Piše: Milija Todorović
Naveo bih ovdje nekoliko misli o narodnom, kulturnom i duhovnom prostoru srpskog naroda koji se iz Crne Gore danas doživljava i uvjek se doživljavao (u najboljoj tradiciji Petrovića i svih njihovih prethodnika) kao policentrična zajednica, sa nekoliko različitih i međusobno ravnopravnih centara okupljanja (Pećka patrijaršija kao duhovno središte; Novi Sad kao sjedište Matice srpske; Cetinje i CG kao vjekovna oaza državne samobitnosti; Beograd kao najveći srpski grad i prestonica najveće srpske države; a od nedavno, iz vrtloga ratnih zbivanja Trebinje i B. Luka su se oblikovali kao urbani centri prekodrinskih Srba). U tom smislu nije dobro kada jedan od tih centara (bilo koji da je u pitanju) spočitava preostalima manjak ljubavi prema srpstvu, manjak brige prema zajedničkom identitetu, a pogotovo je štetno kada se ti centri međusobno kinje i omalovažavaju. Crna Gora je u istorijskom i građanskom smislu, država u kojoj se srpski narod osjeća kao svoj na svome i u kojoj ima dovoljno prostora da traži ostvarenje i unapređenje svojih legitimnih prava (kako unutar države, tako i po pitanju integracionih procesa u regionu), i nije dobro da iz drugih srpskih centara, umjesto ponude saradnje i pomoći na putu unapređenja političkog života, stižu neutemeljene optužbe i omalovažavanja.
Koliko se može čuti, čak je i glasnogovornicima režima u Beogradu jasno da je srpski identitet geografski, istorijski pa evo i politički, vjekovima policentričan. I da to nije, niti može biti, produkt nečije skorašnje ideje ili želje, već posljedica procesa koji su centar srpskog narodnog okupljanja, često mimo volje srpskog naroda, bacali čas na jednu, čas na drugu stranu Balkana. Od Cetinja do Sent Andreje, od Skoplja do Knina. Ono što, međutim, pomenuti mislioci neće i ne žele da povežu u svojim mudrim glavama jeste činjenica da se ti centri niti mogu, niti trebaju usisavati u jednu politički homogenu cjelinu, kojom će upravljati dr Đuro Macut, a čiji će oni biti paradni privesci, apsolutno nesposobni za autonomno djelovanje izvan granica Srbije, a za bilo kakvu sopstvenu srpsku dobrobit. Takva je danas Srpska lista na sjeveru KIM, takvom hoće da se učini (ili na to da se svede Republika Srpska), a takvom je neko zamislio srpsku zajednicu u Crnoj Gori. Takva je, uostalom, nekada bila i RS Krajina, od koje (dobrim dijelom i zbog toga) danas nije ostalo ništa.
Zato, kada god dođe do znakova života Srba izvan Srbije, a da su oni usmjereni na integrisanost pomenutih u političke sisteme u kojima generacijama žive (Srbi u Vladi CG, Srbi kao konstitutivni dio BIH, Srbi na Kosovu kao adresa koja učestvuje u međunarodnim pregovorima koji se neposredno tiču njihovog opstanka) pojedini političari iz Beograda, u nedostatku dobre volje ili kvalitetne političke vizije, sve te aktivne i autonomne Srbe izvan Srbije, odmah proglašavaju za ne-Srbe, separatiste, izdajnike….
Zoran Ćirjaković govori za Žurnal (1): Srpstvo je policentrično
Lijepo je Vučićev režimski istoričar Č. Antić primjetio da čak ni Sveti Petar Cetinjski, u svojim planovima da osnuje srpsku državu, nije (iz objektivnih istorijskih okolnosti) u njih uključivao Srbiju, koja tada još ni ne postoji. Isto tako, dobro je rekao da ni sam Amfilohije Radović, nikada nije doživljavao da je Beograd (jedini ili prvi) centar svekolikog srpstva. Za Amfilohija je to, prije Beograda, svakako bilo Kosovo i Crna Gora. Ali avaj, ni to ne pomaže: u očima takvih stratega srpskih integracija, po kojima svaki Srbin mora da igra po diktatu iz Beograda, danas bi i jedan i drugi cetinjski mitropolit bili izdajnici, kakvim je Amfilohija odavno vidio nekakav A. Raković i pod kakvom optužbom se već neko vrijeme „nišani“ sadašnji cetinjski mitropolit Joanikije i njegovi sveštenici.
Čak i kada bi se svi Srbi svijeta složili oko toga da su svi ti drugi centri srpskog identitetskog okupljanja, osim Beograda, stvar prošlosti, i da im nema mjesta u realnoj politici osim u muzejima, upravo ta realna politika govori da na današnji dan Srbi na Balkanu žive makar u četiri ili pet različitih državnih entiteta, i da, s obzirom na okolnosti, nije realno da se oni politički ujedine u jedan državni prostor (čak ni EU integracije ne predviđaju takvu povezanost). S tim u vezi, jedina normalna i za Srbe korisna politika bila bi jačanje njihovog identiteta i autonomnog potencijala unutar tih država u kojima žive (konkretno: ne praviti nikakve srpske kuće, kao neke rezervate ili staračke domove u gradovima koji su većinski srpski, kakva je npr Podgorica, nego učiniti sve da Srbi vladaju tom istom Podgoricom u mjeri koju im dopušta demokratija). Ne praviti, dakle, kulturno i politički pasivne zajednice, koje neće smjeti ili umjeti da dišu, dok ne dobiju dozvolu iz Beograda.
