Piše: Aleksandar Živković
Put prađedova kao da je išao suprotnim smjerovima. Da ako se sada nađe zajednički pravac.
U pola glasa su Cetinjani, davno nije bilo, govorili kako su se Milo Đukanović i Brano Mićunović, najviše od svega, ogriješili o starevinu. I nije to pravo bilo Cetinjanima,ka vazda što im nešto pravo nije. A u tome su bili u pravu.
Čevo se izmjestilo više u mitsku nego u realnu zemlju do koje leti bijeli golub. Junačke pjesme zamjenile su tugovanke, a to nekako biva neprikladno za našu momčad ozrinićku – „đe god dođu tu zameću šalu“ (Njegoš).
Istina, bilo je šala koje su se održavale, eto u mojoj Markovini, na popisima devet Crnogoraca i tri Srbina, pa se snađi rođače, junače!
I sada – put. Od Cetinja do Čeva, 23 kilometara, za pet-šest vijekova istorije. Obratnim putem bez oputa, da kaljav ne dolazi pred vladiku Rada, išao je skoro svaki dan mudri serdar Stevan Vukotić. I tek brakom knjaza Nikole i Milene Vukotić sklopljena je „personalna unija“ između nas Ozrinića i ostale podlovćenske, Stare Gore Crne.
Aleksandar Živković: Kako je Vučić upoznao patrijarha Pavla?
I taj brak su malo pomogli glavari, stavili su Milenu da njeguje bolesnog mladog knjaza, i kada je on došao snazi bila mu je ljepša od svih Francuskinja. Tako je nastala priča o „tastu Evrope“.
I sada – put. Mogli bi ga nazvati po kraljici,a bogami, i po kralju, naročito ako se ostvare planovi ministarstva saobraćaja da se put nastavi do Nikšića, a drugi krak da ide na Njeguše pa do Kotora.
Mogli bi ga nazvati i po kralju, velim, jer je on oslobađanjem Nikšića,napravio prostor za prvu kolonizaciju Crnogoraca u plodnije krajeve. (O toj kolonizaciji do danas je ostala najbolja slika u knjizi Žara Bulajića.)
Tako su se prađedovi uputili u dva smjera – nikšićkom i cetinjskom. Ni sada se prebrojati ne možemo koji je jači? Možda je put prilika da krenemo zajedničkim pravcem.
