Kada je riječ o odnosu prema Srbiji, Srbi koji danas žive u Crnoj Gori, Bosni i Hercegovini i Hrvatskoj stoje kao čovjek zaglavljen na uskom prelazu nad nabujalom rijekom: sa obje strane voda huji, a sa obale se dovikuju oni koji tvrde da baš oni znaju gdje mu je prava kuća i ko mu je kriv što se uopšte našao tu gdje jeste. S jedne strane nalazi se gotovo opšteprihvaćeni stav bošnjačkih, hrvatskih i neocrnogorskih radikalnih nacionalista da sa Srbijom ne smiju imati nikakve veze, da sve svoje poslove moraju rješavati u „matičnim prijestolnicama“, a da, ako im je Srbija baš toliko draga kao „rezervna domovina“, slobodno u nju mogu otići — pod uslovom da sa sobom ponesu samo onoliko zemlje koliko im ostane na opancima ili traktorskim gumama, da se ne bi, ne daj Bože, narušila čistoća državnog asfalta.
S druge strane stoji teza radikalnih srpskih političara iz Srbije, ali i onih koji predstavljaju Srbe u Crnoj Gori i BiH da je Srbija, i samo Srbija, matična država svih Srba — kao da su u pitanju nestašna djeca iz obdaništa koja su se, greškom vaspitačice, zaigrala predaleko od dvorišta, pa ih sada treba sabrati pod jednu šljivu i jedan katastar. Naizgled suprotstavljeni, ovi stavovi su u suštini savršeno usklađeni, kao dvije ruke istog tijela koje vas jednom gura napolje, a drugom vuče unutra, ali uvijek s istom porukom: nisi ti ovdje svoj.
Vuk Bačanović: Bijeg od džamije, ili srpska politika kukavičluka | Žurnal
I jedni i drugi Srbe van Srbije „kao“ ne vide kao autohtonu populaciju čije su tradicije utkane u same temelje državnosti i Crne Gore i Bosne i Hercegovine, već kao neku istorijskom greškom zalutalu dijasporu, koja se slučajno zatekla na pogrešnom mjestu. Upravo tu se, kao u starom fiociranom dosijeu, uklapaju rasističke teze potekle iz hrvatskih pravaških krugova XIX vijeka, kasnije dotjerane i lakirane u neokalajevštinu i dukljanštinu: da su Srbi van Srbije strano tijelo, bolest na tkivu „tisućetne državnosti“ susjedne nacije. Pa im se, iz brige za njihovo zdravlje, savjetuje tišina, poslušnost i spremnost da marljivo izvršavaju svaki segment asimilacione terapije — bilo kao pravoslavni Hrvati, Bosanci, nacionalni Crnogorci ili nešto četvrto, po potrebi i dnevnoj političkoj prognozi. Tako, u toj gorkoj ironiji istorije, Srbin van Srbije postaje kao gost koji je istovremeno i suvišan i neophodan: svi bi da ga smjeste negdje van kuće, ali niko – a pomalo i on sam – da prizna da je oduvijek bio kod kuće.
Uz sve to, valja jasno i glasno reći – istim ovim jezikom i bez istorijske šminke i pokušaja dodvoravanja bilo kome – da je srpska država na prostorima današnje Crne Gore i velikih dijelova Bosne i Hercegovine postojala daleko prije nego na većini teritorija današnje Republike Srbije. Ta činjenica, neprijatna kao pukotina u temelju lažnih i štetnih narativa koja se ne da prekriti ni najdebljim slojem maltera, priču o Srbiji kao ekskluzivnoj „matici“ čini ne samo netačnom nego i duboko štetnom. Jer takvo shvatanje ne briše samo složenu istorijsku stvarnost, nego postepeno proizvodi i jednu opasnu, očajničku svijest da se sa pravaško-kalajevskim i pravaško-dukljanskim teorijama moramo pomiriti kao sa sudbinom: da ili strpljivo čekamo pripajanje Srbiji koje se nikada neće dogoditi, ili da se psihološki pripremamo za dobrovoljni ili prisilni egzodus koji bi, za razliku od prvog, sasvim lako mogao dogoditi – ili, u najboljem slučaju, da preživljavamo na nekom komadiću teritorije koji nam od istorijskih otadžbina preostane, a koji će nam, uz obezbijeđene troškove sahrane i nadgrobnog spomenika, „pokloniti“ okupator i njegovi domaći saradnici.
Često čujem argument da Srbi van Srbije, s obzirom na intenzitet asimilacionih politika, bez Srbije kao matične države ne bi preživjeli. Taj argument je samo djelimično tačan. Ne zato što treba glumiti hladnog arhivistu pred živom politikom, nego zato što se ovakve stvari ne mogu promišljati po modelu „šta bi bilo kad bi bilo“: Srbija, hvala Karađorđu i ustanicima, postoji – i ne postoji kao misaoni eksperiment već kao država, doduše zarobljena kolonijalnim statusom baš kao i Bosna i Hercegovina i Crna Gora i u čemu je ključ razumijevanja svih njenih katastrofalnih politika, koje su komplementarne sa prekodrinskim antisrpskim sentimentom.
Vuk Bačanović: „Kalajev projekat“ ili istorijski kontinuitet? U odbranu imena Bošnjak | Žurnal
Upravo zbog toga, pravo pitanje nije da li nam Srbija „treba“, nego da li nam Srbija- promovišući agendu sebe kao ekskluzivne matice (a da ne govorimo o unaprijed propalom projektu „Srpskog sveta“, koji je više ličio na reklamni slogan nego na stvarnu politiku) — onim što daje, i načinom na koji to uslovljava, pomaže ili odmaže. Jer pomoć koja traži da prvo potpišeš tuđu interpretaciju statusa u sopstvenoj kući zna biti kao kišobran koji ti daju tek kad pristaneš da je prolom oblaka sa grmljavinom i gradom tvoja krivica. Da li takvim pristupom Srbija radi za Srbe van Srbije — ili, u praksi, radi za njihove protivnike, jer im isporučuje najbolji mogući dokaz da su Srbi u Crnoj Gori i BiH samo „ispostava“, „dijaspora“, privremeni stanari istorije „izmišljeni“ u 19. vijeku?
Zamislimo, dakle, drugačiji i logičan pristup Srbije: ne da gura istorijski netačnu priču o sebi kao jedinoj „kolijevci srpstva“, nego da sistematski podrži one narative koji Srbima i u BiH i u Crnoj Gori objašnjavaju — mirno, uporno i bez histerije — da su to njihove istorijske otadžbine; prostori na kojima je državotvorna tradicija srpskog imena i srpske političke stvarnosti postojala tako rano i tako duboko da bez nje mnoge kasnije „državnosti“ ne bi bile moguće. Ali istovremeno: da Srbija uvažava da u tim državama žive i ravnopravna ljudska bića koja sa Srbima žive, a nisu Srbi i koja te države doživljavaju drugačije i imaju pravo na svoj doživljaj – i da se baš zato mora govoriti jezikom građanske zrelosti, a ne plemenske komande.
To bi, za razliku od postojeće, bila politika koja pomaže da se ostane tamo gdje se jeste – ne kao gost koji mora biti tih, nečujan i isprepadan da ne remeti mir komšije koji je umislio da je jedini domaćin, nego kao domaći čovjek koji je dovoljno pristojan da zna da kuća ima više ukućana, ali i dovoljno svjestan da mu niko ne može i nema pravo zatrijeti prag na kojem je rođen. I više od toga: to bi bila politika koja bi samim svojim postojanjem, mirnoćom i mudrim pristupom, postepeno dovodila do preispitivanja antisrpskih narativa – ne bez polemike, jer je ona nužna i zdrava, nego bez urlikanja parola tipa „ovo je Srbija“ ili paničnog „bježmo u Srbiju“, koje samo hrane upravo one konstrukcije protiv kojih se navodno bore. U takvoj atmosferi, antisrpski narativi bi, vremenom, morali da se urušavaju sami od sebe, jer bi postajalo sve teže tvrditi da je neko „strano tijelo“ ako u svemu što jeste i što radi predstavlja živi, vidljivi i odgovorni dio zajednice.
Vuk Bačanović: Sveti Sava između srpskog i bošnjačkog primitivizma | Žurnal
Jedan jasan i poučan primjer takvog pristupa bio bi uporno i strpljivo objašnjavati koliko je Prvi srpski ustanak, koji Srbija danas obilježava kao Dan državnosti, bio revolucionaran ne samo u nacionalnom nego i u duboko civilizacijskom smislu — kao radikalan obračun sa feudalnim poretkom i logikom nasljedne potčinjenosti. Bez tog istorijskog presedana, bez pobune koja je u temelje političke stvarnosti ovog prostora upisala ideje egalitarnosti i otpora eksploataciji čovjeka po čovjeku, čak bi i kasnije državnosti jugoslovenskih republika Crne Gore i Bosne i Hercegovine – – koje se danas rado pozivaju upravo na te vrijednosti – bile krajnje upitne, ako ne i nezamislive.
Bila bi to, ujedno, i tiha ali snažna politička lekcija – i nama samima i drugima – da se u podnebljima identitetske prošaranosti, ukrštenih tradicija i različitih, ali srodnih čitanja istorije, stvari nikada ne smiju prelamati preko koljena. Jer u takvim prostorima nagle odluke obično ne donose rješenja, nego katastrofalne lomove sa nesagledivim posljedicama. Mi, htjeli to ili ne, nemamo bližih jedni od drugih, i upravo to je činjenica koju moramo imati pred očima u nastajućem, turbulentnom multipolarnom svijetu, prepunom beskrupuloznih lešinara koji strpljivo čekaju da neko drugi obavi prljavi posao samorazaranja.
Drugim riječima, Srbi moraju biti najbolji Crnogorci i najbolji Bosanci i Hercegovci upravo zato da bi porazili zločinačke priče o sebi kao uljezima na sopstvenoj zemlji. Tek u tom trenutku Srbija prestaje biti „inostranstvo“ ili jedina zamišljena matica, i postaje ono što istorijski već jeste: dio istog prostora koji se, bez kompleksa i bez isključivosti, može osjećati kao otadžbina na jednak i nedjeljiv način kao one u kojima živimo.
