Piše: Milorad Durutović
Susret s književnim djelom Vukosava Delibašića donosi žal: zašto se ovaj pisac nije oglasio ranije, nego se pisanja latio tek u sedmoj deceniji života – jer sudeći po njegovom dosadašnjem književnom učinku, nesumnjivo je riječ o rijetko autentičnom piscu. No možda se takav stvaralački nivo jedino i mogao dostići zahvaljujući zrelošću života i temljenog promišljanja o njegovom smislu.
Nije manje neobično ili neočekivano što se autor oglašava starinskim narativnim manirom, kakav je bio svojstven piscima epohe realizma. Ali i takva pomisao gubi relevantnost kada se ima u vidu savremena eksperimentisanje s narativnim formama u kojima se pisci češće izgube nego što pronađu originalan stvaralački put.
Vukosav Delibašić takav estetski luksuz sebi ne dopušta. On hita da ispiše povijest sopstvenog životnog, porodičnog i zavičajnog iskustva, ali sa jasnom sviješću da umjetnički kvalitet počiva na univerzalnim principima. Otuda se čitalac lako identifikuje s njegovim junacima, kao što se lako može prepoznati u egzistencijalnim situacijama koje autor profiliše kroz tri tematska ciklusa („Putnik u kolijevci”, „Istina je u vremenu”, „Satire”), obuhvatajući vrijeme od pedesetih godina prošlog vijeka pa sve do ovog najmodernijeg doba.
Zbirka priča Ukus kamena nije samo narativ o čovjeku koji svjedoči sopstveni životni put, već funkcioniše i kao svojevrsni arhetip čovjeka koji teži da prekorači granice sopstvenog iskustva, da (svoj) život promišlja očima (a bogme i dušom) svojih roditelja ili svojih potomaka.
U takvom naumu Vukosavu Delibašiću na raspolaganju stoji sjećanje, te vlasitata sposobnost estetskog interpretiranja „Sjećanja su dio moje ličnosti i ma koliko se trudio ne mogu ih se osloboditi. Ona naviru kao zarobljeni prosjaji iz uspomena i bude se u mislima” ‒ kaže se u priči „Damar vremena”.
Navedeno zapažanje, premda ima status elementarnog zaključka, posjeduje visok potencijal za teorijska razmatranja. Ako bismo u takvom ključu tražili razradu Delibašićevog koncepta sjećanja, mogli bismo je naći u riječima Miodraga Pavlovića: „Sećanjem čovek ostvaruje celinu sagledanja svog života, osmišljava svoja dela, dublje razume opšta zbivanja čiji je on deo, rukavac, protok. Sećanje za pojedince, grupe i narode je čuvanje i obnavljanje sopstvene forme, putokaz i podsticaj u daljem delanju, u preduzimljivosti, pronalaženju novih postupaka, oblika”.
Doista bi zapažanje znamenitog pjesnika i esejističara moglo stajati kao moto knjige Ukus kamena, sažimajući, dakle, njenu osnovnu ideju. Međutim, ima još jedan zanimljiv pristup. Riječima Alaide Asman „ono što nazivamo zaboravom po pravilu je latentno pamćenje za koje smo izgubili šifru”.
Junaci knjige Ukus kamena, ili upravo pisac sâm, taman tragaju za šiframa pamćenja. Pobjeđujući tako strah od prolaznosti života nalaze istovremeno da osim čovjeka, i stablo („Na izvorištu života”) ili fotografija („Stara fotografija”) mogu služiti kao memorijsko skladište.
Durutović održao predavanje o Njegoševom spjevu Luča mikrokozma
Dabome, dijelom je to funkcija i smisao fotografije, dok se stablo, „prastari drijen”, u narativnoj imaginaciji Vukosava Delibašića profiliše kao kosmičko drvo, arbor vitae, u kojem su pohranjene pradavne, arhetipske slike. Lako bi brzoplet čitalac mogao da previdi ovakav simbolički nivo priče o drijenu te je primi kao zavičajnu ili porodičnu reportažu.
Ali priča „Na izvorištu života” ima svoj život iza ogledala. S jedne strane, drijen, kao „živi spomenik”, nije samo junak-svjedok ove priče, već i junak pričanja piščevih predaka, a, s druge strane, iako u jednom implicitnom smislu, drijen jeste i sâm pripovjedač, jer priča o njemu jeste i priča o sebi samom, o upitanosti nad sopstvenim životom.
Ovdje se izdvojila samo jedna priča, ali skoro svaka, pogotovo iz uvodnog ciklusa zbirke, raspolaže sličnim nivoima simboličkih i arhetipskih konotacija.
Vrline ovog pisca mogu se tražiti i u ravni onoga što Viktor Šklovski naziva postupkom oneobičavanja („ostranenie”), što izrazito potvrđuje priča „Vučji pir”. No ne samo zato što se pripovijeda iz perspektive djeteta, već što pripovjedač zaista umije da se „uzdigne na nivo deteta”, da se poslužimo riječima Aleksandra Vuča, te svijet sagleda ne infantilnim već začudnim pogledima.
Moglo bi se razmišljati i u smjeru izvjesnih prigovora; recimo, da Delibašić katkad klizi niz samu oštricu patetike ili melodramatike, ali tada bismo uputili prigovor, najprije, na račun najbolje priče u knjizi koja nosi naziv „Putnik u kolijevci”. No bio bi to nedopustiv grijeh, jer pisati o majci, a lišiti se sentimentalnosti, vjerovatno bi moglo voditi samo u smjeru desekralizovanja roditeljice, a na to skoro niko nema pravo.
Unikatnost spomenute priče počiva i na drugim narativnim mehanizmima. Već sam naslov jeste jedan biser, što najavljuje jedno tako neobično putovanje: u kolijevci. A kada se shvati da je glavni junak izvan kolijevke, onda se pred čitaocem otkrije prava ogrlica od bisera. „Krenula je s kolijevkom na plećima i torbom u rukama na daleki put. Zna da će pješačiti od zvijezda do zvijezda. Teško je to breme i za kraći, a ne za tako dug put. Zora se samo nazirala, a ona je grabila, puteljcima i krčanicima kroz klance.”
U slučaju ove priče univerzalnost se ne postiže lakoćom identifikovanja s junakom, već autentičnošću junaka i egzistencijalne situacije. Možda je u vremenu na koje pisac referiše majčinski podvig, što se opisuje u „Putniku u kolijevci”, bio uobičajen, ali iz perspektive savremenog čovjeka prije djeluje kao epizoda iz nekog davnog, mitskog vremena.
Nije se promijenio samo način života, već i odnos prema životu. Stoga je i Delibašić pisac-hroničar jedne životne filosofije kakva će se možda sve više otkrivati kao žal ili čežnja za nekim boljim, ali izgubljenim vremenom.
Povjerenje i divljenje prema predačkom iskustvu tema je, ali iz nešto drugačije perspektive i u ciklusu „Istina je u vremenu”. Glavni junak je đed Mato, oblikovan skoro kao nekakav legendarni junak, što pripada redu narodnih mudraca kakav je bio znameniti Sula Radov. Doduše, sudeći po priči „Filosofija đeda Mata” u njemu po nečemu možemo pronalaziti i odjek Edipa.
Kao što ovaj antički junak sebe kažnjava zbog sopstvenih prestupa i naivnosti, tako i đed Mato uskraćuje sebi pravo na neka životna zadovoljstva zbog ubistva koje je počinio, pa iako „u nesvakidašnjoj, neplaniranoj okolnosti”.
Ma koliko tvrdio Jan Kot da nema tragičkih karaktera, već samo tragičkih situacija, đed Mato je razvio svoju „filosofiju” kojom je odgovarao na usud situacije u kojoj se našao, makar to bio i tragizam[1] koji je sam sebi dodijelio: „Bio mi je život ugrožen. Iako se ne predajem, nijesam imao namjeru, pa toliko puta pomislim, bolje bi bilo da je on mene ubio. Žao mi je što su mu đeca ostala siročad. Ubio sam ja sebe više nego njega.”
No, i u ovoj priči Vukosava Delibašića nalazimo jedan etos kakav je na samoj granici nestajanja. Posebno toga postajemo svjesni kada iz sfere sjećanja narator stupi u prostor savremenog života, koji izgleda jedino može biti antipod vremenu i ljudima koje Delibašić spašava od zaborava.
Zaoštravanje odnosa između prošlog i sadašnjeg katkad skrene u moralisanje i pedagoško rasuđivanje, što se prije može tretirati kao jedan plemeniti nemir koji, ipak, podriva narativni kvalitet knjige. No u katalog vrlina Vukosava Delibašića može se ubrojati i osjećaj za dobru mjeru.
Završni dio zbirke, „Satire”, otkriva još jedan stvaralački impuls ovog autora. Maločas spomenuta tenzija između prošlog i sadašnjeg vremena u ovom ciklusu djeluje veoma produktivno, pošto se u susretu reprezenata ta dva pola, ne samo dva vremena već i dva sistema vrijednosti, proizvodi komički konflikt par excellence.
Humor je češće gorak i ciničan, ali time se ne remeti njegovo ljekovito svojstvo. Možda se to najuspjelije vidi u priči pod nazivom „Drugarice”. U prvi mah se može pomisliti da je to susret tradicionalnog i modernog, što u svom kontrastiranju aktivira mehaniku komičnog konflikta, dok pažljivije čitanje potvrđuje da autor i u komičkom modusu uspješno dostiže nivo univerzalnih principa. Naime, mogla bi ova priča veoma lako poslužiti kao prologomena za neku komediju naravi, neku savremenu pokondirenu tikvu.
Zbirka priča Ukus kamena sadrži tri ciklusa, što se tematski i formalno-žanrovski prilično razlikuju. Međutim, kako se djelimično pokazalo, valja ih tretirati kao jedinstvenu smisaonu cjelinu.
U sva tri ciklusa junaci pripadaju istom prostorno-vremenskom ambijentu; promovišu isti sistem vrijednosti; apeluju da se tradicionalnim vrijednostima, kakve su, recimo, porodica, ljubav prema zavičaju, požrtvovanje, zajedništvo, samokritičnost, moral, čojstvo i junaštvo, uvijek može vraćati ne samo kao ličnim uspomenama, već kao univerzalnim mogućnostima izbavljenja iz egzistencijalnih i duhovnih sunovarata. [1] Matov tragizam ima, takođe, svoje antičko usmjerenje, jer za razliku od današnjeg poimanja, a antičkom svijetu tragično je ono što je uzvišeno. Stoga i Aristotel kaže da je tragedija podražavanje uzvišene radnje, ugledanje na ljude koji su bolji od nas samih.
Izvor: Gledišta