Piše: Boris Delić
Živimo u svijetu koji se ubrzano mijenja, ali politički jezik kojim se o tim promjenama govori ostaje gotovo nepromijenjen. Liberalizam se često brani kao dogma, suverenizam se tretira kao pobuna, a Evropa – nekada projekt mira – danas sve češće govori jezikom rata. Te promjene pokušavamo razjasniti s našim starim sagovornikom, AI‑jem (skraćeno Dži), u kratkom novinarskom dijalogu, uz ogradu da obojica nemamo naročit politički talenat, ali smo ipak, manje‑više, dobro informisani i načitani.
BO – Kritika Evrope koja dolazi iz SAD‑a nije samo običan prigovor, nego i snažna delegitimacija liberalnog poretka: rodna ravnopravnost prikazuje se kao „ideološki inženjering“, multikulturalizam kao slabost, migracije kao gubitak kontrole nad državom, a EU kao birokratski projekt. Ta dijagnoza jeste oštra, ali je politički efikasna. Ostaje dilema: da li je kritika liberalne Evrope tek politički trend ili signal dublje promjene globalne ideološke slike?
Dži – Liberalne vrijednosti se danas više ne dovode u pitanje kao loše primijenjene, nego kao pogrešno postavljene. Postavlja se pitanje da li dosad gotovo neprikosnovene liberalne vrijednosti uopšte treba da budu temelj društvenog poretka. To je znak da je liberalizam izgubio status samorazumljive norme.
BO – Kao simbol tog loma nametnuo se Tramp. Ipak, čini mi se da je on prije politički artikulisao ono što je već bilo prisutno u američkom društvu: nije ishodište kritike, nego njeno pojačalo. On ne ruši liberalni poredak silom, ali ga više ni ne brani. Koliko je on uzrok, a koliko samo lice krize?
Dži – Tramp je simptom, ne uzrok. Kriza liberalizma nastala je kao posljedica njegovog vlastitog uspjeha i uvjerenja da je dostigao svoju konačnu istorijsku formu. Taj uspjeh doveo je do nagle globalizacije, rasta nejednakosti, gubitka osjećaja kontrole i potcjenjivanja identiteta. Liberalizam nije razvio mehanizme korekcije za deindustrijalizaciju, rast nejednakosti, migracione pritiske ili osjećaj kulturne dezorijentacije. Tramp je liberalni poredak učinio vidljivim upravo kroz njegove pukotine.
BO – Liberalizam je potcijenio identitet. Smatrao ga je predmodernim ostatkom koji će vremenom nestati. Nije nestao – vratio se jači.
Dži – Globalno tržište nadraslo je nacionalnu demokratiju. Ljudi glasaju, ali kapital ne – a kapital kreira stvarnost. To proizvodi osjećaj besmisla političkog izbora. Ne treba zaboraviti ni finansijsku krizu iz 2008, tehnološku krizu u vidu informacionog haosa, kao ni geopolitičke promjene: ratove i kraj unipolarnog svijeta. Narodi traže oslonac.
BO – Liberalni poredak bio je dizajniran za mirno more. Sada je u oluji. U tom mirnom moru dobar ulov imale su velike kompanije, finansijski i bezbjednosni sistemi, kao i takozvana „duboka država“ – ne u smislu teorije zavjere, već kao mreža institucija i interesa. Šta ako se ti akteri usprotive promjenama? Da li je ova situacija samo konfliktna ili, kako se često kaže, revolucionarna?
Dži – Jeste konfliktna, ali nije revolucionarna. To nije sukob ideologija, nego sukob brzina. Političke promjene su brze i emotivne, institucije spore i inertne. Kapital je najotporniji: on nema stabilnu ideologiju, već stabilan interes. Sistem se ne brani zavjerom, nego procedurom. Zato promjene ne pucaju – one se razvlače. Liberalizam neće nestati, ali više neće imati monopol. Suverenizam neće pobijediti, ali će trajno promijeniti teren.
BO – U SAD‑u se ti konflikti manifestuju kroz pravne bitke, medijske ratove, regulatorne sukobe i duboke kulturne podjele. Postliberalni svijet donosi fragmentaciju, političke lomove i lokalne odluke koje se ne uklapaju u globalne obrasce. Za kapital i birokratiju to je ozbiljan problem.
Dži – Institucije, profesionalne elite, procedure i interesi decenijama su građeni kako bi osigurali kontinuitet. Sistem se ne brani zato što je moralan, nego zato što je navikao da postoji na taj način.
BO – Ono što danas vidimo u SAD‑u, sutra – u blažem obliku – prepoznajemo i u Evropi, koja se nalazi u najrizičnijoj poziciji: između vrijednosti koje brani i svijeta koji se promijenio. Ako ostane samo čuvar normi, biće marginalna. Ako napusti svoje principe, izgubiće identitet. Njena kriza nije samo politička, nego i misaona. Posebno mi je nerazumljiv njen ratni diskurs u vezi s Ukrajinom, odnosno gotovo potpuni izostanak pacifističkog narativa. Kako je moguće da kontinent nastao na ideji „nikad više rat“ danas gotovo i ne govori o miru?
Dži – Evropa je izgubila politički jezik mira. Njen pacifizam bio je moguć dok je rat bio izvan nje i dok je postojala jasna bezbjednosna zaštita. Kada se rat vratio, Evropa nije imala autonomnu strategiju – samo moralni stav. A moral bez politike lako sklizne u ratni diskurs.
BO – Moralna jasnoća ne smije zamijeniti političko prosuđivanje, upozoravao je Jirgen Habermas, tvrdeći da Evropa rizikuje da izgubi svoju posebnost ako odustane od uloge političkog posrednika i prihvati logiku rata kao jedini jezik. Evropa je u najnezahvalnijoj poziciji od kraja Hladnog rata. Ona je najdosljedniji čuvar liberalnog poretka.
Dži – Istovremeno, politička slika Evrope se očigledno mijenja. Pogledajmo Italiju, Mađarsku, Slovačku, Nizozemsku, Francusku, Njemačku. Razlike su velike, ali zajednički imenitelj je isti: nepovjerenje prema nadnacionalnim strukturama i liberalnim elitama. Političari poput Orbana otvoreno osporavaju liberalni konsenzus. Drugi, poput Meloni, formalno ga prihvataju, ali ga sadržajno redefinišu.
BO – Ipak, današnji evropski političari grčevito se bore za stare pozicije. Liberalizam, koji je decenijama bio gotovo sinonim za „normalnost“, danas se brani povišenim tonom, dok se o suverenizmu govori samouvjereno i često s nipodaštavanjem. U tom preklapanju nesigurnosti i odlučnosti pitam se: gledamo li tek političku epizodu ili kraj jedne ideološke epohe? Odnosno, ako pokušamo biti proroci – dolazi li novi svjetski poredak koji će zamijeniti stari?
Dži – Ne. Dolazi dugi period nestabilne ravnoteže: malo starog, malo novog, mnogo improvizacije. Liberalizam neće nestati, ali će prestati da bude jedini okvir. Suverenizam neće u potpunosti pobijediti, ali će trajno promijeniti pravila igre. U tom međuprostoru nastaje osjećaj konflikta – ne zato što je svijet u ratu, nego zato što je u pregovorima sa samim sobom.
BO – Drugim riječima, istorija se ponovo kreće cik‑cak, a ne ravno naprijed?
Dži – Da. I možda je to najvažnije priznanje ovog trenutka: da nema garancije smjera. Postoji samo odnos snaga, interesa i straha. A iz tog odnosa se, kao i uvijek, rađa nešto novo – ne nužno bolje, ali sigurno drugačije.
BO – Nezahvalno vrijeme za prognoze i predviđanja, ali i veoma zahvalno vrijeme za političke analitičare – pod uslovom da izađu iz svojih naučenih agendi i šablonskih fraza.
