu što se davno dogodilo ili se ne zna kako se dogodilo oduzimaju snagu Cetinju potrebnu da povrati nekadašnju urbanost i gradske manire. Sprečavaju grad da postane pitomo i nekonfliktno mjesto dolično zvaničnoj prestonici države u kojoj bi se njegovala miroljubiva i kulturna atmosfera.
Problemi CETINJA DANAS eskalirali su po pitanju jednog ustoličenja i jedne inauguracije. Ti događaji su proširili loš glas o Cetinju koji je gradu nanio veliku štetu. Cetinje nije shvatilo da svečani događaji u svim sferama života, od profanih do svetih i sakralnih malim sredinama donose veliku korist, obezbeđuju privlačnost, šire popularnost od koje građani imaju ekonomsku dobit. To je bar jasno svima koji prate programe TV kanala o atraktivnim dešavanjima u društvu i u prirodi. Da su cetinjani zamislili svoje Cetinje u ulozi onih mjesta koje sa zadovoljstvom gledaju na kanalu Nacionalne geografije shvatili bi da su svečanosti poput ustoličenja i inauguracije u najboljem interesu Cetinja i na dobrobit ukupne društvene zajednice. Prihvatili bi ih i ispratili kao dio tradicije i gradske ekonomije bez obzira na pozadinske političke netrpeljivosti i nesimpatije za koje nikada neće faliti vremena.
Ako već događaje ustoličenja i inauguracije nije željelo iskoristiti za promociju i profit grada, Cetinje je bilo dužno, kao prestonica države, da se prema njima profesionalno odnese. Pritom je Cetinje bez ikakvih prepreka moglo uvažiti osjećanja protivnika ustoličenja i inauguracije i omogućiti im mirne proteste. Paralelno s tradicionalnim događajima mogla su se prikazati i demokratska dostignuća društva. Jedni su za ovo drugi su za nešto drugo u ime čega na kulturan i civilizovan način protestuju dok se njihovi zahtjevi ne riješe. Iako su se ustoličenje i inauguracija ticali interesa i prava svih građana Crne Gore Cetinje se odlučilo da to ne samo ignoriše već na neki način i ponizi. Cetinje je zaboravilo da svi građani Crne Gore uplaćuju sredstva u državni budžet iz koga se sa 1% finansira Cetinje kao prestonica da bi se u njemu između ostalog i ovakvi događaji organizovali.
Ne treba zaboraviti da je Crna Gora i na riječima i na djelu i pored svega ostala odana Cetinju kao biseru svoje istorije. Ovih dana sa raznih strana stižu glasovi da nema Crne Gore bez Cetinja. Takva poruka osim što proslavlja Cetinje ne manje ga obavezuje da kao grad pokaže širokogrudost prema Crnoj Gori. Svi koji požele da se u čast nekog velikog i svečanog događaja ubuduće nađu na Cetinju trebali bi s radošću i poštovanjem od strane Cetinja i cetinjana biti primljeni. Zašto to nije tako, krive su, po mom sudu, interpretacije nacionalne istorije na kojima insistiraju partije. Na partijske istupe Cetinje je najblaže rečeno izuzetno osetljivo. Najveću krivicu snosi ideologija partije koja neprikosnoveno u dugom vremenskom periodu upravlja Cetinjem. Evo u čemu je njena krivica.
Omiljeni, uvijek s dobrodošlicom dočekivan i slavljen, sada već bivši predsjednik Crne Gore bio je direktni protivnik dolaska na Cetinje slobodnih građana Crne Gore zainteresovanih za ustoličenje Mitropolita crnogorsko-primorskog. I što je još problematičnije navodni predsjednik svih građana Crne Gore bio je sudionik nemira na Cetinju, gdje je aktivno, na licu mjesta, podgrijavao negativne naboje prema tradicionalnom činu ustoličenja Mitropolita crnogorsko-primorskog. U ulozi predsjednika države Crne Gore javno i direktno je atakovao na ono što je po Ustavu bio dužan da brani. U predvečerje odlaska sa vlasti omiljeni predsjednik je nanio još jednu veliku i nepopravljivu štetu gradu Cetinju.
Treba priznati da je CETINJE DANAS i prije pomenutih događaja zbog prevelikoj posvećenosti prizemnoj politici potisnulo mnoge kvalitete koji su ga dugo vremena krasili kao otvoreni i gostoljubivi grad.
U gradovima kosmopolitskog, urbanog, autentičnog multikulturalnog duha velike društvene tenzije su rijetke. Kada i dođu do izražaja kratko traju. Sa Cetinjem to nije slučaj. Po učestolasti, gromoglasnosti, dugotrajnosti i žestini onoga što se dešava na Cetinju može se zaključiti da je Cetinje kao mali grad na velikom i dugotrajnom gubitku zbog dugih političkih tenzija. Značajan je broj ozbiljnih autoritativnih ljudi, gospode i intelektualaca iz starije generacije cetinjana koji jednostavno kažu “Ja ovaj grad ne prepoznajem“. Treba im vjerovati. Treba ih i razumjeti.
Relacije Cetinja sa susjedima u okruženju i njihovim potrebama da hodočaste na Cetinje su na incidentnom nivou. Odnos i obzirnost Cetinja prema visokim vjerskim poglavarima koji su svojom službom i poslovima vezani za Cetinje su na još nižem nivou. Ponašanja prema sugrađanima, cetinjanima različitog mišljenja su i provokativna i negativna, često i agresivna.
Poželjno je da Cetinje zbog napretka i boljitka svih vojih građana i posjetilaca promijeni postojeće stanje. Nužno je da humanizuje odnose prema ljudima koji na Cetinju borave, rade, funkcionišu. Razumno je da se kao prestoni grad Cetinje s respektom počne odnositi prema događajima iz tradicije i svoga i drugih crnogorskih prostora. Važno je da krene s razumijevanjem i udovoljavavanjem potrebama svih građana Crne Gore koji dolaze na Cetinje ne razmišljajući o njihovim političkim i istorijskim afinitetima. O tome u CETINJU SJUTRA.