Piše: Aleksa Đilas
Kada je 1986, u osamdeset i sedmoj godini, Horhe Luis Borhes umro, bio je slavljen širom sveta kao veliki argentinski pisac i najzaslužniji za globalni trijumf latinoameričke književnosti. Od tada, slava mu samo raste. Između ostalog, proglašava ga se za najvećeg pisca na španskom jeziku posle Servantesa i odaje priznanje da je predvideo internet. Ali, da li bi Borhes navijao za Argentinu da je gledao Svetsko prvenstvo u fudbalu?
U mladosti, Borhes se oduševljavao Ruskom revolucijom i Lenjinom, ali mu nije trebalo dugo da Staljinovu vladavinu proglasi za novi carizam. A kada su u međuratnoj Evropi fašistički pokreti jačali i osvajali vlast, osuđivao je kult vođe i njihovu ogromnu vlast, a još više politički motivisano nasilje i rastuću moć države. Takođe je od početka njihove vladavine 1946. bio protivnik argentinskog diktatora Huana Perona i njegove supruge Evite.
U stvari, Borhesu je uvek bilo glavno očuvanje ličnih sloboda, a za najveću pretnju njima smatrao je autoritarne političke pokrete u kojima učestvuju mase opijene ekstremnim idejama. Moglo bi se, dakle, očekivati da je Borhes bio zagovornik demokratije. Međutim, on je bio njen strog kritičar.
Na početku dvadesetog veka, Argentina je bila na putu da postane bogata, razvijena zemlja. No, negde od dvadesetih godina i privreda i politika su stalno u krizi. Demokratska vladavina je često bila ograničena ili je na vlasti bila vojska – generalske hunte su čak šest puta izvele državni udar, a poslednji je bio 1976. Politički život je bio prožet neredima i terorizmom, a najviše nasilja dolazilo je od sâme države, odnosno od policije, vojske i desničarskih grupa povezanih sa njima.
Borhesov skepticizam
Prelaz ka punoj i trajnoj demokratiji počeo je u Argentini 1983, pošto je prethodne godine vojna hunta generala Galtijerija poražena od Britanije u ratu za Foklandska (odnosno Malvinska) ostrva. I tek posle uspelih demokratskih izbora, Borhes je odlučio da odbaci svoj duboki skepticizam u odnosu na glasanje i glasače. Javno je rekao da ga je argentinska demokratija sjajno opovrgla.
Tako se pred kraj Borhesovog života završilo njegovo lucidno i duhovito ali u biti ipak netačno kritikovanje demokratije. Nije više govorio kako većina ljudi nema ni znanja ni sposobnosti da odlučuje o važnim političkim pitanjima. Niti se podsmevao izborima kao „zloupotrebi statistike“, odnosno „sujeverju zasnovanom na statistici“. Trezveno i pragmatički je prihvatio demokratiju.
Ipak, ovaj kosmopolita, poliglota i polihistor, stvaralac snažne individualnosti i zapanjujuće mašte, ostao je veran svom sasvim jedinstvenom liberalnom anarhizmu. Nastavio je da sanja kako će jednog dana biti stvoren svet bez država i granica, a društvo biti samoorganizovano, bez klasa i bez onih koji vladaju.
Papa Franja i Borhes, prijateljstvo, saradnja ili nešto između
Ako se Borhes svojim jetkim primedbama na račun demokratije zamerio mnogim Argentincima, još veći broj mu je uzeo za zlo njegovo ismejavanje fudbala.
Pišući o tučama noževima koje su kroz istoriju bile česte u Argentini i uglavnom imale smrtni ishod, Borhes ih ironično opisuje kao nacionalni sport. A onda baš cinično dodaje kako ih je zamenio fudbal, koji je ipak manje zlo. Za njega nema ništa lepo kada 11 igrača protiv 11 igrača juri loptu i zaključuje da je fudbal popularan jer je glupost popularna. Radi se samo o još jednoj od bezveznih igara koje su Englezi raširili po svetu!
Borhesov strah od masa
Lista uvreda se ovde ne završava. Za Borhesa je fudbal sport gomile koji raspaljuje iracionalne strasti i svodi ljude na njihove primitivne instinkte. Ako je za Argentince fudbal nacionalna religija, za Borhesa je nacionalistička – i to fanatična. Zato, kada je 1978. u Argentini bilo svetsko prvenstvo, otišao je iz zemlje dok ta nevolja ne prođe. I nije se radovao pobedi Argentine.
No, u prilog Borhesovom namrgođenom odsustvu, može se navesti i ozbiljan politički razlog. Na vlasti je bila vojna hunta i koristila je prvenstvo da sebe prikaže u povoljnom svetlu, odnosno da uveri svet kako u Argentini vladaju red i mir. Bilo je to daleko od istine, a jedan od zatvora u kome su ljudi mučeni nalazio se nedaleko od glavnog stadiona u Buenos Ajresu.
Od tog prvenstva i od Borhesove smrti prošle su decenije. Da li bi Borhes danas prihvatio fudbal? Da li bi navijao za Argentinu? Verujem da bi. Jeste tačno da se neki navijači uvek ponašaju kao rulja a svi navijači ponekad. Ipak, velika većina navijača nije rulja. Naprotiv. Doista, može se postaviti pitanje da li neko ko prezire fudbal, taj bez konkurencije najpopularniji sport na svetu, može iskreno da veruje u demokratiju.
Realno i imaginarno kroz prizmu mačaka u Borhesovim i Kortasarovim delima
U Argentini nema više vojnih hunti. Borhesov strah od širokih narodnih masa kao podložnih iracionalnom sigurno bi se smanjio. I morao bi da svojim zemljacima da makar prelaznu ocenu iz demokratije.
Najzad, Borhes je posvetio život onome što se tradicionalno zvalo lepa književnost, a njegove priče se opisuju kao magični realizam. Zato je teško verovati da u igri Maradone i Mesija ne bi pronašao mnogo lepote. I zar nisu i magični i vrlo realni njihovi driblinzi, dodavanja i šutevi koji zatresu mrežu?
Izvor: NIN, br 3944, 30.7.2026, str. 52-53.
