Piše: Zoran Ćirjaković
Teško bi bilo naći bolji materijal za knjigu o američkim elitama od onoga koji je sadržan u „Epstinovim fajlovima“, uglavnom mejlovima koje je posle mnogo oklevanja i pritisaka objavio FBI.
„Bile smo devojke za koje niko nije mario, a Epstin se pretvarao da mu je stalo. Ponekad mislim da je čak i verovao da mu je stalo. Bio je vrhunski manipulator koji je briljirao u prepoznavanju želja drugih“, napisala je Virdžinija Đufre, najpoznatija i jedna od najvećih žrtava Džefrija Epstina i njegovih prijatelja.
Ove rečenice iz njene hrabre, potresne knjige o moći i ljudskim slabostima, Ničija devojka: Memoari o preživljavanju zlostavljanja i borbi za pravdu, sadrže i ono što je mnogima izmicalo u senci zločina nad devojčicama i mladim ženama, u kojima je Epstin učestvovao i koje je organizovao ili nadzirao. U Epstinu je stanovala bezdušnost uparena s podjednako velikom, mnogima se činilo, iskrenom brigom za druge ljude.
Balkan – Srce Epstinove mreže: Djevojke iz Bosne, Srbije, Albanije i sa Kosova i tragovi do vrha UN
Ključ Epstinovog uspeha u svetovima privilegovane, uglavnom nedodirljive, američke elite jeste u njemu samom, i leži u manje mračnim, pa i nekim svetlim, aspektima te jako složene, po mnogo čemu jedinstvene, ali istovremeno monstruozne ličnosti. Iznad svega u neverovatnoj sposobnosti ovog vanserijskog prevaranta, moglo bi se reći i genijalnog uprkos sveg zla kome je kumovao, da prepozna šta je potrebno ljudima i da im to obezbedi.
Od toga koje obaveštajne službe i centri moći su koristile Epstina, što ionako verovatno nikada nećemo saznati, mislim da je mnogo važnije razumeti kako je došao u situaciju da im bude toliko koristan. Suština Epstinove moći i neslućenog uspeha nije bila u tome da je zloupotrebljavao slabosti bogatih, moćnih i talentovanih muškaraca, i nekoliko žena, ljudi koje je uvukao u svoju orbitu, da bi mogao da ih ucenjuje, već u činjenici da im je pomagao da prevaziđu svoje slabosti i dođu do onoga za čim žude.
A to, mnogo češće nego što su nam sugerisale brojne emisije i tekstovi, i fotografije u društvu mladih žena i devojčica kojima su bili ilustrovani, nije bilo vezano za seks, povezane niske strasti i zločine uz pomoć kojih im je Epstin omogućio da ih „zadovolje“.
Đufre, koja je izvršila samoubistvo, napisala je da je kasnije saznala da je „Epstin voleo da govori prijateljima da su žene samo ’sistem za održavanje vagine u životu’“. Ali, iako su najupadljiviji i najodvratniji bili načini kako je pomagao svojim brojnim prijateljima i poznanicima da dođu do žena koje su želeli, ili do onakvih kakve su želeli, temelj njegovog uspeha u elitnim krugovima bila je mera u kojoj je umeo da im demonstrira da je tu za njih – sposobnost da im pomogne, u poslovnim, koliko i svakodnevnim stvarima i odnosima, u kojima se „prosečni ljudi“ obično lako snalaze.
Sociologija elita
Teško bi bilo naći bolji materijal za knjigu o američkim elitama od onoga koji je sadržan u „Epstinovim fajlovima“, uglavnom mejlovima koje je posle mnogo oklevanja i pritisaka objavio Ef-Bi-Aj. Neki od novinara i kolumnista vremenom su napisali tekstove koji, uzeti zajedno, predstavljaju svojevrsnu sociologiju, psihologiju i antropologiju američke elite. Nije bilo lako odoleti, i mnogi amateri, „sociolozi“ iz fotelje ili s kauča, na društvenim medijima i forumima objavljivali su činjenice koje su ih fascinirale i izvodili zaključke kakve nije lako naći ni u najboljim knjigama.
Ipak, čini mi se da tu niko nije bio bolji od Ananda Giridardasa, bivšeg kolumniste Njujork tajmsa, autora brojnih tekstova i nekoliko knjiga o mraku koji se smestio unutar ušuškanih života superbogatih i superuticajnih. Njegovo dugačko gostovanje u podkastu Ezre Klajna, kolumniste Njujork tajmsa, koji iste svetove poznaje iz ličnog iskustava, zaslužuje da bude pretvoreno u knjigu. Mnogi veruju da bi trebalo da postane lektira.
Epstin je stvorio „koncentrične krugove mreža, veza i prijateljstava“, gde su mnogi ostali zagledani samo u onaj krug koji je bio najmonstruozniji i najmanji. Oni udaljeniji nam omogućavaju da dobijemo retku, insajdersku sliku sveta ljudi koji su navikli da ne plaćaju cenu onoga što rade, ili da, kada moraju da je plate, ona bude smešno mala. Dokumenti o Epstinu ne sadrže samo „katalog“ njihovih privilegija i slabosti već i svedočanstvo o veličini ljudske i moralne bede koja se krije „iza zavese moći i bogatstva“.
Ono što je još fascinantnije od veličine Epstinove društvene mreže, broja moćnih, uglednih i slavnih ljudi koji su se svesno, svojom voljom, upleli u nju, jeste njihova ideološka i profesionalna razuđenost. Neke od, činilo se, najgorih teorija zavere pokazale su se ne samo racionalne već i poražavajuće istinite. Dobili smo ne toliko portret „Epstinove klase“ koliko anatomiju američke vladajuće klase – i njenih intelektualnih, poslovnih i „humanitarnih“ prilepaka.
Fajnenšel tajms: Kako su razotkrivene veze Pitera Mendelsona i Džefrija Epstina?
U Epstinovim „koncentričnim krugovima“ jesu bankari i vlasnici društvenih medija, liberali i konzervativci, globalisti i antiglobalisti – svi moćni i uticajni i, što je nagore, uvaženi. Došli smo u priliku da vidimo koliko su bliski i povezani ljudi koji u javnoj sferi nastupaju kao smrtni neprijatelji.
„Različitost između njih prikriva duboku solidarnost. Ako na kraju dana gledate televiziju i vidite kako se dva sagovornika svađaju, to je samo spektakl za vas, da vas zabavi… Niko od ljudi u ovim mrežama ne misli ono što govori u javnosti. Oni misle ono što govore kada ne gledate – i ovi mejlovi su prilika da vidite šta zaista misle o vama, kako se zaista kreću kroz svet, koji su njihovi stvarni ciljevi“, kaže Giridardas.
Društveni invalidi
Naličje bogatstva koje bode oči – tri puta mu je malo falilo da postane milijarder – bila su poznanstva koja su mu omogućila da deluje kao prečica između bogatih ali nestrpljivih ljudi, i onih koje su želeli da upoznaju, uglavnom da bi postali još bogatiji.
Najupadljiviji i najodvratniji bili su načini kako je pomagao svojim brojnim prijateljima i poznanicima da dođu do žena koje su želeli
„Što ste moćniji i što se više penjete u svim tim hijerarhijama, to je oko vas veća birokratija… Zapravo, što su ovi stratosferski moćni ljudi važniji, barijere su više. Oni imaju publiciste, a publicisti imaju publiciste, postoji ova osoba, postoji ona osoba… Neko sa statusom mogao bi da ide preko tih kanala, ali to je posao, i glomazan je i užasan je“, kaže Giridardas. Epstin je umeo da ga svede na par telefonskih poziva.
Imao je „talenat za prijateljstva“ i umeo je „da bude od koristi ljudima“. Mnogima je bio omiljeni savetnik i najbolji prijatelj, čovek kome su i neki od najnepoverljivijih bili spremni da izlože svoje najveće slabosti. Uostalom, podseća Klajn, „ne možete biti veliki prevarant bez razumevanja ljudskih bića na jednom veoma dubokom nivou“.
Važna, možda koliko i mogućnost da brzo i lako poveže nespojive ljude, bila je Epstinova sposobnost da se nametne kao „lični savetnik“, „konsultant“ sposoban da pomogne i u najličnijim situacijama i stvarima, koje se često nisu ticale seksa.
Ono zašto su „Epstinovi fajlovi“ dragoceni jeste i činjenica da nam otkrivaju koliko su svi ti uspešni ljudi, koje vidimo kao „briljantne“ i „naročito posebne“, istovremeno prazni i jadni kao ljudi. Čak i onda kada nisu pedofili, i ne pomišljaju da siluju mlade žene. Mnogo njih jako malo zna, ume i razume od onoga što obični ljudi, po pravilu, umeju ili odlično razumeju, i veruju da bi to i ti „izuzetni ljudi“ morali da znaju.
Rečima Virdžinije Đufre: „Kada su Maksvel i Epstin počeli da me trguju nepoznatim muškarcima, često sam se pitala šta su time dobijali… Moj utisak o mnogim od ovih muškaraca jeste da nisu znali kako da se bave ženama. Čudni i društveno nezreli, kao da je u njihovim velikim mozgovima nedostajala sposobnost interakcije s drugim ljudima.“
Superiorni u jednoj sferi, neretko najbolji u onome čime se bave, mnogi od ovih muškaraca, superbogatih koliko i superinteligentnih, bili su društveni invalidi. Mnogi nisu umeli da se nose s činjenicom da postoji neko ko im se opire; ko nije tu za njih i zbog njih; ko ni ne pomišlja da im udovolji. Neki su bili spremni da siluju, mada, mnogo je više bilo onih koji su iznad svega tražili razloge da veruju da to neće biti silovanje. Uz sociopatiju, mizoginija je jedna od glavnih odlika sveta tih uspešnih muškaraca.
Mnogi su želeli neke druge stvari. „Ljudima koji vole novac možda i ne treba novac, iako uvek žele još novca. Oni često žele da izgledaju i osećaju se pametno. Ukoliko ste sretali ljude u tim svetovima – ljude iz finansija – čak i ako zarađuju mnogo novca u njima, to su često veoma dosadni ljudi“, i oni to znaju, kaže Giridardas.
Zov preteranog i ekskluzivnog
Za mnoge od onih koji nisu bogati sam pristup Epstinovom svetu bio je doživljaj, a on, virtuoz ugađanja i podilaženja, umeo je da ga učini još lepšim. Neki su dobijali skupe poklone, kakve, iako imućni, sebi nisu mogli da priušte. Nije malo onih koji su jednostavno verovali u „jednom se živi“, i sasvim svesno ignorisali ličnost čoveka koji im je omogućio kontakte i provode o kakvima nisu mogli ni da sanjaju. Mnogi kao da se nisu pitali o fotografijama oskudno obučenih devojčica na zidovima Epstinovog sedmospratnog doma, jedne od najvećih privatnih kuća na Menhetnu.
Giridardas izvor problema vidi u tome da je među američkim elitama zavladao „plaćenički mentalitet“. Amerikom „upravljaju ljudi koji deluju u mrežama poput Epstinove, a „političkim strankama dominiraju donatori koji su u srcu ovih mreža“
U Epstinovom svetu je bilo zbunjujuće mnogo naučnika i profesora, ljudi koji su u samom vrhu svojih disciplina, što je za mnoge bilo najveće iznenađenje. Piter Atija, kanadski lekar koji je ugled stekao kao istraživač dugovečnosti, da bi kasnije od toga napravio lukrativnu karijeru, dao je karakterističan opis onoga što je privlačilo sve te umne glave: „U tom trenutku moje karijere, imao sam malo kontakta sa istaknutim ljudima, i taj nivo pristupa mi je bio nov. Sve u vezi s njim delovalo je preterano i ekskluzivno.“
Malo ko je očekivao da je unutra bio i Noam Čomski, a još veći šok bio je stepen njegove bliskosti s Epstinom. Tu se smestila jedna od dragocenijih lekcija „Epstinovih fajlova“. Reč je o sklonosti da o ljudima, o tome kakvi su, sudimo na osnovu bliskosti njihovih ideoloških stavova s našim stavovima, čemu su posebno skloni liberali i levičari. Ispostavilo se da je Čomski, ikona levice i otpora zapadnoj dominaciji, samoživa „moralna nakaza“ uporediva s ljudima koji predstavljaju oličenja zloćudnosti zapadne dominacije.
Jedan od žalosnijih jeste slučaj Larija Samersa, profesora ekonomije koji se „ostvario“ i kao predsednik (rektor) Univerziteta Harvard i kao Klintonov ministar finansija. Ilustrativno je pitanje koje je postavio Epstinu: „Kakav je život među profitabilnima i bahatima?“, što su svetovi u koje, koliko god da je bio moćan, nije imao pristup.
Samers je pomenuo i jednu od reči koje upadaju u oči u Epstinovim dokumentima – „bujno“, koja se i na engleskom uglavnom vezuje za prirodu, ali sada u smislu „bujni životi“. Meni je pak, iz onoga što sam pročitao, jedan od glavnih utiska mera u kojoj su životi moćnih i slavnih prazni i napeti, uprkos nepojmljivih resursa kojima raspolažu. Giridardas kaže da je za njega najveće iznenađenje bilo otkriće da ti ljudi „mogu da kontaktiraju koga god žele, mogu da dobiju šta god žele“ – ali da su jako „usamljeni na vrhu“.
Epstin je prepoznao da mnogi od jako bogatih i(li) moćnih ne samo da ne umeju sa ženama, zgodnim i pametnim koliko i onima koje ih ne privlače, već da oni, prilično bukvalno, ne umeju da žive. U Americi, zemlji usamljenih ljudi, oni su neki od najusamljenijih – u meri da mnogima ne pada na pamet šta da traže, iako mogu da dobiju skoro sve što požele.
Epstin je umeo da brine o njima. „Za razliku od mnogih ljudi u američkoj kulturi danas, on bi pitao: Jesi li jeo? Mogu ovo da ti skuvam. Da li voliš takvu hranu?… Dakle, postoji ta neobična stvar gde on vodi ogromni kriminalni lanac i eksploatiše i zlostavlja žene, ali, takođe, on brine o ljudskim bićima na mikronivou. Čudno je to, ali mnogi od tih moćnih ljudi ne dobijaju dovoljno pažnje“, kaže Giridardas.
Epstinovi fajlovi: Nestvaran broj dokumenata i istina koja i dalje izmiče javnosti
Epstin je prepoznao da ljudima kojima ne treba novac treba mnogo toga što ne mogu ili ne umeju da kupe. Tu im je bio potreban posrednik, a nije bilo lako zamisliti boljeg od njega. Omogućio im je da dobiju ono o čemu su sanjali, ali nisu znali kako se „kupuje“. Mlade žene i devojčice oličavaju sve te „stvari“ koje žele, ali nisu umeli da dođu do njih. Stiv Tiš, njujorški milijarder, pitao je Epstina da li je Ruskinja koju mu namešta – „pro ili civil“. Tiš nije želeo „profesionalku“, ženu koja živi od „prodaje“ seksa.
Priča o „koncentričnim krugovima“ oko Epstina je nova priča o banalnosti zla. Ono što je ugrađeno u nju, ništa ne postoji van društvenog konteksta, jeste i činjenica da su muškarci na vrhovima različitih hijerarhija svesni da je feminizam učinio da zloupotreba saradnica i sekretarica, kojima su okruženi, postane suviše rizična. Otud toliko žena iz siromašnih staleža, mladih i lepih, ali osuđenih na život u oskudici.
Reč „gruming“ jednostavno smo preuzeli iz engleskog, kao i mnoge druge reči, i uglavnom je koristimo kada govorimo o kućnim ljubimcima, u smislu „sređivanja“, „doterivanja“ i „ulepšavanja“. Ona na engleskom ima i konotacije svakog „uzgajanja“ i „odgajanja“ – i koristi se kada se govori o ljudima koliko i psima ili rasnim konjima.
Epstin je bio majstor gruminga. „On se nije bavio samo grumingom devojčica, već i svih tih ljudi. Sve je to bio gruming, kontinuum gruminga, od lakog, konsenzualnog gruminga bankara pa sve do najizopačenijeg, kriminalnog gruminga tinejdžerki“, kaže Giridardas.
No, Epstinova veština dolazi do punog izražaja tek ako posmatramo kako je obavio gruming svog „sveta“ i samog sebe. Posvećenost umetnosti, humanitarni rad, donacije… – uklopljeni su u sve što se očekuje od ispravno „odgojenog“ pripadnika „najvišeg društva“.
Jedan od razloga zašto se mnogima činilo da brojne iluzije predstavljaju stvarnost neodvojiva je od činjenice da je Epstin, koji im je delovao i kao neko ko je „prekriven ženama“, dizajnirao svoj svet tako da u sebi sadrži lako prepoznatljive odjeke Ficdžeraldovog Velikog Getsbija i Nabokovljeve Lolite, dva velika romana.
Epstin je, to „zrači“ iz brojnih fotografija, stilizovao i sebe – tako da izgleda kao Ričard Gir u filmu Lepa žena. Pažljivo kurirana koprena stvarnosti Epstinovog mračnog sveta imitirala je neke od najupečatljivijih iluzija iz sveta književnosti i filma.
Epstin je od svojih veza imao dvostruku korist. Jedna je bila opipljiva, finansijska, često vezana za provizije od profitabilnih „dilova“ koje je učinio mogućim. Druga, a to je za Epstina postalo još važnije posle 2008. godine, te veze su osnaživale njegov uzdrmani kredibilitet. Ključni razlog zašto „Džej Pi Morgan“, Epstinov glavni „bankar“ i jedna od najmoćnijih finansijskih institucija, nije prestao da posluje s njim posle presude za podvođenje maloletnice, i pored pritisaka unutar same banke da prekinu sve veze, bio je da ga „i dalje očigledno veoma poštuju i veruju mu neki od najbogatijih ljudi na svetu“.
U Epstinovim „koncentričnim krugovima“ jesu bankari i vlasnici društvenih medija, liberali i konzervativci, globalisti i antiglobalisti – svi moćni i uticajni i, što je nagore, uvaženi.
Nažalost, napisao je to neko u jednom od komentara, „bogatstvo se lepi za prljavštinu, a prljavština za bogatstvo“. Odavno je i naučno potvrđeno ono što znamo iz iskustva – da su, po pravilu, bogati postali bogati ne samo zato što su sposobni, ili zato što su vredno radili, već i zato što su nemoralni i loši, u proseku mnogo gori od ostalih ljudi.
O meritokratiji
Priča o Epstinu i saučesnicima je iznad svega klasna, pa tek onda rodna. To je društvena pozadina dugačke serije zločina koje su u Epstinovim ušuškanim jazbinama brojni, uglavnom beli, muškarci, i nekoliko žena, vršili decenijama.
„Ti ljudi su izgubljeni i usamljeni i često bez ikakvog moralnog kompasa“, piše u jednom od brojnih komentara američkih čitalaca. U drugom se kaže da je „težnja za moći sama po sebi loša karma“. Treći čitalac citira očeve reči: „Prava stvar i pametna stvar su skoro uvek ista stvar“, i zaključuje da su „mnoge elite pogrešne i glupe… Ti spolja uspešni ljudi su u suštini neuspesi.“ Četvrti primećuje da „čuvari kapija u ovom društvu aktivno biraju najgore aspekte ljudi na svakom koraku.“
„Epstinovi fajlovi“ su nam omogućili, ražalovani princ Endru je jedan od upadljivih izuzetaka, da steknemo uvid u život segmenta elite koji su mnogi skloni da posmatraju previše blagonaklono – meritokrata koji su, naizgled sasvim sami, zaslužili svoje visoko mesto u društvu, ali koji se, sve više, ponašaju kao aristokrate. Giridardas je te, uglavnom „visokoobrazovane ljudi koji su se dokazali“, nazvao „merito-aristokratija“.
Važna koliko i neutaživa glad za novcem i moći ovih ljudi koji nisu nasledili novac, ravnodušnih prema integritetu, jeste dehumanizacija onih koji nisu deo njihovih krugova, i koje neretko vide kao ljude koji ili treba da im služe ili ne treba da postoje.
Dehumanizacija je alatka na putu te nove, meritokratske aristokratije ka ekskluzivnim društvenim „vrhovima“ – na kojima, odlično se to vidi u „Epstinovim fajlovima“, stanuju mnogo gore stvari nego na „dnu“. Ultrabogati i ultradekadenti skloni su da budu ultraodvratni. Pristojnost i maniri često su samo maske odvratnosti „gornjih ešalona“ sveta.
Kontraargument kaže da su siromašni ljudi i pripadnici srednje klase skloni da rade slične stvari, ali da imaju manje prilika. Ali, čini mi se i da su oni koji su u prilici da nekažnjeno rade najgore, dobili tu priliku baš zato što su, jako često, izuzetno samoživi i loši. Današnji pozni, „finansijski“ kapitalizam istakao je neke od najvećih mana njegovih prethodnih inkarnacija. On privileguje i nagrađuje najgore u ljudima.
Klajn, pripadnik elite, van Epstinovog sveta ali veoma blizu njega, smatra da je važna odlika njihovih života da oni, da bi bili tu gde su i da bi živeli živote nalik životima aristokratije, moraju mnogo da rade. Činilo mu se duže i više od radničke klase.
„Oni rade veoma naporno i njihov život se sastoji od toga da ne prave greške… Često vode prilično dosadne živote. Mislim da su mnogi od njih u krevetu pre 20.30, slušaju stručnjake za dugovečnost, i na čudnim su dijetama“, kaže Giridardas. I onda „se pojavio Epstin… koji je ponudio ovim ljudima život za koji su u nekom ranijem trenutku mislili da će biti krajnja tačka zarađivanja sve veće i veće količine novca, ali, u stvari, oni su samo sedeli sami u nekoj kući“. Epstin je mnogima od njih omogućio da konačno „uđu“ u ono što su smatrali da zaslužuju, ali što im je stalno izmicalo.
Jedno od retkih mesta gde je Klajnovo i Giridardasovo tumačenje žestoko osporavano jeste shvatanje da ova meritokratska aristokratija radi više od „običnih“, radnih ljudi. Ta „fantazija“ je delom nastala zato što su skloni da beskrajno ručavanje radi umrežavanja, kao i gala događaje kojima su opsednuti, predstavljaju kao „rad“. Koliko je reč o iluziji ilustruje i činjenica da su odgovori na Epstinove mejlove po pravilu stizali u roku od nekoliko minuta, što ilustruje kakav je taj njihov „vredan rad“ i koliko je sekundaran.
Plaćenički mentalitet
„Epstinovi fajlovi“ ukazuju na neke od posledica moralne ravnodušnosti koja prati bogaćenje i živote u bogatstvu. Na prvom mestu kako se, i po kojim kriterijumima, odlučuju da veruju drugima i „kako donose sudove o karakteru ljudi“.
„Superelite funkcionišu u potpuno drugačijoj vrsti sistema. On je zasnovan na tome koliko imate veza u mreži, koliko je određenog dana visoka vaša reputacija u toj mreži“, kaže Giridardas. „Epstin je shvatio ranjivost ove mreže, a to je da ti ljudi zapravo nisu mnogo ozbiljni kada je reč o karakteru. U stvari, karakter može biti mana iz ugla mnogih od njih. Može predstavljati nepotreban izvor trenja.“
U SAD više nema velike razlike između starih i novih bogataša. U Evropi, stvari i dalje funkcionišu bitno drugačije. Možete biti bogati koliko želite, ali to vas neće lako uvesti u „prave krugove“. U Portugaliji i Italiji, čak i u Hrvatskoj, bitna je porodica iz koje potičete, i ljudi iz bogatih porodica se uglavnom „mešaju“ s ljudima iz drugih bogatih porodica. Zato je brza društvena mobilnost nagore manje verovatna i sporija negu u SAD, a brakovi su vezaniji za status potencijalnih supruga nego za njihov izgled.
Imao je „talenat za prijateljstva“ i umeo je „da bude od koristi ljudima“. Mnogima je bio omiljeni savetnik i najbolji prijatelj, čovek kome su i neki od najnepoverljivijih bili spremni da izlože svoje najveće slabosti.
Giridardas izvor problema vidi u tome da je među američkim elitama zavladao „plaćenički mentalitet“. Amerikom „upravljaju ljudi koji deluju u mrežama poput Epstinove, a „političkim strankama dominiraju donatori koji su u srcu ovih mreža“, zato što američke kompanije i političke stranke vode ljudi koji su odani „vrsti nemorala, plaćeničkom mentalitetu, pogledu na ljude koji nemaju moć kao na neku vrstu stvari za jednokratnu upotrebu, koju treba preskočiti na putu ka sopstvenom cilju“.
Može delovati paradoksalno, ali, u vremenu premoći društvenih mreža nije lako naći mrežu koja je moćnija od Epstinove – bazirane na ličnim poznanstvima i zaglavljene u vremenu mejlova i telefonskih poziva. Ona ilustruje meru u kojoj je moć ostala opipljiva i zasnovana na ljudskim slabostima. Svet se nekada menja tako što ostaje isti.
Ono što se najviše promenilo „u doba nadmoći mreža“ jeste da je, Giridardasovim rečima, „hrabrost postala teža“ i ređa. „Ako se setite osoba čija je moć proizilazila iz ukorenjenosti u zajednici“, ti ljudi su imali na šta da se oslone i mogli su da budu hrabri. Izgleda da je, na vrhovima društvenih hijerarhija, „hrabrost umrla u vremenu mreža“.
„Mnogo toga je nestalo. Moć se danas zapravo sastoji od vašeg položaja u mreži, broja vaših veza i njihove gustine, i kvaliteta i profitabilnosti tih vaših veza u mreži… U tim mrežama više nikoga nije briga za ugled, zemlju koju posedujete, vaše porodično ime, ili druge stvari koje su bile važne tokom većeg dela ljudske istorije. Zapravo se radi o tome: Da li poznajete ovu osobu? Da li poznajete ovu osobu?“
Hrabrost je, zaključuje Giridardas, „vrednost koja je najviše stradala u doba mreža, jer biti hrabar znači prekidati veze. A što veze postaju vrednije – gde posedovanje više veza postaje eksponencijalno vrednije – tako postaje eksponencijalno skuplje prekinuti vezu, spaliti taj most. Čini mi se da smo okruženi elitama koje se mnogo više plaše nego što su se njihovi roditelji, bake i deke plašili da zauzmu stav i kažu: ’Ovo prelazi granicu.’ Možda se plaše, na nekom dubokom nivou, da će, ako su van mreže, brzo pasti na nulu“.
Čekajući revoluciju
Ono što je, ako izuzmemo žrtve, najtužnije jeste da Amerika, po Giridardasovom mišljenju, neće izvući lekciju koja joj je preko potrebna. Suštinski se ništa neće promeniti i Epstinov slučaj će „postati samo najveći klikbejt svih vremena“.
U knjizi Pobednici uzimaju sve: elitna šarada promene sveta Giridardas citira razgovor koji je vodio s Lori Tiš, milijarderkom koja je nasledila, čak i za niske njujorške standarde, prljav novac. Reč je o 21 milijardi dolara, i sestrom Stiva Tiša, suvlasnika i predsednika „jednog od tri najskuplja kluba u En-Ef-Elu“, nacionalnoj ligi američkog fudbala, i jednog od negativnijih „junaka“ u „Epstinovim dokumentima“.
Ovu veliku filantropkinju, koja voli „lepe umetnosti“ i „pravdu“ grize savest. Kao mlada je bila buntovna, stalno protiv „sistema“ (koji sama otelotvoruje), a danas je, nekoliko decenija kasnije, grize savest. Ali, teši se, to je „sistem“ koji imamo i „zašto bih ja bila jedina budala“ i žrtvovala se da bi bio promenjen i postao nalik pravednijem u koji se, na rečima, kune. Uostalom, donacije koje daje su joj smanjile „teret krivice“ i pomogle „da se oseća superiorno u odnosu na svoje bogate prijatelje“, koji daju mnogo manje.
Na pitanje zašto nije nastavila da se buni protiv „sistema“ koji je učinio onim što jeste, Lori Tiš je Giridardasu odgovorila kontrapitanjem: „Ljudi koji mogu da iskoriste sistem, zašto bi zaista želeli da ga promene?“, i dodala: „Možda će dati više novca, ali ne žele da ga radikalno promene.“ Na pitanje šta bi moglo da promeni ovakvo stanje, i te ljude i „sistem“, koji oličava koliko i njen brat i Epstin, odgovorila je: „Revolucija, možda“.
Mi u Srbiji to znamo mnogo bolje od Amerikanaca, ključna reč je ovo „možda“.
Izvor: Srpski Kompas
