Piše: Ranko Rajković
Gradska čitaonica i Narodna biblioteka nijesu isto. Simboli su različitih vremena.
U gradskim čitaonicama su se okupljali građani da bi čitali knjige, novine, razne magazine razgovarali o kulturi, politici, aktuelnim društvenim zbivanjima. Gradske čitaonice su tekovine 19. vijeka.
Narodne biblioteke se vezuju za doba socijalizma kada
je pridjev narodni izbio u prvi plan. Iz ideoloških razloga se naglašavalo da sva društvena dobra pripadaju narodu i radničkoj klasi. U tom vremenu smo dobili narodne odbore, narodnu vlast, narodnu skupštinu, narodne sudove, narodnu miliciju, narodnu banku, narodne magazine NA-ME, narodne biblioteke, radničke univerzitete, radnička kulturno-umjetnička i sportska društva, radničke trgove i ulice, radničke novine. Knjige, novine, časopisi proglašavaju se za opštenarodna dobra.
Sve što je predstavljeno kao narodno pripada napretku. Sve što je označeno kao gradsko računa se kao nazadno.
Čitaoci pa još gradski mirisali su na buržoaziju. Njihova čitalaštva i mjesta okupljanja trebalo je pod hitno ukinuti i preimenovati da ne bi loše uticali na narod. S druge strane narod je trebalo prosvijetliti proleterskom i antifašističkom literaturom. Vlast se potrudila da Gradske čitaonice pretvori u Narodne biblioteke kako bi knjige približila narodnim masama. Pismenom i nepismenom narodu obećana je jednakost. Tu se razvija korijen našeg identiteta iz kojeg i danas crpimo hranjive sokove.
Normalno je da se zapitamo jesmo li imali identitet prije pojave fašizma i antifašizma.
Stefan Sinanović: Radosav Ljumović je vjerovao u etiku Marka Miljanova
Primjer varoši Podgorice pruža odgovor. Vojvoda Marko Miljanov je 1881. godine inicirao osnivanje Gradske čitaonice u Podgorici. Čitaonica je pod tim imenom funkcionisala 80 godina. U svom sasvim pristojnom vijeku i za čovjeka i za knjigu dočekivala je čitaoce sve do 1959. godine. Tada je komunistička vlast u već preimenovanoj Podgorici (od 1945 godine Podgorica nosi ime Titograd) ukinula Gradsku čitaonicu i osnovala Narodnu biblioteku na adresi Njegoševa broj 22.
Biblioteka je dobila ime narodnog heroja Radosava Ljumovića.
U najkraćem, tradicija podrazumijeva poštovanje proteklog vremena u kome se kultura prenosi s generacije na generaciju. U ovom slučaju lako je izračunati čija je tradicija vremenski duža tradicija Gradske čitaonice ili tradicija Narodne biblioteke.
Tu činjenicu treba predočiti ljudima koji će uskoro glasati o promjeni imena biblioteke čije je sjedište u Podgorici. Važno je da znaju i sledeće. U Evropi gdje ćemo se naći za koju godinu ne postoje narodne biblioteke. Postoje javne biblioteke.
Slažem se da ne treba prekidati ni jednu ni drugu tradiciju. Treba da ostane narodna biblioteka pod imenom Radosav Ljumović (1959 godina) ali se u maniru poštovanja tradicije zalažem i za povratak Gradske čitaonice (1881. godina) . Smatram da ta ustanova treba da ponese ime po svom inicijatoru-osnivaču vojvodi Marku Miljanovu. Ovime bi se udovoljilo svima koji drže do tradicije.
Nije u pitanju kompromis već razumno rešenje. Podgorica bi trebala da ima i Gradsku čitaonicu i Narodnu biblioteku.
Gradska čitaonica bi se bavila organizacijom književnih večeri, predavanja, debatnih tribina, kulturnih manifestacija a po mogućnošću i izdavaštvom.
Ranko Rajković: Naš srednji vijek – Razmišljanje o državnosti Crne Gore (3. dio)
Narodna biblioteka bi se bavila prikupljanjem, obrađivanjem, čuvanjem knjižnog fonda, časopisa, monografija i slične građe koju bi ustupala na čitanje svojim članovima a po mogućnosti bi organizovala prigodne manifestacije s ciljem očuvanja i unapređivanja antifašističke svijesti i antifašističkih tekovina.
Gradska čitaonica bi nosila ime “Vojvoda Marko Miljanov” iz prostog razloga što je na inicijativu vojvode Marka Miljanova u Podgorici osnovana Gradska čitaonica daleke 1881. godine.
Narodna biblioteka bi nosila ime narodnog heroja Radosava Ljumovića zato što je 1959. godine osnovana bibliotečka ustanova pod istim imenom.
Nad ovim predlogom nadvijaju se dva pitanja :
1. Iz kog razloga zagovornici „građanske države“ napadaju sva istorijska nasleđa našeg građanskog društva. Zašto se žestoko bore protiv njih i I poništavaju ih u korist očuvanja i uzvisivanja komunističke ideologije ?
2. Može li se afirmisanje tradicije koje se ogleda u povratku prvotnog imena Gradskoj čitaonici i očuvanju imena Narodne biblioteke odraziti na knjižni fond, afinitete čitalaca, brojnost članstva, budući rad ….
Ta pitanje zaslužuju da se nađu pred odbornicima Skupštine Podgorice ukoliko njihovi glasovi budu presuđivali o inicijativi da se obnovi Gradska čitaonica osnovana u Podgorici 1881. godine.
P.S.
Predlažem da se na sajtu glavnog grada Podgorice (Podgorica.me) u rubrici Javne ustanove postavi anketa u kojoj bi se građani (posjetioci sajta) izjašnjavali o ovom predlogu. Rezultati ispitivanja Za i Protiv predloga o formiranju Gradske čitaonice i Narodne biblioteke pod istim krovom predstavili bi se u procentima. Poslužili bi kao ogledalo naše kulture, tradicije i identiteta. Vidjeli bi ko smo, što smo, odakle smo krenuli i gdje smo se zaustavili.
