Piše: Milorad Durutović
Prije deset godina, na današnji dan, u jutarnjim časovima, stigla je do mene vijest da je u Njemačkoj preminuo pjesnik, esejističar, putopisac, romanopisac, akademik i hodočasnik Miodrag Pavlović. Ali, prije te vijesti, prethodne noći, stigao je glas u jednom mom snu. Obretoh se na nikšićkom bedemu; lica ozarenog nekom unutranjom svjetlošću, stajo je ispred mene pjesnik, Pavlović. Bez riječi, bez ikakvog pokreta, bez šuma vjetra, naš se susret sveo na oči. Potom je pjesnik je otprhnuo kao lasta.
Večeras, uoči Preobraženja, treba da govorim na nikšićkom trgu o aspektima orfičkog pitanja u savremenom svijetu. Ali, opet, stiže neka neshvatljiva poetička koincidencija, jer to je pitanje bilo tako često prisutno u pjesništvu Miodraga Pavlovića. Ne znam da li je ovaj tragalac za preobraženjima – a sjutra je, da kažem, sasvim slučajno veliki hrišćanski praznik Preobraženje – češće putovao u podzemne svjetove ili se uspinjao na svetogorske visove… U svojim „Autopoetičkim komentarima“ sam Pavlović piše o tome kako su i zašto su pjesnici, od antičkih vremena, preko Dantea, pa sve do danas zalazili u podzemne svjetove. „U tamu naše ploti, u noć golu“ – rekao bi ovaj pjesnik.
Pa ipak, pitanje: Šta traže pjesnici u podzemljima, zašto se spuštaju na najniže spratove svijesti i podsvijesti čovječanstva? – ostaje delikatno, vjerovatno nerešivo u vremenu, što nam je na raspolaganje Tvorac darivao.
Poetsko sondiranje neosvijetljenih pejzaža duše može da odvodi u grijeh, u hibris, u tragičku krivicu, ali može da bude nužna, osnovna, prva pretpostavka katarze – antička samorefleksija ili pravoslavna samospoznaja – Preobraženje! E, to je „Luča“ Njegoševa, to je „Početak pesme“ Miodraga Pavlovića.
Jedna je žena prešla sa mnom reku
po magli i mesečini,
prešla je uz mene reku
a ja ne znam ko je ona.U brda smo pošli.
Kosa joj duga i žuta,
bliska u hodu njena su bedra.Napustili smo zakone i rođake,
zaboravili miris roditeljske trpeze,
grlimo se iznenadno,
a ja ne znam ko je ona.Nećemo se vratiti krovovima grada,
na visoravni živimo međ zvezdama,
vojske nas neće naći,
ni orlovi,
ispolin jedan će sići među nas
i nju obljubiti
dok ja budem gonio veprove.I deca će naša u dugim pesmama
pričati o početku ovog plemena
poštujuć begunce i bogove
koji pređoše reku.