Piše: Redakcija
Nacrt amandmana XVII do XXI na Ustav Crne Gore donosi tri velike grupe promjena: mijenja način izbora pojedinih članova pravosudnih savjeta, preuređuje sastav Sudskog i Tužilačkog savjeta i dodatno utvrđuje nezavisnost Centralne banke. Riječ je o promjenama koje se obrazlažu obavezama iz pregovora sa Evropskom unijom, naročito u poglavljima 23, koje se odnosi na pravosuđe i osnovna prava, i 17, koje obuhvata ekonomsku i monetarnu uniju. Pošto je dokument još nacrt, o njemu treba govoriti kao o predloženom, a ne već konačnom ustavnom rješenju.
Prva novina odnosi se na takozvanu kvalifikovanu većinu. Četiri člana Tužilačkog savjeta iz reda uglednih pravnika više se ne bi birala običnom većinom prisutnih poslanika. Za njihov izbor bila bi potrebna dvotrećinska većina svih poslanika u prvom glasanju, a ako ona izostane, tropetinska većina u drugom glasanju, koje se može održati najranije nakon mjesec dana. U prevodu na svakodnevni jezik, vladajuća većina ne bi mogla sama da postavi ove članove, osim ako raspolaže izuzetno velikim brojem poslanika. Namjera je da se vlast i opozicija primoraju na dogovor, mada takav sistem nosi i rizik blokade ako politički akteri dogovor zamijene međusobnim uslovljavanjem.
Najvidljivija promjena u Sudskom savjetu jeste potpuno isključivanje ministra pravde iz njegovog sastava. Umjesto dosadašnja četiri, Konferencija sudija birala bi pet sudija, dok bi predsjednik Vrhovnog suda i dalje bio član po položaju. Uz njih bi ostala četiri ugledna pravnika koje bira Skupština. Tako bi od deset članova Savjeta šest dolazilo iz sudstva, a ministar, kao predstavnik izvršne vlasti, više ne bi učestvovao ni u raspravi ni u odlučivanju o izboru, napredovanju, ocjenjivanju ili disciplinskoj odgovornosti sudija. Zbog toga se briše i stara odredba da ministar ne glasa u disciplinskim postupcima: ona postaje nepotrebna jer ministar više uopšte nije član Savjeta.
Predsjednik Sudskog savjeta i dalje bi se birao među članovima koji nijesu sudije, dvotrećinskom većinom članova Savjeta, i imao bi odlučujući glas kada je rezultat glasanja izjednačen. To znači da sudije dobijaju brojčanu većinu, ali ne i potpunu kontrolu nad radom Savjeta. Odlučujući glas predsjednika predstavlja mehanizam za prevazilaženje pat-pozicije, ali istovremeno daje izuzetno veliki značaj ličnosti koja obavlja tu funkciju. Zato stvarna depolitizacija neće zavisiti samo od ustavne matematike, već i od toga ko će biti proglašavan „uglednim pravnikom“, po kakvim kriterijumima i koliko će postupak izbora biti javan i provjerljiv.
Kod Tužilačkog savjeta ključna promjena nije toliko u samom broju i rasporedu članova, koliko u tome što se njegov sastav prenosi iz zakona u Ustav. Savjet bi imao predsjednika i deset članova: pet državnih tužilaca, dva ugledna pravnika koji nijesu advokati, jednog predstavnika nevladinih organizacija, jednog predstavnika advokature i jednog zaposlenog u Ministarstvu pravde kojeg imenuje ministar. Ustav je teže promijeniti od zakona, pa se ovim smanjuje mogućnost da trenutna parlamentarna većina običnom izmjenom zakona prekroji Savjet prema sopstvenim potrebama. Ipak, predstavnik Ministarstva ostaje u Savjetu, što znači da izvršna vlast nije potpuno isključena iz tužilačkog sistema, kao što se predlaže u slučaju Sudskog savjeta.
