Piše: dr Vladan S. Bojić
Postoje trenuci u razvoju jedne države kada njeno pravo više ne može počivati na normativnim iluzijama, već isključivo na realnim kapacitetima institucija. Crna Gora se upravo nalazi u takvom jednom trenutku. Stanje pravosuđa opterećeno dubokim strukturnim hipotekama, dugotrajnim deficitom javnog povjerenja ali i hroničnim nedostatkom visoko specijalizovanih finansijskih i međunarodno licenciranih forenzičkih kapaciteta — objektivno onemogućava da se složeni oblici neobjašnjenog bogatstva efikasno i pravično tretiraju isključivo kroz klasične krivičnopravne mehanizme. Naročito onda kada je riječ o imovini dislociranoj izvan Crne Gore, sakrivenoj u transnacionalnim finansijskim strukturama, nominalnim vlasništvima i pravnim konstrukcijama koje kudikamo prevazilaze domet domaćih istražnih organa.
Istovremeno, crnogorsko društvo karakteriše izraženo i socijalno provokativno imovinsko raslojavanje. Mali sloj pojedinaca akumulirao je bogatstvo koje nema razumljivu ekonomsku, profesionalnu ili preduzetničku logiku, dok većina građana živi u uvjerenju da su rad, znanje i poštenje potpuno sistemski obesmišljeni. U takvom ambijentu, gubitak povjerenja u institucije nije sporedna pojava — on postaje temeljni ustavnopolitički problem. Iz takve neporecive realnosti proizlazi Lex Montenegro Zakon o posebnoj poreskoj kontroli neobjašnjene imovine. To nije politički akt, niti ideološka konstrukcija, već institucionalno racionalan odgovor države na sopstvene objektivne limite. Crna Gora uvodi moderan model kontrole neobjašnjene imovine zasnovan na poreskom, a ne kaznenom pristupu. Država ne oduzima imovinu i ne traži krivicu, već utvrđuje poresku obavezu od 45% samo na onaj dio imovine čije se porijeklo ne može dokazati. Postupak je in rem usmjeren na imovinu, ne na lice čime se izbjegava politizacija i stigmatizacija. Ključna inovacija je što rješenje države ne postaje izvršno po konačnosti, već tek nakon pravnosnažne presude Upravnog suda, koji odlučuje isključivo o zakonitosti.Zakon uvodi petostepenu pravnu zaštitu, javne registre „na jedan klik“, međunarodni nadzor i strane forenzičare. Riječ je o stvarno pravno uravnoteženom i evropski usklađenom modelu koji štiti pravo svojine, stalno puni budžet i vraća povjerenje građana. Nije zakon protiv bogatih, već protiv neistine.
Kad država objektivno ne raspolaže institucionalnim kapacitetima za blagovremeno, efikasno i nepristrasno vođenje složenih krivičnih finansijskih istraga posebno u pogledu imovine dislocirane van nacionalne jurisdikcije ona nije dužna da ostane normativno pasivna. Naprotiv, u takvim uslovima država ima ustavnu obavezu da izabere alternativni, pravno dozvoljen i efikasan mehanizam zaštite javnog interesa. Lex Montenegro jeste upravo takav mehanizam: poresko-upravni a ne kazneni, prilagođen njenim realno datim institucionalnim mogućnostima bez suspenzije vladavine prava.
1) Poreski, a ne kazneni pristup: in rem kao civilizacijski izbor
Polazna premisa zakona je pravno jasna: država ne mora dokazivati krivicu da bi zaštitila javni interes.Umjesto sporih, selektivnih i dokazno izuzetno zahtjevnih krivičnih postupaka, zakon uvodi poseban upravno-poreski mehanizam zasnovan na principu in rem — postupak usmjeren na imovinu, a ne na ličnost njenog titulara. Država ne utvrđuje krivicu, ne izriče kaznu i ne stigmatizuje subjekta. Ona ispituje jednu činjeničnu relaciju: postoji li dokaziva srazmjera između imovine i zakonitih prihoda. Ako ta srazmjera ne postoji, ne slijedi konfiskacija, već proporcionalna fiskalna korekcija — poreska obaveza u visini od 45% utvrđene nesrazmjere. Taj prag nije slučajan: on predstavlja materijalizaciju principa fair balance iz čl. 1 Protokola br. 1 Evropske konvencije, svjesno se pozicionira ispod nivoa radikalne intervencije.
Podsjetimo na komparaticu ali prije svega na oročenu Direktivu (EU) 2024/1260 koja dopušta potpunu konfiskaciju neobjašnjene imovine. Crna Gora se, naprotiv, opredjeljuje za daleko umereniji, pravno čistiji i dugoročno održiviji model — model koji ne razara ekonomsku srž prava svojine, već u srži — koriguje društvenu nepravdu.
2) Model prilagođen stvarnim kapacitetima države
Za razliku od velikih država članica EU, Crna Gora nema razvijenu unutrašnju mrežu finansijskih forenzičara sa pristupom stranim bankama, korporativnim registrima kao ni ofšor zonama. Lex Montenegro tu činjenicu ne prikriva, jer ne želi da je zanemari — on je ugrađuje u samu arhitekturu zakona. Zato su noseći stubovi modela:
- angažovanje stranih, međunarodno licenciranih forenzičara;
- međunarodni nadzor uz učešće Evropske komisije;
- transparentnost kroz javne registre imovine i tereta dostupne „na jedan klik“.
Ova kombinacija predstavlja sinhronizovan sistemski odgovor na hronični problem malih i tranzicionih država: selektivnost, politizaciju i zatvorenost postupaka.
3) Petostepena pravna zaštita i judikalizacija izvršnosti
Ključna ustavnopravna inovacija Lex Montenegro leži u svjesnom pomjeranju momenta izvršnosti.Za razliku od klasičnog poreskog prava, u kojem upravni akt postaje izvršan već po konačnosti unutar upravnog postupka, ovaj zakon uvodi radikalno drugačiju logiku:izvršnost se ne vezuje za konačno rješenje organa izvršne vlasti, već isključivo za pravnosnažnu presudu Upravnog suda.Time se uvodi ono što se u pravno teorijskom smislu može označiti kao judikalizacija fiskalne intervencije.
Upravni sud u ovim predmetima ne ulazi u svrsishodnost, fiskalnu politiku niti visinu poreskog zahvata, već odlučuje strogo i samo isključivo de iure: o zakonitosti, dokaznom standardu, primjeni načela proporcionalnosti i zaštiti prava svojine.
Efekat je dvostruk: država ne može pristupiti izvršenju bez sudske verifikacije zakonitosti, čime se eliminiše svaka sumnja u arbitrernost, proizvoljnost, političku instrumentalizaciju; svaka intervencija u imovinu dobija svoju punu međunarodnu odbranjivost, jer je zasnovana baš na sudskoj presudi, a ne na administrativnoj odluci.
Petostepeni sistem pravnih lijekova upravni postupak, žalba unutar izvršne vlasti, upravnosudska kontrola zakonitosti, vanredno preispitivanje pred Vrhovnim sudom, ustavna žalba (i konačno pristup Evropskom sudu za ljudska prava) je nadstandard, a ne minimum zaštite. Tim pravo svojine nije oslabljeno, već institucionalno ojačano.
4) Fiskalna pravda kao obnova povjerenja
Iako zakon ima jasan i održiv fiskalni efekat, njegova suštinska vrijednost nije u pukom punjenju budžeta. Njegov pravi domet je u obnavljanju povjerenja građana u institucije.Društvo koje vidi da država ne progoni, već koriguje;da ne konfiskuje, već uravnotežuje;da ne traži krivca, već istinu —ponovo počinje da prepoznaje pravdu kao institucionalnu, a ne deklarativnu kategoriju.Prihodi ostvareni ovim mehanizmom vraćaju se u sistem: pravosuđe, zdravstvo, obrazovanje. Tako se zatvara krug u kojem fiskalna pravda postaje instrument institucionalnog oporavka.
5) Petostepena pravna zaštita i „judikalizacija“ izvršnosti
Posebnu ustavnopravnu i sistemsku vrijednost ovom modelu daje petostepena struktura pravnih lijekova, kakva ne postoji ni u jednom uporedivom evropskom fiskalnom režimu kontrole imovine.Za razliku od klasičnog poreskog prava, u kojem poresko rješenje postaje izvršno već po konačnosti u upravnom postupku, Lex Montenegro svjesno pomjera trenutak izvršnosti:izvršnost se ne vezuje za konačno rješenje resornog organa, već isklюčivo za pravnosnažnu presudu Upravnog suda.
Time se uvodi ono što bi se u teorijskom smislu moglo nazvati judikalizacijom fiskalne izvršnosti.Upravni sud u ovim predmetima ne odlučuje o svrsishodnosti, visini ili ekonomsko-pravnoj politici poreskog zahvata, već strogo i isključivo o zakonitosti upravnog akta: o poštovanju postupka, dokaznog standarda, principa proporcionalnosti i zaštite prava svojine.Takav model postiže dvostruki efekat:
- Eliminaciju svake sumnje u proizvoljnost ili političku motivisanost, jer država ne može pristupiti izvršenju bez sudske verifikacije zakonitosti;
- Međunarodnu odbranjivost sistema, budući da se svaka intervencija u imovinu temelji na sudskoj presudi, u punoj saglasnosti sa članom 6 i članom 1 Protokola br. 1 Evropske konvencije.
Petostepeni put pravne zaštite — upravni postupak, žalba unutar izvršne vlasti, upravnosudska kontrola zakonitosti, vanredno preispitivanje pred Vrhovnim sudom, ustavna žalba (i, konačno, pristup Evropskom sudu za ljudska prava) —predstavlja nadstandard, a ne minimum. Na taj način Lex Montenegro ne samo da ne ugrožava pravo svojine, već ga jača, jer nijedan fiskalni zahvat ne može biti sproveden bez prethodne, nezavisne i striktno pravne sudske potvrde odnosno bez objektivne pune justifijacije.
Trinaestojulski ustanak: sabor sloge u kojem nije bilo četnika i partizana
6) O međunarodnom nadzoru i pravnoj imunizaciji sistema
Uključivanje međunarodnog nadzora i stranih licenciranih forenzičara predstavlja instrument pravne imunizacije sistema od političke ili druge selektivnosti. Spoljna verifikacija ne umanjuje suverenitet države, već ga funkcionalno jača. Lex Montenegro nije kazneni zakon, već akt proporcionalne fiskalne pravde. On ne traži krivca, već istinu; ne konfiskuje, već koriguje; ne represira, već uravnotežuje.
Zaključak
Lex Montenegro nije zakon protiv bogatstva. On je u svojoj suštini jasan zakon protiv neistine. Nije ni kazneni akt, već akt pravne i institucionalne zrelosti. Ukoliko postoji stvarna politička volja i jak društveni konsenzus, ovo nije samo adekvatan model za Crnu Goru ovo je potencijalni prototip za države koje se suočavaju sa istim strukturnim problemima i unutar i u EU. Ovaj zakon ne obećava osvetu, ne prijeti. već nudi ravnotežu. A u društvima koja su izgubila ravnotežu to je najviša forma pravde.
Finalnu verziju zakona u cijelini možete pročitati ovdje:
Finalna_radna_verzija_Zakona_o_posebnoj_poreskoj_kontroli_neobjašnjene
