Piše: Redakcija
Odluka Uprave policije da sankcioniše organizatore, utvrdi odgovornost zbog prisustva maloljetnika koji su konzumirali alkohol i pozove roditelje da prijave eventualno neprimjereno ponašanje tokom nastupa Dragomira Despića Desingerice predstavlja potez koji zaslužuje podršku, ali ne zato što je riječ o jednom kontroverznom izvođaču, već zato što država konačno šalje poruku da zakon ne prestaje da važi kada se ugase svjetla u klubu.
Niko ne treba da bude iznad zakona, bez obzira na popularnost, broj pregleda ili komercijalni uspjeh. Ako su prekršeni propisi, sankcije su jedini ispravan odgovor. Posebno kada su u pitanju maloljetnici.
Međutim, bilo bi pogrešno svu krivicu svesti na jednog čovjeka. Desingerica nije uzrok problema. On je njegova posljedica. I to teška!
On nije fenomen koji je stvorio nove vrijednosti, već proizvod društva koje je odustalo od starih. Društva koje je godinama spuštalo kriterijume, relativizovalo vulgarnost, pretvaralo šok u marketing, došlo je valjda na pedalj od provalije, jer kada takvo okruženje nagrađuje najekstremnije ponašanje, nije iznenađenje što upravo ono postaje najvidljivije.
Ustavne izmjene: Manje politike u pravosuđu, više pravila u samom Ustavu
Posebno zabrinjava što su publika na takvim nastupima često djeca i maloljetnici. Oni ne dolaze sami, neko im proda kartu, neko ih pusti u klub, neko im toči alkohol, a neko godinama zatvara oči pred činjenicom da su sadržaji namijenjeni odraslima postali dio odrastanja djece.
Zato je licemjerno zgražavati se samo nad izvođačem. Društvo koje je dozvolilo da maloljetnici redovno budu prisutni na ovakvim nastupima, koje je prestalo da postavlja granice i koje je brigu o djeci prepustilo algoritmima, tržištu, estradnim avetima jednostavno nema pravo da se pravi iznenađenim kada se suoči sa posljedicama.
Ovdje nije riječ o ukusu, muzičkim žanrovima ili generacijskom jazu. Svako ima pravo da sluša ono što želi. Ali niko nema pravo da zanemaruje zakonsku obavezu zaštite maloljetnika. To nije pitanje estetike, nego javne odgovornosti.
Zato treba pozdraviti reakciju institucija. Ne kao napad na jednog estradnog izvođača, već kao podsjećanje da postoje granice koje se ne smiju prelaziti. Istovremeno, ovaj slučaj treba da bude povod za mnogo ozbiljnije pitanje: kako smo kao društvo došli do toga da nam je prihvatljivo da djeca budu publika spektakla čiji je jedini cilj da bude što šokantniji? Odgovor na to pitanje mnogo je važniji od sudbine bilo koje estradne zvijezde.
