Na Trgu pjesnika sinoć je nastavljen književni program 40. festivala Grad teatar gostovanjem Vladimira Vujovića, dobitnika posebnog priznanja Evropske nagrade za književnost, koji je na Trgu predstavio roman „Razgovori sa Vješticom“ (najuži izbor za NIN-ovu nagradu). O romanu, specifičnoj poetici, odnosu prema tradiciji i estetskim dometima s autorom je razgovarao Igor Perišić, teoretičar književnosti i književni kritičar.
Na samom početku večeri, Perišić se osvrnuo na specifično pozicioniranje Vladimira Vujovića na savremenoj književnoj sceni, primijetivši kako je riječ o autoru koji već u 35. godini života iza sebe ima izuzetno zreo i profilisan opus.
„Čovjek sa 35 godina je objavio toliko knjiga i dobio već toliko nagrada. To je prosto netipična biografija za pisce na ovim kulturnim prostorima, jer se do 35. godine računa da si mladi pisac, pa se tu na izvjestan način dodjeljuje mali popust. Kod Vladimira Vujovića imamo suprotan slučaj: uspio je da izgradi biografiju koja nagovještava budućeg klasika ovdašnjih književnosti. Meni je bilo fascinantno koliko je njegov opus različit i koliko je raznolik. Krenuo je sasvim atipično da bi u ovoj posljednjoj knjizi primijenio možda najeksperimentalniji književni postupak“, kazao je Perišić, pa u nastavku upitao autora da li je ta poetička raznovrsnost posljedica promišljenog plana ili intuitivnih strujanja, prenosi RTV Budva.
Vladimir Vujović: U književnosti nema mjesta za instant rješenja
Odgovarajući na pitanje, Vujović je pojasnio da njegov stvaralački ritam ne podrazumijeva svakodnevni imperativ pisanja, već da ključnu ulogu u njegovom radu ima posvećeno čitanje.
„Iako može da zvuči da su tri romana i jedna zbirka priča do 35. godine dosta, meni pada na pamet da sam na ovom istom mjestu bio prije tačno osam godina kada je izašao moj prvi roman „Silencio”. To nije mali period. Ako se objavi jedan roman svake četiri godine, to nije hiperprodukcija. Ono što mogu da kažem da je meni najvažnije jeste čitanje. Imam ogromne periode vremena u kojima uopšte ne razmišljam o pisanju niti radim na nečemu. Ono što svakodnevno radim jeste čitanje i to mi je mnogo važnije“, istakao je Vujović.
Jedna od centralnih tema uvodnog dijela razgovora bio je i autorov svjesni ili intuitivni odmak od dominantnog žanra autofikcije. Perišić je primijetio da takav pristup stvara svojevrsnu misterioznu auru oko autora, nalik onoj koju priželjkuje Tomas Pinčon. Pojašnjavajući taj odnos prema javnosti, Vujović je naglasio:
„Ja bih bio najsrećniji kao autor kada to pitanje uopšte ne bi moralo da se postavlja. Pomenut je Tomas Pinčon, to je jedan od mojih omiljenih pisaca. To je jedna idealna pozicija. Često mi se dešavalo da kada počnem da čitam neku knjigu ne želim čak ni da čitam biografiju pisca, a naročito ne da pretražujem internet ili slušam intervjue, činilo mi se da bi moglo da mi pokvari utisak o glasu koji sam kreiram dok čitam. Kada je u pitanju autofikcija, među autorima u tom žanru ima zanimljivih pisaca, ali mislim da je kod nas krenula hiperinflacija takvih knjiga. Ja jednostavno, kada sam počinjao da pišem, nisam vidio da moj glas može da se pridruži tom žanru.“
Središnji dio večeri bio je posvećen analizi same konstrukcije romana „Razgovori sa Vješticom“, koji je napisan u formi fiktivnih intervjua koje novinar Adam Vještica vodi sa slikarom Vidom Latinovićem. Govoreći o formi romana, Perišić je podvukao:
„U dobu u kome se činilo da su sve postmodernističke strategije isprobane, ti si uspio da pronađeš formu priređivanja fiktivnih intervjua novinara sa slikarom… Preko te arhetipske situacije razgovora dva čovjeka o problemima umjetnosti, a preko umjetnosti i o smislu postojanja, ovaj roman se srećno uklopio u filozofsko-književnu tradiciju od antike do danas.“
Vujović je potom otkrio kako je nastala ideja za ovakav formalni eksperiment i čime je zapravo bio nadahnut tokom rada na knjizi.
„Na početku je postojala ideja o većem romanu koji bi se bavio premještanjem pivskog manastira 70-ih godina zbog izgradnje hidrocentrale Mratinje. Odustao sam od te priče, ali u toj konstrukciji postojao je lik slikara koji je preuzeo primat. Ideja za formu došla je iz čitanja, naišao sam na knjigu intervjua Frensisa Bejkona. Čitajući te intervjue koje je vodio sa istim novinarom kroz duži vremenski period, učinilo mi se da ima nešto romaneskno u tome kako on odgovara na pitanja, kako se između redova grade odnosi i kako, govoreći gotovo isključivo o umjetnosti, na kraju stvara sliku o tome ko je taj čovjek zapravo. Kada sam krenuo da pišem, nije bilo garancije da će to funkcionisati, ali pokazalo se da ta forma može da uvuče čitaoca u priču“, objasnio je on.
Analizirajući etičku dimenziju umjetničkog stvaranja u romanu, moderator je ukazao na faustovski motiv u biografiji glavnog junaka, kao i na specifičnu funkciju novinara Adama Vještice, te upitao autora da li je siguran da je umjetnost etična po sebi.
„Nisam siguran, i možda baš zbog toga sam i napisao jedan ovakav roman“, odgovorio je Vujović i dodao:
„Ovi razgovori od kojih se sastoji roman nisu psihoterapijske seanse ni razgovori dva prijatelja, već intervjui. Jedan poseban oblik javnog govora. Jedna od ideja bila je da se ispita granica tog javnog govora o umjetnosti, gdje se stvari često mistifikuju i zamagljuju, te pitanje koliko se smije biti iskren u tom prostoru kada se dodirnu nezgodne teme, poput etike i faustovskog motiva krađe sa kojim počinje karijera našeg umjetnika.“
Govoreći o slojevima priče koji se pomaljaju iza teorijsko-umjetničkih rasprava, Perišić je posebno pohvalio način na koji su oblikovani ženski likovi u romanu, misleći na suprugu glavnog junaka i njegovu tetku. Pohvalivši autorov minimalistički pristup ljubavnim odnosima, Perišić je primijetio da Vujoivić sa minimalizmom opisuje ljubav.
„Odnos slikara i njegove supruge nosi intelektualni bagaž i izvanrednu prisnost, bez potrebe za opisima čulne ljubavi. Ljubav je ovdje prije svega duhovna i sveprožimajući princip. Isto tako, odnos prema tetki daje jednu sjajnu figuru koja ispliva ispod površinskih slojeva slike. Da li je ta platonska, duhovna ljubav stalni dio tvoje poetike?“
„Ne znam da li je to dio moje poetike, ali sam siguran da je za ovu priču bilo nužno da ženski likovi budu baš takvi i da ljubavna priča funkcioniše na taj način“, odgovorio je Vujović te objasnio da on ide redosljedom koji kreće od pojedinačnih likova i njihovih sudbina.
„Znao sam da roman zavisi od toga da ti ženski likovi, a naročito lik tetke, budu uvjerljivi. Ako iz toga proizađe neka filozofska dubina, to dođe kao bonus i pisac može samo da bude zahvalan.“
U samoj završnici razgovora, Perišić se osvrnuo na fenomenološku teoriju Romana Ingardena o slojevima književnog djela i takozvanom „metafizičkom kvalitetu“, istakavši da roman graduira od estetske debate ka dubokim egzistencijalnim i religijskim pitanjima.
„Kroz cijelu knjigu sprovedena je ta s početka prikrivena metafizička rasprava koja se pretvara u religijsku raspravu i skončava u otvaranju jedne perspektive ka tome da taj dijalog, koji je na ovom svijetu neokončiv, dobija nastavak u vremenu poslije ovoga svijeta. Radi se o religijsko-hrišćanskoj dimenziji koja se otvara na izvanredan način“, konstatovao je Perišić, upitavši autora da li je u ovom romanu najdosljednije sprovedena ta metafizička podnaracija.
Vujović je potvrdio ove navode, naglašavajući da je završetak romana direktno povezan s njegovim ličnim preokupacijama i promišljanjima o smislu umjetnosti.
Vladimir Vujović: Uloga pisca nije da govori istine, već da postavlja pitanja
„Mislim da jeste i svakako ima veze sa mojim ličnim čitanjima, preokupacijama i razmišljanjima. Iako nisam filozof niti pretendujem da komentarišem tendencije u filozofiji, ako možemo čuti da je nastupilo doba neke post-metafizike, mislim da je onda definitivno vrijeme post-umjetnosti. Ali ja, i kroz ovaj roman, najličnije odbijam da to prihvatim. Ako sam išta probao da kažem sa tim završetkom romana, upravo je to da mi je na najelementarnijem nivou teško da shvatim ljude koji se bave umjetnošću i vole umjetnost, a spremni su da se odreknu tog metafizičkog nivoa. To jesu najdublja pitanja – ko smo, odakle dolazimo i kuda idemo. I bez umjetnosti ćemo se teže suočiti sa njima“, poručio je Vujović.
Zaključujući veče na Trgu pjesnika, Perišić je pohvalio autora ne samo kao izuzetnog pisca već i kao sjajnu ličnost, nakon čega je uslijedila prilika za pitanja i razgovor sa piscem.
Izvor: RTCG
