Piše: Milovan Urvan
Nu, u kabinetu stoluje On. Počasni, premda i velečasni.
A u Zeti — graja. Vraća se dobri stari šmek iz minulog vijeka, kad se svaka muka mogla regulisati pod šatorom, uz gajbu mlaka piva. Još ako ima pjevaljka, ili neprestani D., talentiran za sevdah koliko i pjevaljka K. — e, onda je stvar riješena. Pa volim što pripadam ovom vijeku.
Nu, rekoh — identitet.
Velečasni On misli o svemu na vrijeme. Zacementirao Ustav ka ʼno Kineski zid. Ta, kaj drukčije da uradi? Morala se zaštititi tak jasna stvar ka što je identitet. Jerbo čekalo se tisuću ljeta da se neko sjeti kako treba nazvati jezik maternji. Sada znademo. Ustav imademo.
A i Jevropa nas, vele, čeka — raširenih ruku. Te zbore i novi vladari da je Ona prečija od svega lokalnoga. Prečija i od identiteta. I od kolektora, da prostite.
A u Zeti — graja.
Tamo se ne čeka ni Jevropa, ni ustavne komisije, ni identitet. Tamo se odluka donosi odmah: uz muziku, uz prase, uz zastavu koja nije u Ustavu, ali se bolje vidi.
Identitet je, dakle, ispred kabineta. Čeka red.
A narod — pod šatorom. On ne čeka ništa. On slavi.
