Piše: Milorad Durutović
»Sećam se kako mi je jednog dana predradnik (dakle, ne-logoraš) krišom dao parče hleba a znao sam da je morao da uštedi na svom doručku i sećam se da me je tada, bukvalno do suza, dirnulo ne toliko samo parče hleba koliko čovečnost koju je iskazao i ljubazna reč i humani pogled kojim je propratio svoj poklon.
Odatle možemo naučiti da na svetu postoje samo dve vrste ljudi: ljudska i neljudska vrsta. Obe vrste su rasprostranjene, prodiru i uvlače se u svaku društvenu grupu. Nema grupe koja bi se sastojala samo od jednih ili samo od dugih ljudi, pa u tom smislu nema dakle čistih vrsta.«
Prije ovog usamljenog i izuzetnog primjera čovjekoljublja, u svojoj slavnoj knjizi „Zašto se niste ubili“, logoraš i psihijatar Viktor Frankl pokušava da domisli kakva je psihologija ljudi koji su obavljali poslove stražara ili kapoa u konclogorima, a koji su bivali nepojmljivo bezočni i svirepi prema logorašima. Frankl u njima nalazi školske primjere sadista, kakvih se moglo naći i među logorašima, dakle, onih koji su bivali još bezočniji budući da su svoj sadizam stavljali u ruke svojih upravnika sadista. Identične „karaktere“ opisivao je i Varlaam Šalamov u sibirskim logorima, ili kod nas Borislav Pekić u svojim dnevničkim i autobiografskim prozama. Sličnih primjera, ili svjedočenja, predubokih da bi bila lažna, ima napretek. Skoro bi se moglo reći da je čitav prošli vijek upravo era sadizma.
Međutim, refleks tog „zvijer-vijeka“, kako su ga još prepoznali nadrealisti, traje i u naše vrijeme. Mi još imamo sreće da sadističke impulse osjećamo u virtuelnim prostorima. No, treba imati dilemu da legioni sadista, svejedno stajali ispred pravih ili lažnih imena, što danas svoj sadizam šire po portalima i društvenim mrežama, već sjutra ne bi bili spremni da dejstvuju u realnom prostoru. Oni čekaju samo ovlašćenja. Oni „komentarišu“ tj. promovišu zlo sa punim znanjem da toksični talog njihovih riječi direktno ranjava srce svakog čitaoca koji ima zrnu duše u razuma.
Izvor: Fejsbuk
