Piše: Dušan Nikodijević
Od napada Izraela na Iran, a naročito od kada su im se u tome pridružili Amerikanci, verujem da sa ogromnom većinom ljudi na planeti delim osećanja nemoći, zebnje, možda i straha, a koja opet izazivaju nervozu i bes zbog svega onoga što gledamo i slušamo na televiziji i društvenim mrežama. Izgleda da se ratovi i političke krize samo nagomilavaju i nigde na vidiku ne nailazi nešto ili neko ko bi mogao i hteo da spreči približavanje Armagedona. I moja malenkost je kao i većina Srba u otadžbini i rasejanju priželjkivala da na poslednjim izborima u Sjedinjenim Državama pobedi Donald Tramp. Razlog tome nije u unutrašnjopolitičkoj situaciji u samoj Americi, već u nadi da će Tramp ispuniti bar deo svojih predizbornih obećanja, prvenstveno onih da će raditi na stabilizaciji napetosti u svetu, a naročito da će zaustaviti rat u Ukrajini „za 24 sata“. Nada da će to i ostvariti ležala je u njegovom prvom mandatu, kada, za razliku od svojih prethodnika, nigde nije američke vojnike poslao u neku novu ratnu avanturu. Na iznenađenje mnogih, pokušavao je da sklopi dogovor i sa takvim liderima, kao što je to vođa Severne Koreje Kim Džong Un. Jedinu zamerku u njegovoj spoljnoj politici sam video u povlačenju sporazuma sa Iranom, koji je bio vrlo uspešan u praksi i na putu da se pod kontrolom UN-a zaista sprovede dogovor da će Teheran koristiti svoj nuklearni program samo u mirnodopske svrhe u zamenu za postepeno ukidanje sankcija. Na žalost, vidimo da od svega toga nema ništa, i da se sve pretvorilo u svoju suprotnost. I pored potpisanog primirja, aktuelna kriza sa Iranom tinja, a oružani sukob se u svakom trenutku može obnoviti.
U mnogome, sadašnja kriza demokratije, jačanje ekstremnih snaga s leva, a naročito s desna, nemiri i ratovi, podsećaju na političku situaciju u Evropi od pre sto godina. Već ubrzo posle Velikog rata, liberalne građanske vrednosti se u većem delu Starog kontinenta urušavaju, a diktature se šire iz jedne u drugu zemlju. Strah od komunizma u Sovjetskom Savezu otvara vrata fašizmu, najpre u Italiji, a sa početkom velike ekonomske krize, on se sve više širi, da bi krajnji rezultat bila vlast nacista u Nemačkoj. Polovinom treće decenije 21. veka, kriza je planetarna jer je svet već odavno postao globalno selo. Vrednosti na kojima počiva Evropska unija su izbledele do neprepoznatljivosti. U Briselu vladaju tehnokrate i mediokriteti, a slično je i sa vladama pojedinačnih evropskih zemalja. Snage centra, u teoriji zaštitnici demokratskih vrednosti i ljudskih prava, nemilice troše novac poreskih obveznika na naoružanje, zbog navodnog straha od „ruske opasnosti“. Demokratiju su „širili“ na istok Evrope prvenstveno kroz NATO pakt i najgoru vrstu liberalnog kapitalizma, što je dovelo do masovnog iseljavanja stanovništva sa evropskog istoka i pored određenih ekonomskih i političkih dostignuća. Niko se nije obazirao na govor Vladimira Vladimiroviča na bezbednosnoj konferenciji u Minhenu 2007 godine (https://www.youtube.com/watch?v=hQ58Yv6kP44), u kome je on otvoreno pozvao lidere Zapadne Evrope da prestanu da tretiraju Rusiju kao neprijatelja stalnim širenjem NATO pakta na istok, da omoguće ista pravila ekonomske igre i da se obostrano radi na Evropi od Lisabona do Vladivostoka. Tada je nagovestio i koje su crvene linije kojih se Moskva neće odreći ni po koju cenu. Te linije su i jedan od najznačajnijih razloga za sadašnji rat u Ukrajini. Posledica je učvršćivanje lične vlasti predsednika Putina i verovatno apsolutna nemogućnost da Rusija u nekoj bliskoj budućnosti postane demokratska država. Gotovo svi koji u Evropskoj Uniji zagovaraju promenu odnosa prema Moskvi, koji traže mogućnosti za mir uz poštovanje interesa Rusije kao velike sile, koji se zalažu za interese građana u smislu poboljšavanja standarda i istinskih demokratskih vrednosti, proglašavaju se za neprijatelje tih istih vrednosti i za sluge „novog Hitlera sa istoka“. U takvoj situaciji, vrlo je teško odrediti da li su partije desnice kao Nacionalni front u Francuskoj i Alternativa za Nemačku, zaista zastupnici ekstremističkih stavova, ili su upravo oni koji Evropsku Uniju vraćaju idealima na kojima je ona osnovana. Ozbiljne analize jednog od predvodnika evropske levice Janisa Varufakisa, bivšeg ministra finansija Grčke, briselske kvazielite uopšte ne uzimaju u obzir.
Srozavanje ugledu Evropske Unije doprinosi i mlaka reakcija na zločine izraelskog režima u Gazi i na Zapadnoj obali, kao i prećutna podrška istom, iako ti zločini, po svemu sudeći, imaju karakter genocida. Zaboravlja se da ultraortodoksni Jevreji smatraju da su oni „narod izabran od Boga“ i da im je dozvoljeno da čine šta oni hoće na prostoru od Sredozemnog mora do reke Jordan. Takva politika je danas uperena protiv muslimana, a ne bih se iznenadio da se uskoro njihova batina okrene i protiv hrišćana, pa da Jerusalim postane samo jevrejski grad iz koga bi bili proterani pripadnici druge dve avramovske religije. Danas je na udaru džamija Al aksa. Šta čeka crkvu u kome je prema predanju sahranjen Isus Hrist? Benjamin Netanjahu više od četvrt veka ponavlja da će Iran za nekoliko meseci ili godina proizvesti atomsku bombu, što neodoljivo podseća na Sadamovo „oružje za masovno uništavanje“, kao opravdanje invazije na Irak.
O tome ko će vladati u Iranu valjda treba da odluče njegovi građani. Ajatolasi sigurno neće biti smenjeni u toku oružanog sukoba Irana sa nekom drugom državom. Setimo se 1999. godine. Tada nisam znao nikoga ko je razmišljao o smeni Miloševića dok su nad nama letele bombe. Ogromna većina stanovnika Srbije je bila uz kakvu takvu vlast dok traje rat, što je sasvim normalna reakcija.
Vraćam se na početak teksta, kada sam se zapitao da li postoji nešto ili neko ko bi zaustavio sveopštu propast. Verovatno je propast prejaka reč, ali pomislite na desetine i stotine miliona ljudi koji su posvećeni religiji i sebe smatraju iskrenim vernicima. U Avramovskim religijama (judaizam, hrišćanstvo, islam) Jerusalim zauzima ključno mesto, i po predanju vezan je za razne događaje u budućnosti koje svi ovi vernici iščekuju. Zato ova kriza na Bliskom istoku ima i poseban karakter, jer su u nju često umešani ljudi na svim nivoima društvene lestvice, koji zaista pomišljaju o kraju sveta, a imajući u vidu nuklearni arsenal, svesni smo da je tako nešto vrlo moguće. Upravo iz ovih razloga smatram da verski lideri moraju da budu mnogo prisutniji i da mnogo više deluju na smirivanju situacije. Posebnu ulogu bi mogao da ima poglavar katoličke crkve, papa Lav XIV. O njemu gotovo da nema nikakvih vesti od početka njegovog pontifikata. Kada je Izrael napao Iran, izdato je saopštenje na sajtu Vatican News u kome se poziva na mir diplomatskim rečnikom (https://www.vaticannews.va/en/pope/news/2025-06/pope-leo-xiv-angelus-appeal-peace-middle-east-iran.html fbclid=IwY2xjawLQdJhleHRuA2FlbQIxMABicmlkETE2aEVubnhxRzJhNHZnVVNyAR6l1ezJdTPTtQCdae4fkFC_HZMOaghhKr-RXtaW9w5fck1N5RNNtpO0sw7x0g_aem_dsUUpBNGVhttfDWzTgy8sw). Nema tu nekih vidljivih emocija koje bi potkrepile poruku, kao što je to činio prethodni papa Franja. Možda grešim, ali teško da će papa biti vidljiv svojoj pastvi i ostalima, ako o onome šta on čini i radi, možemo čitati samo na zvaničnim ili poluzvaničnim portalima Vatikana. Nismo videli nikakvu aktivnost sadašnjeg pape koje bi vodila poseti Tel Avivu ili Teheranu. Zamislite koji bi prestiž dobio i papa lično i katolička crkva, kada bi poveo molitvu za mir u Teheranu, posebno ako uzmemo u obzir da je on Amerikanac. Naravno da to prvo treba da dozvoli iranska vlada, ali nekako ne vidimo da Vatikan čini išta da dođe do bilo kakvih poseta. Koliko bi to značilo ne samo za katolike, nego za sve hrišćane u Izraeli, Palestini i Iranu. Tek je nezamislivo da papa na svoju ruku poleti avionom iz Rima, bilo u Tel Aviv, bilo u Teheran, pa makar stavio svoju bezbednost u opasnost. Na ispitu bi tada bile i vlade ove dve države u odnosu na to da li im je i koliko im je stalo do mira na Bliskom istoku. Nada umire poslednja, pa i moja želja da papa ili neki drugi uticajan verski lider učini nešto za opšte dobro. Koliko su stvarne mogućnosti da do toga dođe? Naizgled minimalne, ali samo Bog ili neka druga viša sila znaju šta nas čeka, pa zato mi smrtnici i imamo pravo da zahtevamo od onih koji se, po tradiciji i/ili dogmi smatraju za božje predstavnike na Zemlji, da učine nešto, ne samo za spas naših duša, nego i za ljudsku civilizaciju.
