Pišu: Džefri Saks i Sibil Fares
Prevod: Žurnal
Napad Izraela i SAD na Iran imao je dvije značajne posljedice.
Prvo, ponovo je otkrio korijen nestabilnosti u regionu: projekat Izraela da „preoblikuje Bliski istok“ smjenom režima, sa ciljem da očuva svoju dominaciju i spriječi stvaranje palestinske države. Drugo, ukazao je na uzaludnost i opasnost takve strategije.
Jedini put ka miru jeste sveobuhvatni sporazum koji obuhvata status palestinske države, bezbjednost Izraela, mirnodopski nuklearni program Irana i ekonomski oporavak cijelog regiona.
Izrael želi da obori iransku vlast jer je Iran podržavao proksi grupe i nedržavne aktere koji su bliski Palestincima. Izrael je takođe stalno potkopavao napore u američko-iranskoj diplomatiji u vezi s iranskim nuklearnim programom.
Umjesto beskonačnih ratova, bezbjednost Izraela može se osigurati dvama ključnim diplomatskim koracima – okončanjem militantnosti uspostavljanjem palestinske države uz garancije Savjeta bezbjednosti UN, i ukidanjem sankcija Iranu u zamjenu za miroljubiv i provjerljiv nuklearni program.
Odbijanje ekstremno desničarske izraelske vlade da prihvati palestinsku državu predstavlja sam korijen problema.
Kada je Britanska imperija 1917. godine obećala jevrejsku domovinu u Mandatnoj Palestini, palestinski Arapi činili su 90 odsto stanovništva, dok su Jevreji činili manje od 10 odsto.
Godine 1947, nakon snažnog lobiranja Sjedinjenih Država, Generalna skupština UN izglasala je dodjelu 56 odsto teritorije Palestine novoj cionističkoj državi, iako su Jevreji činili samo 33 odsto ukupne populacije. Palestinci su to odbacili kao kršenje svog prava na samoopredjeljenje.
Nakon rata 1948. godine, Izrael je proširio svoju teritoriju na 78 odsto Palestine, a 1967. okupirao je preostalih 22 odsto — Gazu, Zapadnu obalu, Istočni Jerusalim i Golansku visoravan.
Fajnenšel tajms: Brza ispitivanja i juriš na kineske super slične lekove
Umjesto da vrati okupirane teritorije u zamjenu za mir, izraelski desničarski političari insistirali su na trajnoj kontroli 100 odsto zemlje, pri čemu je osnivačka povelja Likuda iz 1977. godine proglasila da će postojati samo izraelski suverenitet „između Mora i Jordana“.
Benjamin Netanjahu je oličenje te politike dominacije — na funkciji premijera Izraela proveo je ukupno 17 godina od 1996. godine. Kada je došao na vlast, on i njegovi neokonzervativni saveznici iz SAD sačinili su strategiju „Čist prekid“ (Clean Break), čiji je cilj bio blokiranje stvaranja palestinske države.
Umjesto koncepta „zemlja za mir“, Izrael je težio da preoblikuje Bliski istok svrgavanjem vlada koje su podržavale palestinsku stvar. Sjedinjene Države bile su partner u sprovođenju te strategije.
To je upravo ono što se dogodilo nakon 11. septembra: SAD su vodile ili podržavale ratove protiv Iraka (invazija 2003), Libana (finansiranje i naoružavanje izraelskih agresija), Libije (bombardovanje NATO-a 2011), Sirije (operacije CIA-e tokom 2010-ih), Sudana (podrška pobunjenicima radi razbijanja zemlje 2011) i Somalije (podrška etiopskoj invaziji 2006).
Suprotno olakim obećanjima koja je Netanjahu dao Kongresu SAD 2002. godine — da će smjena režima u Iraku donijeti „novo jutro“ Bliskom istoku — rat u Iraku 2003. nagovijestio je talas tragičnih događaja širom regiona. Irak je potonuo u haos, a svaki naredni rat donosio je nove žrtve, razaranje i ekonomski sunovrat.
Ovog mjeseca, Izrael je napao Iran u trenutku kada su Iran i Sjedinjene Države bili u pregovorima za osiguranje miroljubive upotrebe iranskog nuklearnog programa — ponavljajući isti WMD (oružje za masovno uništenje) propagandni narativ koji je Netanjahu koristio kao opravdanje za rat u Iraku.
Izrael već više od 30 godina tvrdi da je Iran na ivici sticanja nuklearnog oružja. Međutim, 18. juna, generalni direktor MAAE izjavio je da „nema dokaza o sistematskom nastojanju“ Irana da razvije nuklearno oružje.
Štaviše, Iran i Sjedinjene Države su bili u aktivnim pregovorima u okviru kojih bi MAAE nadgledao i verifikovao miroljubivu prirodu iranskog nuklearnog programa.
Napad na Iran ponovo potvrđuje uzaludnost i nihilizam Netanjahuovog pristupa. Izraelski i američki napadi nisu doneli ništa pozitivno. Prema većini analitičara, iranski obogaćeni uranijum ostalao je netaknut, ali se sada nalazi na tajnoj lokaciji umesto pod nadzorom MAAE. U međuvremenu, zbog tekućeg genocida koji Izrael vodi u Gazi, ni mir ni bezbjednost nisu ostvareni.
Izrael je svojim nepromišljenim, protivpravnim i ratobornim postupcima gurnuo čitav region u 4.000 kilometara dug pojas nasilja — od Libije do Irana — sve s konačnim ciljem da spriječi nastanak palestinske države preko „preuređivanja“ Bliskog istoka.
Rješenje je jasno: vrijeme je da Sjedinjene Države prepoznaju da njihovi vlastititi strateški interesi zahtijevaju odlučno odustajanje od saučesništva u izraelskoj destruktivnoj strategiji.
Davanje prednosti istinskom miru na Bliskom istoku nije samo moralna obaveza, već i suštinski interes SAD — interes koji se može ostvariti jedino kroz sveobuhvatan mirovni sporazum. Ključni stub tog sporazuma jeste da SAD ukinu svoj veto na priznanje palestinske države u granicama od 4. juna 1967. godine, i da to učine na samom početku — a ne u nekoj neodređenoj budućnosti koja nikad ne nastupi.
Više od 20 godina, arapske zemlje podržavaju izvodljiv mirovni plan. Isto čini i Organizacija islamske saradnje (OIC), sa 57 članica, kao i Liga arapskih država (LAS), sa 22 države članice. Skoro sve zemlje u Generalnoj skupštini UN takođe podržavaju ovaj plan, kao i Međunarodni sud pravde u svojoj presudi iz 2024. godine, kojom je okupacija Izraela proglašena nezakonitom. Samo Izrael, uz podršku američkog veta, stoji na putu.
Havijer Blas: Za naftu, ovo nije ponavljanje 1973. godine – ali opet bi moglo biti nezgodno
Mirovni plan u sedam tačaka
Ovo je mirovni plan u sedam tačaka od koga bi sve strane imale korist. Izrael bi dobio mir i bezbjednost. Palestina bi stekla državnost. Iran bi dobio ukidanje ekonomskih sankcija. SAD bi dobile okončanje skupih i nezakonitih ratova vođenih u ime Izraela, kao i smanjenje rizika od širenja nuklearnog oružja ukoliko se nasilje nastavi. Bliski istok bi dobio ekonomski razvoj, bezbjednost i pravdu.
– Prvo, odmah bi stupio na snagu prekid vatre na čitavom regionalnom prostoru — uključujući i trenutno oslobađanje svih talaca i zatvorenika.
– Drugo, Savjet bezbjednosti UN bi odmah glasao za prihvatanje Palestine kao 194. članice Ujedinjenih nacija, u granicama od 4. juna 1967. godine, sa Istočnim Jerusalimom kao glavnim gradom. Izrael i Palestina bi kasnije mogli dogovoriti međusobno prihvatljive korekcije granica.
– Treće, Izrael bi se povukao sa svih teritorija koje je okupirao od 1967. godine. Međunarodne snage pod mandatom UN osigurale bi miran i organizovan prelazak vlasti, predaju palestinskih teritorija palestinskim vlastima, te obostranu bezbjednost i za Izrael i za Palestinu.
– Četvrto, teritorijalni integritet i suverenitet bi bili zagarantovani za Liban, Siriju i sve zemlje regiona. Sve oružane grupe koje ne kontrolišu vlade država regiona bile bi demilitarizovane, a strane trupe povučene.
Sem Drager: Zalivske države potpuno su zatečene izraelskim napadom na Iran
– Peto, Savjet bezbjednosti UN usvojio bi ažurirani nuklearni sporazum s Iranom, uključujući obavezujuće mehanizme provjere, uz ukidanje svih ekonomskih sankcija, pod uslovom da Iran ispuni sve obaveze u vezi s mirnodopskom upotrebom svog nuklearnog programa.
– Šesto, Izrael i sve arapske i islamske države uspostavili bi pune diplomatske odnose nakon prijema Palestine u članstvo UN kao priznate države.
– Sedmo, zemlje Bliskog istoka osnovale bi međunarodni fond za obnovu ratom razorenih područja u Libanu, Siriji i Palestini, s doprinosima iz samog regiona, ali i od međunarodnih partnera.
Džefri D. Saks je univerzitetski profesor i direktor Centra za održivi razvoj na Univerzitetu Kolumbija, gdje je od 2002. do 2016. godine vodio Institut za Zemlju. Takođe je predsjednik Mreže rješenja za održivi razvoj UN i komesar UN-ove Komisije za širokopojasni razvoj.
Sibil Fares je savjetnica i stručnjakinja za politiku Bliskog istoka i održivi razvoj u okviru SDSN-a.
Izvor: Other News
