Piše: Elis Bektaš
– Šta će biti oko Aliđuna?
– Biće muda dulja od kurca.
Mula Mustafa Bašeskija, Ljetopis
Ako ništa drugo, a ono nas barem pragmatizam i komoditet tjeraju da poklonimo vjeru vremenu kao dimenziji. Da pristanemo, sljedstveno tome, i na njegovu mjerljivost. Ali u opojedinačenom ljudskom biću vrijeme ne postoji kao objektivitet, već se javlja u raznim obličjima, kao doživljaj, kao slutnja, čak i kao emocija. Ne i kao misao jer vrijeme ustvari nije moguće misliti. U srazu sa mišljenjem ono se ponaša poput nekih materija koje, u srazu sa toplotom, ispuštaju smrtonosna isparenja.
Jer mišljenje, da bi ostalo vjerno sebi, mora barem nastojati da oponaša kontinuum. A vrijeme, koje apsolutni kontinuum jeste, ne trpi takva banalna podražavanja i na njih se obrušava bijesom hirovite kraljice iz bajke. Otud valjda i naše tjeskobe pred vremenom, kojih, objašnjavaju mi mačke, bića što se ne prilagođavaju i milenijumima ostaju iste, nije bilo dok čovjek nije zarobio odraz vremena u krugu oko kog je, kao stražare, postavio brojeve. O kojima također nemamo pouzdanog znanja i evo se ne možemo dogovoriti ni da li njihov niz započinje sa nulom, sa jedan ili sa dva.
Taj odraz vremena, osuđen na vječitu zatvorsku šetnju ukrug, natovario nam je na grbaču osvetu vremena, onog što ga ne možemo pojmiti, izuzev kao doživljaj, kao slutnju, čak i kao emociju, a otkako smo mu odraz pretvorili u vječno deficitarnu robu i kao tjeskobu.
Uostalom, da vrijeme egzistira na način opisan u udžbenicima, tada bi na taj način egzistiralo i u stvarnosti što znači da bi i u jeziku egzistiralo. A u takvom jeziku onda ne bi bilo mjesta za izreku – otego se dan ko godina.
