Srbi žive u tri civilizacijska kruga, kaže kontroverzni intelektualac u razgovoru za naš portal.
Razgovor vodio: Aleksandar Živković
Moj otac govorio je za njega „posljednji NIN-ov novinar“. Nije baš iz one lukačevsko-markovićevske škole, ali je Zoran Ćirjaković ostao usamljeni Mohikanac po umijeću pisanja za njuzmagazine. Sada je taj posao zamijenio intelektualno zahtevnim i ad hominem injektivama začinjenim blogom i raspravama po tviteru. Upravo mu je izašla iz štampe knjiga posvećena nastanku Četvrtog sveta.
Sam se naziva prvokanselovanim đavoljim advokatom, a u biogradskoj čaršiji ga smatraju Vučićevim botom. Nedavno je u Marićevoj Ćirilici i na tviteru izneo kritike na račun Mitropolije crnogorsko-primorske. Bio je to povod za naš razgovor. Mediji miluše napadaju Žurnal kao „svetosavski glasnik“ što u Veljovićevoj političko-policijskoj školi još ima neko pejorativno značenje. Nijesmo, i stoga, mogli da odolimo da pitamo jednog „Vučićevog bota“: Šta to, zapravo, Srbija hoće od Crne Gore? Ili, možda, u Srbiji vlada uvjerenje da Crna Gora uzima nešto od nje; stanove na Vračaru, recimo?
Gospodine Ćirjakoviću, da počnemo jednim tipično crnogorskim pitanjem: čegović ste? I da li to pitanje uopšte ima smisla kada se mnogi pozivaju na to da su „integralni Srbi“?
Ne znam šta su to integralni Srbi, jer Srpstvo je policentrično. Svi Ćirjakovići su iz Polimlja i Potarja i to se vidi po halpo grupi.
Znači Rašani? Raška prava.
Da. Ne znam ni šta je to čegović, davno smo došli, dugo smo Srbijanci. Slava nam je Sveti Luka. Pošto je Srpstvo policentrično, za razliku od rusizma koji to nije; policentrično i za razliku od tog integralizma, koji je lepa reč. Srpstvo je policentrično po više osnova: živimo u različitim državama, Crna Gora je zasebna država i to uopšte nije nebitno, naprotiv, vrlo je bitno; ali ona glavna policentričnost srpska jeste da živimo u tri civilizacijska kruga: to su osmanski, znači imamo orijentalne Srbe, ove južno od Save i Dunava; imamo habsburške Srbe, to su ovi u Vojvodini i u Zagrebu i drugim delovima Hrvatske gde ih više nema, i imamo plemenske Srbe, grubo rečeno, i među njima postoje razlike. Takva policentričnost je jako loša. Vrh ledenog brega srpskog identiteta je integralan. Razlike koje postoje nisu regionalne kako to tvrdi gospodin Lompar, jer jednostavno Srpstvo nije integralno. Integralizam je koliko lepa, toliko i besmislena reč, pod koju možete da stavite sve što je babi milo.
Mi u Crnoj Gori imamo problem što su i Srbi počeli da se dijele na „integralne“ i Srbe Crnogorce, identitetski inženjering traje…
Vi u Crnoj Gori imate velike probleme. Oni svi potiču iz činjenice da je zahvaljujući pedofilu Lajčaku i jednom od najvećih i najveštijih političara na Balkanu u njegovoj istoriji, a to je Milo Đukanović, Crna Gora odvojena od Srbije. Može neko da ga ne voli, da ga mrzi, da mu se gadi; ali čovek je politički genije kakvi su bili samo Pašić, Tito, Milošević i Vučić. On je na tom nivou. Mnogi veruju, možda nije, ne znam, da je naredio neka politička ubistva u Crnoj Gori. Pitanje je da li bi Slavko Perović preživeo da je ostao u Crnoj Gori. Neki Perovićevi pametni ljudi kao njegov gradonačelnik Cetinja sada žive u Beogradu. Može se biti etnički Crnogorac i voleti Srbija. Takav je npr. i Ivan Martinović, koji živi u Londonu i pisao je o Džonu Plamencu. Biti etnički Crnogorac ne znači automatski ne voleti Srbiju. Etnički Crnogorci po sebi nisu šovinisti, mnogi od njih vole Srpstvo i Srbiju, ali sebe vide kao posebnu naciju. Znači uprkos tih optužbi, Milo Đukanović uspeo je da vlada toliko dugo bez najekstremnijeg nasilja. Pored njegovog talenta, naravno, ključna je zapadna pomoć i podrška, koju je teško prenaglasiti. I tu je tužna činjenica da je Rusija jako brzo i lako, iz razloga koje nikada neću razumeti, digla ruke od Crne Gore. Možda znaju nešto što mi ne znamo. Ali najveći poraz Srbije je odvajanje Crne Gore, Srbija je time postala odvojena od mora, okružena NATO zemljama. I to je je jedan od najtragičnijih događaja u srpskoj istoriji. Tragičniji i od nekih događaja koji takođe deluju tragično.
Intervju sa Marijom Alimpić: Začarani krug u prokletoj avliji
Od Kosova?
Naravno, imamo mi tu i Kosovo i Jasenovac. Govorim o novijoj istoriji. U toj seriji poraza i polupobeda, najveći poraz bio je Kumanovski sporazum. Pošto je Rezolucija 1244 smokvin list. Ona ne vredi papira na kome je napisana. Ona je napisana dan posle Kumanovskog sporazuma. Ko to ne razume i ko nije pročitao Kumanovski sporazum, nemam šta da mu objašnjavam, može da živi u svojim iluzijama.
Tu se ne slažete sa mojim prijateljima iz Pokreta za odbranu Kosova i Metohije?
Nemam ja sa njima šta da se slažem ili ne slažem, oni ne znaju šta govore. Dozvoljeno je živeti u iluziji. Ja sam bio ispred tog šatora u kome je potpisan Kumanovski sporazum, razgovarao sa ljudima iz tog šatora. Kako se danas razume kapitulacija, to jeste kapitulacija i izdaja. A kada se nešto jednom izda to se ne može ponovo izdati. Dan kasnije doneta je Rezolucija, to je, kao što rekoh, smokvin list koji je jedino zanimao Slobodana Miloševića. Rezolucija 1244 korisna je za Rusiju i Kinu.
Razgovaraćemo o Kumanovskom sporazumu, ako Bog da, detaljnije u nekom drugom intervjuu. A ovaj nastavljamo na u Crnoj Gori omiljenu temu identiteta, odnosa Srbije i Crne Gore, Crkve…
