A đe vam je sada pedagogija Crnogorci i Brđani?
Piše: Aleksandar Živković
Potpisani se, priznaje, odmah vratio u djetinjstvo već na samu najavu dokumentarne serije RTS-a „Svevremenik Njegoš“. Neđe od 11. godine počeo sam da čitam o životu Njegoševu i još se načitati ne mogu. Ako je svevremenik, onda je i – naš savremenik. A na televiziji, kako je govorio moj stric, svakakvih kastiga ima, samo nema gusala i Njegoša.
Zato me je obradovala serija koju potpisuje kao scenarista, vrstan poznavalac žitija Njegoševog, filosof Mikonja Knežević, a kao reditelj Danilo Bećković. Scenarista je dao riječ i našim intelektualcima, koji nijesu, pokazalo se, ništa manji znalci Njegoševi, i to je prvi kvalitet serije koju treba istaći. RTS je jeste emitovao u nekom of terminu, no postarajte se da je nađete i vidite, i onako ne robujemo više „programskim šemama“. Dokumentarni, a ovo je i obrazovni, program takve su sudbine, otkrijte ga svojoj đeci. I posmatrajući seriju kao svojevremeni „đački bioskop“ imam najviše primjedbi na nju (prvu epizodu posvećenu djetinjstvu i dečaštvu), o kojima ću nešto na kraju ovoga prikaza.
Na početku je dat opis Crne Gore u kakvoj je rođen Rade Tomov, uz kratak pregled istorijskog puta vladičanske dinastije Petrovića i, razumljivo, najviše Petra Prvog. Tu primjećujemo da je krajnje vrijeme da se i televizijski obradi ličnost samog Svetog Petra Cetinjskog.
Opis porodičnih prilika i neobičnog školovanja Rada Tomovog dat je u prvoj epizodi pouzdano i temeljno. Mitropolit Joanikije i profesorka Sonja Tomović Šundić, opravdano su ukazali na odsudan uticaj Petra Prvog na duhovno formiranje Njegoševo.
Vrlo je lijepo prikazano njegovo školovanje na Toploj, a potonji sudbonosni susret sa Simom Milutinovićem Sarajlijom kroz anegdotu je predstavio Milorad Durutović, dok je o dubljim korijenima Simove pedagogije, rusoovskim i antičkim (reklo bi se, podjednako spartanskim i atinskim) besjedio Živojin Rakočević. Podsjetio je da je Sarajlija istovremeno radio na tome da u Njegošu probudi „Ahila i Orfeja“.
O „svagda mi dragom nastavniku“ i njegovom pedagoškom metodu već bi u nekim srećnijim kulturama bilo snimljeno više filmova, avaj, tu smo đe smo. Ali ako je svevremeni Njegoš zbilja i naš savremenik, vrijeme je da se upitamo: kako se danas vaspitava i obrazuje čeljad crnogorska i brđanska? Čini se sve „mehaničkije“ i udaljenije i od negdašnje narodne pedagogije i od Simovog Rusoa i Antike.
Vaspitanje nije garantija da će svak postati Njegoš, ali se u svakog može prenijeti nešto njegoševski.
I to je moja glavna primjedba na prvu epizodu, posmatranu iz perspektive „đačkog bioskopa“. Ako se nije imalo novca za igrane dijelove, bilo je još anegdota koje su se mogle iskoristiti. Anegdota je nezamjenljiva u biografskom metodu, o kome su opravdano govorili stari pedagozi kao prvom načinu upoznavanja sa istorijom.
Pored toga, obavezno je trebalo pomenuti izraz striko za Svetog Petra Cetinjskog. On je značajan, i u Bogu proslavljen, po mnogo čemu, ali to striko ostalo mu je kao jedan od važnih „epiteta“. A kad smo kod njih, valjalo je ne zaboraviti i – vijoglavi uz Simu Milutinovića Sarajliju.
