Piše: Aleksandar Živković
Oduvijek je duševno-duhovni proces žalovanja, u svim kulturama, bio izdvojen od aktivnog, ali i teorijskog života (smatranja).
To je otuda što istinsko žalovanje dolazi samo iz ljubavi. S druge strane, ono indukuje ljubav u bližnjima koji nam se pridružuju u žalovanju.
To je proces koji nakon cetinjske tragedije vidimo širom Crne Gore, pa i u susjednim zemljama. Umnožavanje ljubavi u žalovanju pomaže pojedincu i kolektivu da se lakše nosi sa svojom tugom.
Pervertirano žalovanje javlja se uvijek kada se tuga zamjeni bespomoćnim i besplodnim bijesom. Tada niču razne teorije (smatranja). Razumije se u demokratskom društvu priznajemo legitimnost takvih teorija. Ali, ona nas udaljavaju od primarne emocije – ljubavi i deformišu žalovanje kao ljudsku potrebu i prirodnu reakciju na ovakve tragedije, kakva je bila cetinjska.
U velikoj nesreći koja nas je snašla, sinoćne slike iz crnogorskih gradova pokazale su da Cetinje nije samo u žalovanju. Dozvolimo i Cetinjanima i svima nama još vremena za ljubav u žalovanju. Biće dana za razna smatranja, stručna i laička.
