Piše: Dalibor Rohac
Prevod: Miloš M. Milojević
Moramo prestati da ponavljamo iste grešku
Pogrešna procena Donalda Trampa o Iranu ima sasvim precizne uzroke, uključujući bezobzirno uništavanje normalnog političkog procesa tokom njegove vlade. Američka istorija, međutim, puna je primera ozbiljnih pogrešnih procena kako stoje američki neprijatelji. Ponekad su nam delovali da su divovski visoki, dok smo ponekad bili nesvesni njihove prave snage.
Procenjivanje relativne snage je teško zato što ono što je važno često izmiče zvaničnim statistika i objektivno merljivim indikatorima. Na primer, tokom nekoliko decenija tokom Hladnog rata, sukcesivna izdanja poznatog udžbenika Economics Pola Samjuelsona sadržavala su isti grafik koji je prikazivao sovjetski rast po dvostruko bržoj stopi u odnosu na američki, iako kreće sa niže baze. Preticanje, koje je Samjuelson samouvereno najavljivao za neki trenutak između 1984. i 1997. godine, nikada se nije ostvarilo. Grafik je bez obzira na to iznova štampan. Čak je i američka obaveštajna zajednica prihvatala zdravo za gotovu zvaničnu sovjetsku statistiku proizvodnje – u vreme kada je Sovjetski Savez pritisla ekonomska stagnacija, retrospektivno prepoznata kao najslabiji pokazatelj rasta na svetu.
Uoči ruske opšte invazije na Ukrajinu učtivi zapadni konsenzus držao je da Kijev nema nikakve šanse u sukobu sa mnogo većim neprijateljem – takve analize zanemarivale su obim ruskog rasipništva, korupcije i krađe. U statistici nacionalnog dohotka, dolar je dolar. Ali, dok se ruski bruto domaći proizvod udvostručio između 2000. i 2023. godine, sa 780 milijardi dolara na 1,5 bilion dolara (izraženo u dolarima iz 2015. godine), ovaj rast je odražavao izdašne prihode od prodaje prirodnih dobara koji su se slivali u koruptive šeme, a ne održivi rast produktivnosti, i na kraju je rast ustupio mesto hroničnoj stagnaciji, počevši od oko 2012. godine.
U međuvremenu, malo ko bi osporavao da je kineski ekonomski uspon bio stvaran i ogroman, od ugrubo bilion (hiljadu milijardi) dolara stvarnog bruto domaćeg proizvoda 1990. godine do oko 16 biliona 2022. godine, iako dosta toga ostaje nesigurno o pouzdanosti kineskih statističkih pokazatelja. Jedna pronicljiva studija, na primer, koristi se satelitskim podacima o rastu noćnog svetla koji je usko povezan sa ekonomskim rastom i otkriva da su Kina (i Indija) verovatno rasle sporije između 1993. i 2013. godine nego što sugeriše zvanična statistika.
Ono što je važnije od pukog obima proizvodnje je mnogo teže izmeriti: institucionalna kakvoća i otpornost. I kod kuće i „ukupno“, trebalo bi da pokušamo da razumemo koliko je dobro naše društvo i njegova uprava, i sa kakvim se podsticajima suočavaju ključni akteri u našem političkom i ekonomskom životu, jer oni imaju tendenciju da određuju dugoročni uspeh i neuspeh u geopolitičkim takmičenjima.
U mojoj novoj knjizi, Unshackled, naširoko sam raspravljao o radu Stefana Posonjija (Possony), uglavnom zaboravljenog hladnoratovskog mislioca koji je izneo svoja zapažanja tridesetih godina 20. veka, osporavajući ideje nacističkih teoretičara koji su se pripremali za naredni rat. Komandna, autarhična ekonomija nema šansi da pobedi u moderno, ekonomski i industrijski intenzivnom ratu, obrazlagao je Posonji. Samo zemlja sa dovoljno velikim rezervama produktivnog kapitala, uključena u međunarodnu podelu rada, imaće potrebnu stratešku dubinu da se obrži u sukobu velikog obima.
Kapital je zaliha radne snage, koje će manjkati u velikom ratu. Sve što umanjuje akumulaciju produktivnog kapitala, uključujući carine i druge ekonomske poremećaje, time dovodi ekonomiju u slabiji položaj uoči sukoba. Štaviše, tvrdio je Posonji, ratovi su po svojoj prirodi nepredvidivi – što znači da fleksibilne tržišne ekonomije koje se mogu brlo prilagoditi novonastaloj realnosti na terenu uživaju prirodnu prednost u odnosu na industrijske sisteme kojima se rukovodi odozgo nadole.
Džef Kolgan: Tramp je načinio jasan izbor – povratak na petroimperijalizam
Očigledna je opasnost potcenjivanja svog neprijatelja. Praktičan rizik preuveličavanja protivnika, na primer prihvatanjem njegovih najpovoljnijih ekonomskih brojki umesto procene suštinske snage njihovih institucija, nije ništa manje realan i svodi se na imitiranje. Ubedite sebe da je pekinški model pobednički i počećete da ga kopirate. Od teške industrijske politike u potrazi za ostvarenjem iluzije samodovoljnosti, preko trgovinskih i investicionih barijera, do imigracione politike koja je podozriva prema stranim talentima. Pokušaj da se poraze autokrate u njihovoj sopstvenoj igri neće uspeti. Umesto toga, to će potkopati same temelje onoga što čini Ameriku – i kolektivni Zapad – jakim.
To se odražava i kod kuće. Ako su naslovne strane mogle da prikriju sovjetsko ekonomsko truljenje decenijama, one mogu da sakriju i američko truljenje, i to je zaista tako. Sjedinjene Države nisu ostale bez novca, inženjera i ambicija; sudeći po neugodnoj statistici, razvijeni svet im i dalje na mnogo čemu zavidi. Ali može se slobodno reći da je nešto strašno pošlo po zlu sa američkom politikom, političkom kulturom i procesom stvaranja političkih rešenja – i da će taj pad imati posledice i u drugim oblastima života.
U knjizi Unshackled ukazao sam na američku paralizu, od skupe i trome odbrambeno-industrijske baze do naše hronične politike pod sloganom „ne u mom dvorištu“ i vetokratije, što parališe razvoj infrastrukture, energetike i stambenih projekata. Tridesetih godina 20. veka most Golden gejt je sagrađen za manje od četiri i po godine, pre roka i sa manje sredstava nego što je predviđeno budžetom; kalifornijska brza železnica, koja se razvija trideset godina, nije do sada prevezla nijednog jedinog putnika.
Zatim je tu i jedan izolacionistički zaokret koji su Sjedinjene Države preduzele – najvidljiviji u njihovim trgovinskim odnosima, gde se prema američkim saveznicima postupa gore nego prema američkim protivnicima. Pa ipak, uskogrudost se proteže i na druge oblasti, ne samo na trgovinu robom, što potkopava ključnu geopolitičku snagu Amerike kao mesta okupljanja za međunarodne talente.
Nacionalna fondacija za nauku je 2025. godine prepolovila broj stipendista. Tokom nekoliko nedelja u aprilu 2025. poništene su vize oko 1.500 stranih studenata, obično iz nejasnih razloga, u zemlji koja uobičajeno više godišnje zaradi od obrazovnih usluga nego od prirodnog gasa ili nafte .
Činjenica da je udeo Zapada u svetskoj ekonomiji manji nego u doba Hladnog rata ne osuđuje ga na neuspeh. Međutim, smanjuje prostor za greške i ističe imperativ ekonomskog rasta. Naš institucionalni kapacitet da nastavimo da uvećavamo poslovični ekonomski kolač, kroz domaću dinamičnu ekonomiju, otvorenost prema imigraciji i sposobnost da obrazujemo koalicije istomišljenika, naša je najvažnija strateška prednost – i upravo se ona sada uništava bez bilo kakvog razloga.
„Ukoliko naša unutarnja snaga ne poraste, prebezima će se neizostavno prorediti redovi naših saveznika. Naša sopstvena snaga je najubedljiviji razlog lojalnosti prijatelja i saveznika“, napisali su Posonji i njegovi koautori 1961. godine. Njihovo upozorenje zvuči još uverljivije šezdeset pet godina kasnije, dok Sjedinjene Države čine sve što je u njihovoj moći da potkopaju izvore svoje unutrašnje snage i najure partnere koji najviše žele da sa njima sarađuju.
Dok se ta osnovna činjenica ne promeni, na putu smo da izgubimo novi Hladni rat sa Kinom – i, kao što pokazuje primer Irana, mnoge manje bitke sa daleko manje snažnim protivnicima. Ako se to desi, to neće biti zato što su naši neprijatelji odjednom porasli poput divova. To će biti zato što nismo u stanju, ili nismo voljni, da stojimo uspravno.
Autor je direktor istraživanja u Globseku i saradnik urednika u časopisu American Purpose. Nedavno je objavljena njegova knjiga Unshackled: How Economic Growth Can Defeat the World’s Dictators.
Izvor: Persuasion
