Piše: Zoran Ćirjaković
Problem da razumemo veliki deo sveta – u kome živimo u jednom od njegovih najbogatijih, klimom i „geografijom“ blagoslovenih delova, još malo pa savršenih za ljudsku egzistenciju – vezan je za činjenicu da su nam neke ružne stvarnosti, i životi ljudi koji ih nastanjuju, ne samo nezamislive već su nam njihove odrednice postale neizrecive. Nisu preživele u jeziku kojim govorimo. Zato ih je najlakše opisati pomoću paradoksa i superlativa.
Bezmalo milijardu ljudi, uglavnom u Podsaharskoj Africi, Južnoj i Jugoistočnoj Aziji, životari neživotne živote, obeležene nama nezamislivom oskudicom. Takvih prostora ima i na zapadnoj hemisferi, ceo Haiti i veliki delovi nekoliko latinoameričkih država, uglavnom na Andskoj visoravni i nekim teško pristupačnim prostorima.
Zahvaljujući Manuelu Kastelsu, španskom sociologu čija je trilogija o „informacionom dobu“ poređena sa Marksovim Kapitalom, krajem devedesetih smo države zaglavljene u postojanoj, ponižavajućoj, „ubistvenoj“ bedi počeli da zovemo Četvrti svet. U njima je napretka toliko malo da najveći broj ljudi ne može da očekuje bolji život. Istim standardom životare i milioni ljudi u zemljama u razvoju, koje spadaju Treći svet.
Ljudi koji žive svoje siromaštvo
Ponuđene su brojne definicije Četvrtog sveta, ali čini mi se da je najbolja jedna od najkraćih, koju je pre desetak godina sugerisala meksička ekonomistkinja Marija Onja: „U Četvrtom svetu nisi siromašan, već živiš siromaštvo“. Dodala je, pozivajući se na podatke UN-a iz 2016. godine, da je „836 miliona ljudi izuzetno siromašno, bolesno od siromaštva, gladno od siromaštva, nejednako od siromaštva i ućutkano siromaštvom“.
To nama nepojmljivo, ubistveno siromaštvo, jako malo je na Balkanu ostalo onih koji ga se sećaju, uglavnom iz Drugog svetskog rata, obeleženo je emocijama od kojih je teško naći jače, „patnjom u umu, telu i srcu“, i korisno je posmatrati ga kao, često neprekidno, nekada malo manje nekada malo veće, zlostavljanje bez prepoznatljivog zlostavljača.
Ali, čak i kada su okolnosti u kojim biva življeno bitno različite, „doživljaj“ postojanog ekstremnog siromaštva je svuda jako sličan. Redovno je praćen osećajem da je čovek nevidljiv, živ ali neuvažen, na neki način nepostojeći. On je osnažen činjenicom da se, sve češće, ljudi svuda, iznad svega drugog, ostvaruju kao potrošači. Glavni pogonski motor tih neživotnih života su sitne radosti i nada u budućnost, koja jako retko dolazi ljudima kojima su okruženi, ali mora se verovati da bolji život uvek može da dođe.
Organizacija „Pomoć svima u nevolji: Četvrti svet“, osnovana u Francuskoj, posvećena je, u saradnji sa istraživačima sa Univerziteta Oksford, „otkrivanju“ i obelodanjivanju „iskustava ekstremnog siromaštva“, koja su nam dobrim delom nezamisliva. Ova organizacija polazi od shvatanja da se, za nas nevidljiva, „u dubini zemalja u razvoju – koje i dalje nazivaju Treći svet – nalazi jedna ključala masa čovečanstva koju nazivamo Četvrtim svetom. Jedno od svakih šest ljudskih bića nastanjuje ovo skriveno mesto“.
Iz mojih iskustava, jedna od glavnih odlika Četvrtog sveta nije eksploatacija, ponižavajuće mala zarada za težak rad, uostalom u takvim uslovima širom Trećeg sveta nastaje skoro sve ono, „jako jeftino“, što kupujemo u šoping molovima, već nemogućnost da se nađe bilo kakav posao; da se radom zaradi za iole pristojan, relativno sit život.
Mnoge „dimenzije“ života u Četvrtom svetu su nemerljive, i ne mogu se izraziti brojevima. Jedna tanzanijski učitelj je opisao svoje, poražavajuće česte, susrete sa takvom bedom. Dešavalo se i da „šestoro ili sedmoro dece padne od gladi tokom jednog časa fizičkog vaspitanja jer su otišla na spavanje bez da jedu i nisu doručkovala pre škole“.
Četvrti svet je prostor u kome napori iznad svega bivaju usmereni na fizičko preživljavanje. Reč je o životima ljudi čije je životno iskustvo oblikovano zarobljenošću u „zamršenu mrežu sistemskog, dugoročnog siromaštva, koje ih ostavlja da žive u stalnom strahu od gubitka osnovnih potrepština, stana, hrane, posla“. Ono što dodaje so na ovu bolnu životnu ranu jeste činjenica da ih često oni čiji su životi bolji, i dalje jako loši ali životni, „na različite načine ignorišu, zanemaruju i zlostavljaju“.
Ljudi koji žive standardom Četvrtog sveta ima u svim zemljama. Iako je njihov broj statistički zanemarljiv, ima ih i u SAD, uglavnom u „indijanskim rezervatima“. Rečima jednog od njih: „Ko si, definisano je onim što imaš. Kada nemaš mnogo, nisi mnogo“.
Zoran Ćirjaković (3): Ako ičija – Srbija je crnogorska kolonija
Ekonomski razvoj bez ljudskog razvoja
Krajem devedesetih, za indijske ekonomiste je bilo šokantno saznanje da je, iako se Indija ekonomski razvijala brže od susednog Bangladeš i bila je mnogo bogatija, kvalitet života, posmatran kroz prizmu „ljudskog razvoja“, što uključuje zdravlje beba i majki, dostupnost i kvalitet hrane i higijenske uslove, po mnogim ključnim merilima je bio ispod nivoa u, gledano ekonomskim parametrima, mnogo siromašnijem Bangladešu.
Ubrzavanje globalizacijskih procesa je isključivalo ne samo cele države već i veliki deo stanovnika zemalja, kao što je Indija, koje je „uključivalo“, i koje su, gledano makroekonomski, bile veliki „dobitnici u globalizaciji“. Toliko je snažna veza između naglog ubrzanja globalizacijskih proces i pojave Četvrtog sveta da neki autori kažu da se pojam Četvrti svet „odnosi na osobe, grupe i mesta koja su zaostala u procesu globalizacije i rezultirajućih promena“. Oni obično ističu urbanu dimenziju apsolutne bede, ogromne slamove, „kartonska naselja“ na obodu sve brže rastućih nezapadnih metropola.
Od pomoći je i shvatanje koje kaže da Četvrti svet čine zajednice i ljudi koji su „društveno isključeni iz globalnog društva“. To, uglavnom, nisu cele države, jer, koliko god da je nekima zemljama mali, raste broj pripadnika srednje klase. Ali, iako se kapitalizam danas nadvija nad celim svetom, jedan od mojih glavnih utisaka na najsiromašnijim i najizolovanijim prostorima, na primer u Burkini Faso, jeste da su oni jedva okrznuti kapitalizmom. Niti su potrošači, niti ih je isplativo oporezivati, a potrebe koje nisu u stanju sami da zadovolje su jako male: so, plastična „bižuterija“, plastične kante i „popijene“ flaše vode, bačene konzerve koje mogu da zamene čašu…
U selima animista u dolini reke Omo na jugu Etiopije, trebalo mi je par dana da to shvatim, ključevi služe isključivo kao ukrasi na ogrlici. Nijedna od žena koji ih je nosila oko vrata, često po nekoliko, nigde nije imala bravu, katanac – nešta što zahteva ključ. Donose ih muslimanski trgovci, koji se svakog pijačnog dana, a to je svaki peti dan, pojave na pijacama. Na pijačni da biva otvorena seoska „apoteka“, i stigne medicinski tehničar. Da bi kupili neki lek seljaci prvo nešto moraju da prodaju, obično kokošku, po pravilu neuhranjenu koliko i ljudi koji će je pojesti. Dete koje se razboli dan posle pijačnog dana, nema velike šanse da preživi. Čak i prevoz ide samo pijačnim danima.
Od zemalja bez razvoja do „derazvoja“
Kastels je razmišljao o činjenici da je posle kraja Hladnog rata došlo do „raspada“ Trećeg sveta. Logika hladnoratovskog rivalstva, pored destruktivnog mešanja, ohrabrivala je supersile, koje su oličavale dva sveta, Prvi, zapadni, kapitalistički, i Drugi, istočni, socijalistički, da na različite načine pomažu svoje saveznike, uglavnom samo prividno „nesvrstane“, podrazvijene odnosno nerazvijene zemlje Trećeg sveta, što je pojam koji se javlja u Francuskoj 1952. godine u kontekstu analize međunarodnih odnosa.
Pojam Treći svet je od početka bio neprecizan, ali je postao popularan i dobio je značenje „siromašni svet“. Padom Berlinskog zida, Drugi svet je nestao, delom se stopio sa Prvim, delom otklizao u Treći, i pojmovi koji su preživeli, Prvi i Treći svet, ubrzo su izgubili svoje geopolitičke i ideološke konotacije – i postali su isključivo razvojne odrednice.
Dobili smo bogati Prvi svet, kome se Srbija priključila početkom dvehiljaditih, po završetku decenije tragedija, sankcija i ratova, nasuprot Trećeg, o kome se sve manje razmišljalo kao o nerazvijenom i podrazvijenom već kao o „zemljama u razvoju“.
Ali, ni to nije benigni, „nevin“ pojam pošto sugeriše postojanje hijerarhije između ljudskih zajednica, i uokvirava „razvijena“ zapadna društva kao idealna, bez problema, iako su oni neretko veći i destruktivniji od onih u siromašnim nezapadnim zemljama. Takođe, taj pojam skreće pažnju sa različitosti i „održava stereotipe o ljudima koji dolaze iz takozvanog sveta u razvoju kao zaostalim, lenjim, neznalicama, neodgovornim“.
Iznad svega, „zemlje u razvoju“ su, po mnogo osnova, društveno razvijenije od zapadnih. U njima postoji solidarnost i povezanost između ljudi kakva je u „razvijenim“ zemljama praktično nestala. Iako nije zaživeo, politički najkorektniji naziv za zemlje Trećeg i Četvrtog sveta je „većinski svet“, što je perspektiva koja kreće od zaključka Svetske banke da 80 % stanovnika sveta živi sa manje od 10 dolara dnevno, što je oko 1000 dinara.
Početni optimizam, širenje verovanja u mogućnost „hvatanja koraka“, stapanja Prvog i Trećeg sveta na nivou Prvog, bio je neodvojiv od, tada dominantnog, ušećerenog pogleda na globalizaciju, koja je početkom devedesetih hvatala zamah, i, činilo se, svima obećavala globalni uzlet. Vodeći akademski i politički autoriteti su verovali da će globalizacija biti nalik plimi – koja će na isti nivo razvoja dovesti najmanje, skromne „čamčiće“, jako siromašne zemlje, i najveće i najraskošnije, velike zapadne „brodove“.
Ali, ubrzo je postalo jasno da ne samo da u nekim zemljama već i u velikim delovima sveta nema ljudskog razvoja, čak i onda kada je ekonomski razvoj bio eksplozivan. Nije bilo pomena vredne „razvojne dividende“ globalizacije, privatizacije, „strukturalnog prilagođavanja“, demokratizacije, tranzicije i povezanih fetišizovanih procesa.
Neke zemlje su išle „unazad“, pa se pojavio neologizam „derazvoj“ – pošto je „zaostajanje“ bilo nešto što je, sem kao relativno kratkotrajna kriza, smatrano nemogućim, koliko god da je bilo očito. Ipak, ono što je ključno, životi ogromne većine ljudi u jednom broju zemalja, uglavnom tropskih, ostali su zaglavljeni na nama nezamislivom nivou apsolutne bede, čiju suštinu možemo izraziti pomoću paradoksa – neživotni životi.
Ono što je zbunjivalo stručnjake, sklone da u zapadnoj sadašnjosti vide sliku budućnosti „ostalih“, nije bilo „održive“ razlike između zemalja koje su demokratske i onih koje su totalitarne. Na primer Mali, dugo vremena jedna od najsvetlijih demokratskih „priča“ u Podsaharskoj Africi, počeo je da tone dublje od mnogih diktatura u kojima nije bilo nikakvih političkih sloboda. Mali je jedna od zemalja koja ilustruje jednu od stvari koje smo, nažalost, skloni da ignorišemo: Demokratija ima smisla, i, možda, može biti održiva, samo ako donosi opipljivu „demokratsku dividendu“ – bolji život za života.
Neprimerenom optimizmu kada se govori o Četvrtom svetu doprinosi činjenica da je Evropa u nedavnoj prošlosti iskusila glad od koje su umire i beskrajno pati. Najpoznatija je „Velika glad“ u Irskoj polovinom devetnaestog veka. Milion ljudi su umrli, dvostruko više je otišlo u emigraciju, zbog kasne plamenjače, nazvane „kuga krompira“. Generacije Iraca su osećale njene posledice. U dvadesetom veku, glad je vladala u Sovjetskom savezu 1922. godine, u Grčkoj tokom Drugog svetskog rata, a u Holandiji tokom „zime gladi“ 1944. godine. Uvek su najviše, kao i danas u oblasti Gaze i u dva Sudana, stradala deca.
Dva razvojna pola i nešto između
Kastels je, analizirajući turboglobalizaciju i svet koji oblikuje, prvi shvatio da razvojne neuspehe koje ona uslovljava ili cementira ne treba posmatrati kao privremeno, prolazno stanje koje svuda može biti promenjeno i prevaziđeno. Razlike između zemalja Trećeg sveta su postale toliko velike i duboko ukorenjene, a sudbine njihovih stanovnika toliko različite, da je Kastels zaključio da je potrebno da govorimo o Četvrtom svet, što je pojam koji je ranije imao drugačije značenje, danas uglavnom zaboravljeno.
Dobili smo „polarizovani svet“, ne toliko u razvojnom koliko životnom smislu, sa zemljama Trećeg sveta, od kojih su se neke upale u „klopku srednjeg razvoja“, negde između.
No, u njima veliki deo rastuće srednje klase živi živote koji nisu daleko od standarda Prvog sveta, što su zemlje sa, u žargonu Programa Ujedinjenih nacija za razvoj (UNDP), „jako visokim ljudskim razvojem“, u koje spada i Srbija. Ostatak stanovništva mnogih zemalja Trećeg sveta, na primer u Bangladešu, Indoneziji i Indiji, živi standardom Četvrtog sveta, čiju „srž“ čine države sa „niskim ljudskim razvojem“, ili neprijatno blizu njega.
Pojam Globalni jug se sve više koristi kao sinonim za zemlje Trećeg i Četvrtog sveta, iako je pridev „globalni“ tu nepotreban. Masovna ekstremna, hronična beda i dalje „stanuje“ samo na jugu, za razliku od bogatstva, koji više ne stanuje samo na severu, pa je korisno razmišljati o Globalnom severu. Naseljenički kolonijalizam je prvo „rastegao“ bogati sever na siromašni jug planete. Australija i Novi Zeland su jedan razlog zašto govorimo o Globalnom severu. Globalizacija je kasnije obezbedila drugi, omogućivši siromašnim zemljama juga, prvo Singapuru, Hong Kongu i Južnoj Koreji, da se „upišu“ u bogati sever.
Zoran Ćirjaković govori za Žurnal (1): Srpstvo je policentrično
Politički korektniji sinonimi za Četvrti svet su „najmanje razvijene zemlje“ i „zemlje sa niskim ljudskim razvojem“, što je pojam koji se oslanja na rangiranje država prema Indeksu ljudskog razvoja, koji UNDP objavljuje svake godine za oko 190 država i teritorija. On ne uzima u obzir samo varljive ekonomske parametre, i predstavlja najbolje raspoloživo merilo životnosti ljudskih života, i način da ona bude rangirana.
U Prvi svet, koji je postao globalan i više nije lociran samo na severu, spadaju 74 države. Među 20 najbogatijih i „najživotnijih“ danas su i četiri azijske zemlje. Island je na prvom mestu, Srbija na 62. Ukrajina, Severna Makedonija i Moldavija su jedine (nesporno) evropske zemlje u kojima se živi standardom Trećeg sveta, gde, inače, spadaju u neke od najbogatijih. U Evropi, blagoslovenoj Golfskom strujom, njenom najvišom „vrednošću“ i „majkom“ svih drugih „evropskih vrednosti“, nema nijedne zemlje Četvrtog sveta, dok statistički zanemarljiv broj ljudi, manje od 1 %, živi standardom Četvrtog sveta.
U takozvanoj Evropskoj uniji, najgore se živi u Rumuniji i Bugarskoj, samo malo bolje nego u Srbiji, iako, kao zemlje članice, već skoro dve decenije od EU dobijaju bitno više novca nego što daju u njene fondove. Štaviše, Bugarska je, prema indeksu ljudskog razvoja, do pre nekoliko godina bila ispod Srbije. Bugarska nije bila izložena prirodnim katastrofama, ratovima i sankcijama, ali je devedesetih pala toliko nisko da su korišćeni pojmovi „derazvoj“ i „trećesvetizacija“. Njeno „potonuće u redove Trećeg sveta“ je bilo bez presedana u evropskom delu „pokojnog“ Drugog sveta.
Nažalost, elite u Srbiji su sklone da sameravaju Srbiju sa zemljama kao što su Danska i Nemačka, a ne sa geografski, kulturalno i istorijski bliskim državama. To je generator samoprezira koji je u Srbiji metastazirao poslednjih godina. On obično kreće od iluzija o „samo ovde“, „nema nigde“ i „ovo je strašno“.
Gde je Četvrti svet?
Kada govorimo o Četvrtom svetu, u kome nije malo onih kojima je stalno stvarno strašno, treba istaći da na nekoliko važnih nivoa postoji direktna, uzročno-posledična veza između nestanka socijalističkog Drugog sveta i pojave Četvrtog. Velikim delom su ga oblikovali, rastegnuti na globalnu ravan i mnogo destruktivniji, isti oni procesi koji su vodili odumiranju „države blagostanja“ i smanjivanju radničkih prava na Zapadu.
Iako mogu biti primenjeni različiti kriterijumi, nijedan nije sasvim pouzdan, može se reći da u Četvrti svet spada pedesetak najsiromašnijih zemalja sveta. Što ste bliže dnu životnosti teško je povući jasnu granicu, mnogo teže nego kada se govori o državama u kojima se živi manje ili više dobro. Ipak, nema sumnje da je Južni Sudan, najmlađa država sveta, nastala 2011. godine – zemlja u kojoj se danas najgore živi. Spojen sa klimom, koja je veliki „neprijatelj“ života u obilju, sukob pripadnika dve najveće zajednice, Nuera i Dinki, učinio je da oko osam miliona ljudi bude stalno na ivici gladovanja.
Bio sam u mnogim jako siromašnim zemljama – i u onima koje su ispod „crte“ apsolutne bede i u onima koje su malo iznad – i mislim da u Četvrti svet nesumnjivo spadaju 34 države, od kojih je UNDP 26 svrstao u kategoriju „zemalja sa niskim ljudskim razvojem“. I sledećih 15 je najverovatnije njegov deo. Kriterijumi koji je usvojio jedan drugi ogranak Ujedinjenih nacija, zadužen za „najmanje razvijene zemlje“, kažu da ih je 44.
Od 34 koje vidim kao nesporno četvrtosvetske bio sam u 11, u nekima nekoliko puta, i prošao sam ih „uzduž i popreko“. Tri od njih spadaju u najlepša mesta koja sam video: Mali, Etiopija i Sirija, u međuvremenu „unakažena“ građanskim ratom koji su potpalile iluzije pripadnika visoko obrazovane srednje klase da ne može gore. Sirija je tako postala zemlja Četvrtog sveta, ali, kao jedina mediteranska, ima mnogo veće šanse da se izvuče od svih drugih. Ostala je neslobodna koliko i vremenu kada je vladala porodica Asad, samo su životna ugroženost i brutalnost koja je proizvodi promenile strane.
Mogao sam da uživam u Maliju i Etiopiji zato što sam – a to je nešto što ne možete da birate, niti da naučite – bio u stanju da se nosim sa, nama nepojmljivim, „šokom bede“. To ne znači da sam uvek uspevao da sakrijem suze koje susret sa takvom bedom ume da vam natera na oči. Neki od najsiromašnijih delova Kaira, od kojih možete imati razlog da se nađete samo u jednom, daljem od dva „grada mrtvih“, gde ljudi žive između grobova, najbliža su mesta gde možete da naslutite šta vas čeka u mnogim zemljama južno od Sahare – i proverite da li možete da se nosite sa stvarnošću te apsolutne, ubistvene bede.
Danas samo šest država Četvrtog sveta nisu u Africi južno od Sahare. Tri od tih šest su „na dnu“ zbog posledica dugotrajnih unutrašnjih oružanih sukoba, koji su se pretvorili u „stanje ni rata ni mira“, dok je jedna, Pakistan, tu završila zbog serije prirodnih katastrofa. Zato se može reći da, kada govorimo o Četvrtom svetu, uglavnom govorimo o Africi koju su nekada zvali „crna“ i „tropska“. U nju ne spadaju zemlje arapskog severa ogromnog kontinenta i veliki deo Južne Afrike, blagosloven umerenom klimom nalik „evropskoj“. U tim delovima Afrike se živi bitno bolje, što ne znači da se živi dobro.
Papuu Novu Gvineju, melanezijsku državu, doživeo sam kao najdepresivniju od zemalja Četvrtog sveta koje sam obišao. Postoji nešto što ekstremnu ljudsku degradaciju čini još težom za podneti kada je smeštena u raskošno zelenilo i bujnu prirodu.
U podjednako zelenoj Demokratskoj Republici Kongo, u kojoj se živi još gore nego na zapadnoj polovini ostrva Nova Gvineja, postoji „protivotrov“ koji se zajedno sa morem ljudi svakoga jutra sliva u Kinšasu. Nisam pitao, ali sumnjam da bi mnogi od njih, često zarazno radosnih u svoj svojoj životnoj oskudici, na pitanja zašto i šta očekuju mogli da odgovore nečim smislenijim od „nešto“ ili „neko čudo“. Koliko god da je malo verovatno, čudo je najviše moguće u Kinšasi, najvećem gradu u kome se govori francuskim jezikom.
Nevidljivost apsolutne bede
Iako je sveprisutna, susret sa njom je ne toliko neizbežan koliko svakodnevan u zemljama Četvrtog sveta, ekstremna beda ima brojne skrivene dimenzije. Mobilne telefone, neretko „pametne“, mada uvek polovne, imaju čak i najsiromašniji ljudi u velikim podsaharskim gradovima i nasiljima na njihovim obodima, pa to ume da zavara. Ti ljudi u više sprženom nego sušnom Sahelu stanuju sa velikim porodicama u kućama od blata i ćerpića. Južnije, gde kiša pada često i dugo, neke su od lima a neke od blokova.
Mnoge sam posetio i video poražavajuće uslove u kojima životare. Sa izgladnelom decom naduvenih stomaka. Sa rupom u zemlji ispred kućerka, često nalik kolibi, iznad koje se kuva na ćumuru. Bez bilo kakvog toaleta i vode, koju donose sa česme koja je, po pravilu, jako daleko. Što ste siromašniji to je dalja. Svako dete, u zavisnosti od starosti, ima svoju kanticu u kojoj donosi vodu. Što je dete veće i kantica je veća. Ipak, nije bilo malo onih koji nisu želeli da ih posetim i vidim koliko loše žive.
Jedna od stvari koja mi je na svim tim putovanjima po Četvrtom svetu bila fascinantna je mera radosti koja se smestila u živote u siromaštvu – u kojima se čeka čudo. S jedne strane neživotne, suspendovane, s druge mnogo životnije od evropskih. Bilo je među tim ljudima onih koji, kao i neki od mojih prijatelja u Srbiji, nisu razumeli zašto sam stigao u te zemlje iz kojih, više od svega drugoga, žele da odu – i da se više nikada ne vrate.
Šiva Najpol, izdanak porodice Indusa sa Trinidada, genijalnih putopisaca, našao je u Africi „senku Sunca“. Ima tu još lepših i luđih stvari, ali samo ukoliko ste u stanju da vidite ono što se sakrilo ispod koprene dehumanizujuće bede. Nažalost, mnogi nisu.
Uspostavljen je svojevrsni začarani krug. Oličava ga činjenica da je „potrošačka moć“ jako siromašnih ljudi zanemarljiva i zato farmaceutske kompanije nemaju interes da razvija lekove za „bolesti siromašnih ljudi“, koji uglavnom žive u tropskom pojasu. I kada ne vode u smrt, to su bolesti koje njihove mukotrpne živote čine još ružnijim i bolnijim.
Reč je o ljudima koji su, van ratova i klimatskih katastrofa, iskusili periode gladovanja, a neretko poznaju umiranje od gladi iz životnih iskustava i sudbina ljudi sa kojima su živeli. Izrazi kao što su „umirem od gladi“ i „sve je moguće“ tamo nemaju figurativno značenje, koje je ovde na fonu našeg kulturnog obrasca koji nas navodi da stalno preterujemo i kukamo.
Gladovanje i gladovanje – jedno prinudno drugo dobrovoljno
„Povremeno gladovanje“ je u zemljama Prvog sveta sve popularniji „tip vremenski ograničene dijete“, gde ljudi prave pauze od 16 sati između obroka. U velikom delu Trećeg i celom Četvrtom svetu, gladovanje je ružna senka koja mnoge prati od detinjstva.
Zato su u tim zemljama uspešni i bogati ljudi često debeli. Čak se ni od glumaca i pop zvezda ne očekuje da vode računa o kilaži. Ne verujem da je moguće naći filmove sa više debelih glumaca od „nolivudskih“ – nigerijskih niskobudžetnih produkcija koje su u nekim od najsiromašnijih afričkih država gledanije od holivudskih. Uostalom, životna` aspiracija, ideal kome teži publika, nije mršavost već sitost. Što upadljivija to bolje.
Mi smo glad počeli da shvatamo kao suprotnost sitosti i teško pojmimo da ona može biti dugotrajna i masovna, što na srpskom jeziku biva opisano kao „ozbiljna glad“. Gladovanje je nešto što vezujemo za dijetu, post ili vanredne okolnosti, nalik ratnim. I kada se susretnu sa takvom stvarnošću, ljudima sa privilegovanih prostora, u koje spada i Balkan, teško je pojmljivo da je reč o problemu za koji nema rešenja – koji je toliko veliki i pogađa toliko veliki broj ljudi da nije moguće uraditi ništa transformativno. Samo sitne i krupnije gestove solidarnosti, koji su plemeniti ali predstavljaju kap u moru.
Jednostavno, gledano iz Burkine Faso, Južnog Sudana ili sa juga Etiopije nema razlike između Srbije i Švajcarske. To su neke od zemalja, mnogo ih je u Sahelu, ogromnoj, jako dugačkoj oblasti odmah ispod Sahare, prostire se od Atlantika do Indijskog okeana, u kojoj kiša pada retko i malo, i gde se na pijacama prodaju iskorišćene, prazne plastične vode. Doživeo sam da siromašna deca naduvenih stomaka, jednog od znakova ozbiljne hronične gladi i bolesti koje je prate, hodaju za mnom, ili u tišini čekaju sa strane, da „završim“ plastičnu flašu vode pa samo pruže ruku i, u Burkini Faso, kažu „bidon“.
Malo južnije, na prostorima gde padavine često čine da vode bude previše, problem su ogromne količine đubreta koje niko ne odnosi. Čak i u relativno prosperitetnom Abidžanu, vododerine su prekrivene gomilom otpada, uglavnom plastičnog. Tako je to sa đubretom u Četvrtom svetu. Ne valja kada ga nema, ne valja kada ga ima previše.
Ne znam da li je ekstremna, ubistvena beda gora kao urbana ili ruralna. Jedan od razloga zašto čak ni „kartonska naselja“ na obodu srpskih gradova, ni opustela, zabačena sela sa, sve češće, samo par starih, ispijenih ljudi, nije ih malo na jugu i istoku Srbije, ne mogu da vas pripreme za šok bede – koji vas čeka u zemljama južno od Sahare, na Haitiju i Novoj Gvineji, u delovima Burme, Laosa i Nepala – tiče se činjenice da, praktično, nema otpada koji bi mogao da bude iskorišćen za preživljavanje ili kao „sekundarna sirovina“.
Kada nešto postaje otpad, bitno je različit trenutak u Prvom i Četvrtom svetu. Pivo južno od Sahare nije hranjivo, ono je hrana – često jedina koju će muškarac „pojesti“ tokom dana. U gradovima se prodaje u flašama od ¾ litre, u selima kao toplo, od prosa, „servirano“ u iskorišćenim konzervama paradajza. Malo je mesta u Africi koja imaju potrebnu klimu, i dovoljno vode, da bi mogao da se gaji.
Deca često nisu znala šta da rade sa bombonom ili lizalicom koju sam im dao. Savetovali su me da, između ostalog, u sela u Togou ponesem šampon u kesicima i delim ljudima. Neki bi odmah otišli da operu kosu. Na jednoj od upečatljivijih fotografija iz Južnog Sudana je slika nagog dečaka nadutog stomaka, sa telom nalik „živom kosturu“, koji jezikom stimuliše kravu kako bi dala više mleka.
„Beskorisna Afrika“ i njeni „beskorisni“ ljudi
Četvrti svet nudi lekcije koji su korisne nama koji ne živimo u njemu. Mada, one doprinose da spalimo neke od svojih najslađih iluzija, što mnogi ljudi ne žele. To je, čini mi se, jedan od razloga zašto mnogi veruju da nas se taj daleki svet ne tiče; da mi, hronično siti beli Evropljani, s njim nemamo nikakve veze.
Jedna od tih lekcija se tiče iluzija o tome kako izgleda bunt hronično gladnih, poniženih ljudi, koji su na ivici očaja. Kada se u Četvrtom svetu oni pobune, a to se često desi na dan nezavisnosti, ili onda kada se neka od vojnih jedinica pobuni zato što nije (pristojno) plaćena, sve se, po pravilu, svodi na par dana pljačkaške redistribucije – tokom koje sve radnje, mnogi hoteli i kuće bogatih, uglavnom ograđene viskim zidovima sa srčom i bodljikavom žicom na vrhu, budu ispražnjeni od svega što ima neku vrednost. I onda, kada više nema ničega što se može odneti, stvari se vrate u gladnu „normalu“.
Južni Sudan, najgladnija država sveta, odlično ilustruje prokletstvo „diverziteta“. Sa izuzetkom Somalije, gde su duboke podele klanovske, najsiromašnije zemlje sveta su ekstremno „izmešane“ podsaharske države. Uz klimu i arbitrarne granice koje su postale nepromenjive, uspostavljene krajem 19. veka na Berlinskoj konferenciji bez učešća Afrikanaca, verska, jezička i etnička („plemenska“) izmešanost, bez mnogo presedana u drugim delovima sveta, upadljiva je odlika konteksta u najsiromašnijim zemalja – ne samo u Podsaharskoj Africi. I najsiromašnije azijske zemlje, kao što su Laos i Burma, po pravilu imaju ogroman, „podsaharski“ stepen etničke i jezičke složenosti.
Čak i nama, balkanizovanim Balkancima, pojmljiva etnička iscepkanost je u Četvrtom svetu obično uparena sa „monokulturnim“ ekonomijama – oslonjenim na samo jedan eksploataciju samo jednog prirodnog resursa.
Lukrativne sirovine, nafta, zlato, dijamanti, bakar, kakovac ili koltan, koje su važne za ekonomije najsiromašnijih zemalja, neretko im donose 70 % prihoda, po pravilu su koncentrisani na jakom malim prostorima – neretko tačkicama na kartama ovih zemalja, koje smanjuje Merkatorova projekcija zemljine površine, koja nam se urezala u svest. Francuzi su te majušne prostore nazvali „korisna Afrika“. Nažalost, to ne znači da su ljude koji žive na tim prostorima, i blizu njih, smatrali „korisnim“.
Siromaštvo je toliko veliko da se ljude na ogromnim prostranstvima „beskorisne Afrike“ ne isplati oporezivati. Na velikim delovima ogromnog potkontinenta, ne samo van najvećih gradova, nije moguće razviti mehanizam prikupljanje poreza čiji bi troškovi bili manji od očekivanih prihoda – i zato su te ljude i njihovi današnji, „crnački“ vladari skloni da vide kao „beskorisne“. Zato se u ovim zemljama kaže i da je država „predator koji „prestaje“ da postoji na desetka kilometara da centra glavnog grada – da bi se ponovo „pojavio“ tamo gde, obično debeljuškasti, vojnici ili policajci, koji mesecima ili nisu primili platu ili je ona smešna, mogu od putnika da istresu mito.
U Burkini Faso reč za korupciju je „jesti“. U Keniji se reč „jesti“ koristi u smislu „vladati“ – što znači i biti u prilici da uzimaš mito. Kao i u mnogim drugim podsaharskim zemljama, ni u Keniji nije racionalno očekivati bilo kakvu „demokratsku dividendu“. Zato u njima demokratija stalno jede samu sebe.
Ni najbolja vladavina u ovim zemljama sa mnogo različitih naroda, često „plemena“ koja govore različite jezike, velikoj većini ljudi ne može za života da donese pomena vredan rast mizernog životnog standarda. Ne čudi da su mnogi zaključili da je jedina nada da se „moji“, moje pleme, dokopaju vlasti, i da tako dođe „naš red da jedemo“. To u zemljama u kojima je politika igra sa životnim ulogom i nultim zbirom, znači „njihov red da gladuju“.
Životi nedostojni ljudskih bića
U Moptiju, u Maliju, upoznao sam čoveka koji je sa sobom u rancu, umotanu u zgužvane listove novina, nosio sijalicu – jedinu vrednost u kućici od ćerpića koja nije imala ni vrata ni prozore, ali u koju je stigla struja. U Obali Slonovače, gde je struja konačno razvedena u najvećem delu zemlje, prva stvar koja se kupuje, posle sijalica, jeste malena „Total“ satelitska antena i televizor. Mislim da ga nema ni svaka deseta kuća. Frižider i šporet još nisu stekli status misaone imenice. Luksuz su polovne „firmirane“ patike.
Čak i u relativno prosperitetnoj Obali Slonovače, velika većina autobusa, kombija i linijskih „taksija“ kreće kada se napuni. Vreme je jeftino, često mi se činilo bezvredno. Nafta je ono što je skupo. Karta se plaća na kraju, ako prevozno sredstvo, kome je to drugi ili treći „život“, uspe da vas doveze tamo gde ste krenuli. Njegov prvi „život“ je bio u Evropi, Japanu ili Koreji, a drugi obično negde u arapskom svetu. U mnogim gradovima nije moguće kupiti nove gume. Izbor se, kada se baš mora, svodi na stare ili još starije.
U kombiju u Obali Slonovače moje već jako prljave pantalone su se isprljale od mnogo prljavijih pantalona čoveka koji je sedeo pored mene. U mnogim zemljama južno od Sahare, po iznošenosti ili prljavosti majica sa likom predsedničkog kandidata, mnogi nemaju čime da ih operu, mogao sam da vidim kada je bila poslednja izborna kampanja.
Nemoguće je napraviti školu u kojoj će neko dete ići na časove, ako pored nje ne postoji obdaništa koje radi. Malo starija deca čuvaju mlađu braća i sestre, koja su, do druge godine, na leđima jake, zavezana platnom, uz majku bez obzira šta radi – a, prečesto, stalno mora da radi nešto što nije lako ni bez bebe na leđima.
U Podsaharskoj Africi bezmalo četvrtina dece ima „usporeni rast i razvoj“. U, naizgled, jako prosperitetnom Najrobiju, u čijim slamovima caruje caruje apsolutna beda ali ona obećava više od svih drugih gradova Istočne Afrike, može se prepoznati jedna važna posledice činjenice da generacije dece odrastaju bez dovoljno hrane.
Naime, iako narod Luo, kome je pripadao i otac Baraka Obama, čini samo oko 10 % stanovništva, neproporcionalno su zastupljeni među univerzitetskim profesorima. Na pitanje zašto, prijatelj Kenijac mi je odgovorio: „Oni jedu ribu“. Pošto žive oko jezera Viktorija, najvećeg u Africi, iako retko siti, oni ipak unose hranu koja ima bitno više sastojaka potrebnih tokom odrastanja. U Keniji je mnogim ljudima geografija sudbina.
Mi nismo Četvrti svet; ni Treći
Preko 800 miliona ljudi u zemljama Trećeg i Četvrtog sveta živi u ekstremnom siromaštvu, što danas, po kriterijumima Svetske banke, znači da žive sa manje od 300 dinara dnevno. Šansa da taj broj počne da se smanjuje pre 2030. je zanemarljivo mala. Pri tome, budžetska izdvajanja za najosnovnije potrebe, kao što su obrazovanje i zdravstvena zaštita, u tim zemljama su bitno manja negu razvijenim, u koje, podsećam, spada i Srbija.
Nažalost, ovde ćete na društvenim mrežama redovno naći tvrdnje koje kažu „Mi smo četvrti svet“, a ima i onih koji ne znaju da (već) postoji pojam „Četvrti svet“, pa pišu ili da bi morao da bude „izmišljen“ za nas ili „Srbija je zemlja trećeg sveta“. Jedan tviteraš je napisao: „Mi smo četvrti svet dok, s druge strane, Hrvatska dobija bezvizni režim od 90 dana za USA a za Kanadu imaju odavno u trajanju od 12 meseci. Zemljo Indonezijo!“
Zahvaljujući činjenice da je ostrvo Bali njen deo, Indonezija redovno biva shvaćena kao „rajsko mesto“. Ali, to je zemlja Trećeg sveta u kojoj postoje ogromni „džepovi“ u kojima se živi standardom Četvrtog. Nekoliko britanskih televizija, uključujući Bi-bi-si, pokušalo je da sa britanskim učesnicima snima rijalitije u slamovima u okolini Džakarte. Neki su snimani u naseljima pored deponija smeća, a u nekima su Britanci morali da rade na preradi ili proizvodnji robe koju mogu da kupe u britanskim radnjama.
Nijedan od ovih rijalitija nije zaživeo. Uglavnom nisu stigli ni da druge sezone. Učesnicima je najteže bilo da shvate da neko uopšte „želi“ da radi toliko dugo, u toliko lošim uslovima, za toliko malo novca. Kako Indonežani već na kraju prvog radnog dana ne daju otkaz? Ali, alternativa je nezaposlenost i hronična glad kojom je obeležena.
Jedna od lekcija koju ćete naučiti ako doživite zemlje Četvrtog svet, Indonezija nije jedna od njih, jeste da postoji jedna stvar koja je gora i od najgore eksploatacije. A to je da niko nema nikakav interes da vas eksploatiše. Ti ljudi, iz ugla kapitala, ne postoje.
Ne čudi da je Podsaharska Afrika, gde je tih ogromnih „beskorisnih“, „neupotrebljivih“ prostora i ljudi najviše, postala groblje levičarskih iluzija. Uparena sa činjenicom, koja je mnogo manje relevantna nego što izgleda, da je prošlo više od šest decenija od kada su podsaharske zemlje dobile nezavisnost, kumovala je stereotipu koji je, kao i mnogi drugi, poražavajuće tačan: „Koja je razlika između turiste i rasiste? Dve nedelje.“ Iza rasizma se, po pravilu, krije shvatanje koje kaže „sami su krivi“, „imali su vremena“.
Rastko Petrović: Pesnik, vizionar i Beograđanin u srcu Afrike
Dajte čoveku kozu
Problem je toliko veliki da se u životima mnogih siromašnih ljudi ništo značajno ne može promeniti ako ih „naučite da love ribu“. Ono što je delotvorno uglavnom spada pod „dajte čoveku ribu“ – novac, kozu ili nešto slično, opipljivo. Svejedno je da li daje pojedinac koji može da pomogne ili bogata država. Nažalost, ni to nije bez rizika. Davanje pomoći je u nekim zemljama preraslo u antirazvojnu „zavisnost od pomoći“.
Velika Britanija je poslednja u nizu jako bogatih zapadnih zemalja koje su nedavno najavile dalje smanjivanje pomoći – i preusmeravanje novca u „odbranu“. Kolonijalna sila u kojoj sunce nikada nije zalazilo, i koja je kumovala mnogim nesrećama u zemljama Trećeg i Četvrtog sveta, objavila je da će smanjiti pomoć sa 0,5 na 0,3 % BDP-a. Pri tome, Sudan je jedina zemlja Četvrtog sveta koja će od Britanaca dobiti značajan iznos.
Problem Četvrtog sveta je sve više i više afrički problem. Procenjuje se da je negde 2018. godine Nigerija prestigla Indiju, i postala zemlja sa najviše ljudi koji žive u apsolutnoj bedi. Ogromna razlika u broju stanovnika čini da oni čine manje od 5 % stanovnika Indije, i više od 40 % stanovnika Nigerije. Očekuje se da će za manje od pet godina osam od deset apsolutno siromašnih ljudi živeti u Podsaharskoj Africi.
Izgledi nisu sjajni, između ostalog i zato što nijedna afrička zemlja nije uspela da ostvari „ekonomski uzlet“ kakav je zabeležen u brojnim dalekoistočnim državama Azije i bliskoistočnim kraljevinama. Štaviše, razlike su sve veće i veće. Gana je, na primer, 1957. godine, kada je postala prva podsaharska država koja je stekla nezavisnost, bila bogatija od Tajlanda. Danas je Tajland tri puta prosperitetniji od Gane.
Ekonomski rast često nije „inkluzivan“, ne stiže dovoljno, nekada uopšte, do najsiromašnijih slojeva, ali bez ekonomskog rasta, po pravilu, nema ljudskog razvoja – ni životnijih života. Pošto je reč o zemljama sa malenom srednjom klasom, putovanje po njima je jako skupo i sporo, a karte iz Evrope do podsaharskih destinacija spadaju u najskuplje. To su samo neki od razloga zašto će Podsaharska Afrika, srž Četvrtog sveta, ostati daleko od naših očiju; istovremeno spoznatljiva i nedokučiva.
O njoj nije lako govoriti i pisati i bojim se da će u svesti mnogih ljudi, ne samo u Srbiji, ostati spoj bauka i jedine egzotike koju, čak ni oni koji to mogu, ne žele da dožive. A tamo dole, južno od Sahare, to je možda najveći od svih paradoksa kojima je obeležena afrička stvarnost, uporedo sa neživotnim životima stanuje životnost kakva je u Evropi uglavnom iščilela; izgubila se negde u ubrzanju, neomeđenim aspiracijama i strasti za posedovanjem. To je jedan od razloga zašto jedva čekam da joj se ponovo vratim.
Izvor: Srpski Kompas
