Šta ovo bi? U finalu Vimbldona je igrao teniser za koga smo svi morali da navijamo jer ima sve odlike prosječnog Srbina, ali na njegovu nesreću sa druge strane mreže je bio Novak Đoković.
Jeste, Kirgios je pretalentovani igrač, koji uništava samog sebe. Beskrajne svađe sa svima na stadionu, uključujući i sebe. Isti tip kao 90% nas koji prebacujemo kanal kad Đoković izgubi prvi brejk. I nikako da se od najboljeg naučimo kako treba.
Od naših političara na najboljem putu je Dritan. Možda ne da nauči, ali u nedostatku konkurencije, ima istorijsku šansu da osvoji Gren Slem. Tek je jul, a on već juriša na čelo treće Vlade ove godine.
A sedmica je počela tako nevino, sa diskusijom o rezultatima Balkanske matematičke olimpijade. I niko da se zapita kako se mogao očekivati bolji rezultat kad djeca na takmičenje dolaze iz zemlje u kojoj matematička manjina sastavlja većinu, iz zemlje u kojoj dobijaš pravo da se pitaš tek ako imaš manje od 5% podrške. A ako se krećeš oko nule, onda imaš pravo i da se predstavljaš kao javnost.
Tako su nas mediji koje pokušali uvjeriti da je 29 osoba koje protestuju ispred Vlade veće od recimo broja ljudi na bilo kojoj litiji u Andrijevici npr. Pa kako da se dijete ne zbuni na takmičenju, kad ga zbune sopstvene oči?
Još jedan od često rabljenih termina prethodne sedmice je bio konsenzus i strpljenje. Svi oni koji su ćutali kad su se silom na sramotu usvajali zakoni o recimo državnim simbolima, rezolucije o ukidanju PG skupštine, pa i Ustav, sad odjednom pozivaju na široki dijalog i odlaganje procesa. Da zrene neđe u podrumu dok ne uđemo u Jevropu.
I imalo bi to smisla da se ne radi o nečemu što čami čekajući već 11 godina, koliko je proteklo od potpisivanja ugovora sa dvije tradicionalne vjerske zajednice.
Logika „da sa evropskog puta ne skrenemo“ je ista ona koja je deceniju govorila „bavimo se ekonomijom, a ne nacionalnim pitanjima“. Uspjeh te filozofije vidimo danas, kad se ne zna šta je u gorem stanju.
Znate, država je veliki mehanizam u kome svako treba da ima svoju ulogu. Zato i postoji ovoliko službi, sektora, ministarstava. Da svako radi svoj posao. Da Ministarstvo Jevrope priprema te pregovore, ekologija čisti smeće, a ministarstvo pravde da kreira ugovore. I sve to može da se radi paralelno i da niko nikome ne smeta. Ne 3 u 1, nego 3 za 3.
Osim perfidnih, građanstvom umivenih protivnika uređenja odnosa sa SPC, imamo na sceni i potpuno ogoljeni „crnogorski nacionalizam“ koji je sramota za svakog poštenog nacionalistu. Uzgajana pod nazivom „patriotizam“ ova šovinistička ideja je ovih dana briljirala sa izlivima mržnje prema albanskim političarima, kojima su u sekundi zaboravili sve one referendumske hvalospjeve.
Iako sam zadovoljan što su se napokon otvorili do kraja, iskreno me zaprepastio napad na Sergeja Ćetkovića, vjerovatno jedinu osobu u CG za koju nikad niko nije rekao lošu riječ. Jedini Sergejev grijeh je bio što je angažovan da pjeva u crnogorskom gradu na jedini crnogorski praznik koji ujedinjuje sve crnogorske građane. Na oduševljenje zelene štampe, istaknuto je da će morati da se zadovolji koncertima u Plavu i Surdulici.
Istovremeno, na Cetinju će se održati crnogorski pivski festival koji se radi po licenci beogradskog.
To nikome ne smeta. Vjerovatno zato što je ulaz besplatan.
Piše: Nebojša Babović
