Piše: Vladimir Petrović
Godine 1938, kada je prvi put objavljen na slovenačkom jeziku, roman Vladimira Bartola „Alamut“ je uglavnom bio viđen kao opskurno delo na koje ni publika ni kritika nisu mnogo obratili pažnju. Reč je bila o priči iz 11. veka o Hasanu ibn Sabahu, verskom vođi koji je u plodnoj dolini usred planina današnjeg severnog Irana osnovao svoju državu i u njoj stvorio svojevrsni „veštački raj“. Kao verski vođa privukao je mnoge mlade sledbenike koje je drogirao hašišom, uvodio ih u svoju rajsku dolinu i prepuštao ih uživanju svake vrste. Kada bi ih izveo iz Alamuta, govorio im je da su boravili u raju u koji mogu ponovo ući ako ga budu slepo slušali i budu spremni da za njega žrtvuju svoj život. Tako je načinio ubilačku sektu asasina. Bartolov roman je decenijama bio zaboravljen, da bi 1988. bio preveden na francuski, a posle napada Al Kaide na Ameriku 2001. na još dvadesetak jezika. Štampan je u bezbroj izdanja i jedna je od najuticajnijih i najprodavanijih knjiga u svetskim okvirima poteklih sa južnoslovenskih prostora. I danas je aktuelan.
„Ako je neko spoznao da je sve ono što ljudi nazivaju sreća, ljubav i radost samo pogrešan račun, koji se gradi na krivim pretpostavkama, onda mu postane strašno dosadno u srcu. Jedino što bi još moglo da ga probudi iz te obamrlosti jeste rizična igra svojom i tuđim sudbinama. Ko to može, tom je sve dozvoljeno.“
Ovako je govorio Hasan ibn Sabah, glavni junak romana Alamut slovenačkog pisca Vladimira Bartola, jedne od najuticajnijih i najprodavanijih knjiga u svetskim okvirima poteklih sa južnoslovenskih prostora. Godine 1938, kada je prvi put objavljen na slovenačkom jeziku, Alamut je prošao prilično nezapaženo. Takvu recepciju je zadržao i u narednim decenijama, kada je dobrim delom bio viđen kao opskurno delo van konteksta jugoslovenske literature.
„Opskurnosti“ je kumovala i tema romana: Alamut je baziran na istorijsko-legendarnoj priči o Hasanu ibn Sabahu, verskom vođi ismailitske sekte Nizarita (grane šiitskog islama) iz 11. veka i osnivaču države Nizarije u planinama današnjeg severnog Irana, o čijem su vojnom redu zvanom Asasini u sledećih devet vekova ispletene mnoge legende.
Ko je bio Hasan ibn Sabah?
Legenda o Starcu sa planine
Sabah je, tvrde neki izvori, rođen 1037. godine u Komu, u današnjem Iranu, koji je tada bio deo Seldžučkog carstva. U mladosti je drugovao sa čuvenim persijskim pesnikom Omarom Hajamom, tvorcem „Rubaija“, čije su mnoge pesme posvećene vinu i ljubavi, i Nizamom al Mulkom, koji je kasnije postao seldžučki vezir.
Mnogo kasnije, Sabah se odmetnuo od vlasti propovedajući jeretičku verziju islama i u plodnoj dolini Alamut na severu Persije, skrivenoj među visokim planinama, stvorio je sopstvenu državu.
Verujući da se apsolutna istina može dostići svim sredstvima, kažu legende, Sabah je u dolini Alamut stvorio svoj privatni raj, sa mirisnim voćem, muzikom, vinom i najlepšim devojkama Azije, vičnim svim ljubavnim veštinama. Na samom kraju doline, na vrhu visoke, nepristupačne stene izgradio je tvrđavu nazvanu Orlovo gnezdo (Alamut).
Kao verski vođa privukao je mnoge mlade sledbenike koje bi drogirao hašišom donetim iz Indije, uvodio ih u svoju rajsku dolinu i prepustio ih uživanju svake vrste. Kada bi ih izveo iz Alamuta, govorio im je da su boravili u raju u koji mogu ponovo ući ako ga budu slepo slušali i budu spremni da za njega žrtvuju svoj život. Tako je načinio ubilačku sektu fedajina.
Slepi od ljubavi i strasti, izvršavajući Sabahove naredbe fedajini su otimali ili ubijali vladare, ugledne ljude i verske velikodostojnike od Indije do Evrope, spremni da bez razmišljanja učine sve ne bi li umilostivili vođu i vratili se u rajsku dolinu Alamut.
Krstaši su Hasana ibn Sabaha zvali „Starac sa planine“, a zbog hašiša njegove ljude hašašinima ili asasinima, od čega je kasnije i nastala reč koja u francuskom, italijanskom i mnogim drugim evropskim jezicima označava ubicu.
Sabah je umro 1124, tvrđavu Alamut su tek 1256. osvojili Mongoli pod vođstvom Hulagu kana, a asasini su se rasuli po svetu, dok se priča o njima pretvorila u legendu čijoj popularnosti će naročito pridoneti Milion Marka Pola, koji je u svom delu pominje.
Upravo legendi o Alamutu i asasinima posvećen je Bartolov roman, koji je u Jugoslaviji bio eventualno tek deo omladinske avanturističke lektire i nije imao neku ozbiljniju niti lokalnu, a kamoli svetsku recepciju.
Novi život Alamuta
Situacija počinje da se menja tek osamdesetih godina 20. veka, kada je u Francuskoj objavljen prevod Alamuta, da bi početkom dvehiljaditih Bartolov Alamut postao svetski hit.
Naime, roman je preveden na engleski nedugo po terorističkom napadu na njujorške Kule bliznakinje 2001. godine, nakon čega su usledili i prevodi na druge jezike. Priča o Starcu s planine od pre devetsto godina čitana je kao rana verzija priče o Al Kaidi i Osami bin Ladenu, koji se krio u avganistanskim planinama.
Roman je označen i kao važan za razumevanje verskog fundamentalizma, a lik glavnog junaka Hasana ibn Sabaha, po rečima Umberta Eka, bitan za razumevanje kako kulta ličnosti, tako i zapadnog pogleda na Orijent, koji karakteriše mešavina straha i fascinacije. Vladimir Bartol je u nekim krugovima proglašen gotovo za proroka koji je predvideo bujanje terorizma.
Volja za moć
Da je Bartol poživeo do Jedanaestog septembra, verovatno bi se gorko nasmejao zbog dubokog nerazumevanja svog dela i zbog čega je ono postalo slavno. Kao što njegovi savremenici nisu mogli da shvate istinu koja im je stajala bukvalno pred očima – on je svoje delo pisao gledajući jačanje fašizma, nacizma i staljinizma – ni danas mnogi ne razumeju da Alamut nije „dajdžest“ objašnjenje islamskog fundamentalizma i samoubilačkih akcija koje su se kao požar širile svetom početkom 21. veka, već da u svom najdubljem sloju ima neizbrisive tragove Frojda i Ničeove Volje za moć.
Sam Bartol je rekao da je Alamut neka vrsta vizije, odraz koji potiče iz dubinskih slojeva sećanja u smislu Jungovog arhetipa, a jedna od osnovnih referenci za pisanje bio mu je Makijavelijev Vladalac.
Jer Alamut govori o zastrašujućoj moći manipulacije ljudima i posledicama koje takva manipulacija uvek sa sobom nosi. Ključne reči knjige su cinična Sabahova opaska: „Što je niža svest, to je veća vatrenost.“ Njegov zaključak da oni koji su svesniji imaju pravo da po svojim željama preoblikuju čovečanstvo.
Učenje Hasana ibn Sabaha, onako kako je navedeno u Alamutu, govori da trgovina dušama nije rezervisana samo za jednu religiju ili za jedno vreme. Da li će neko umreti „za veru“ u samoubilačkom napadu ubeđen da će dostići rajske vrtove, ili boreći se za „svete“ nacionalne ciljeve, ili će pak život dati za širenje demokratije po Iraku, suštinski ne predstavlja nikakvu razliku. Princip je isti, svi žrtvovani su samo puko oruđe nakaznog mišljenje da život ljudske jedinke (naravno, tuđ život) nije ništa drugo do sredstvo za postizanje cilja.
Popularnost Bartolovog Alamuta sedamdesetak godina posle njegovog objavljivanja, u prvoj deceniji 21. veka postala je takva da je roman poslužio i kao inspiracija za jednu od najpopularnijih video-igara u proteklih nekoliko decenija Assassin’s Creed (2007).
A da se i dalje otvaraju mogućnosti za njegova nova tumačenja potvrđuje i grupa Lajbah, koja je ove godine objavila album „Alamut“, simfonijsko delo inspirisano Bartolovim romanom i komponovano u saradnji sa iranskim umetnicima Idinom Samimijem Mofahamom i Nimom A. Rošanom. Album je snimljen na koncertu u Križankama u Ljubljani, u izvođenju Lajbaha i Simfonijskog orkestra RTV Slovenija, pod dirigentskom palicom iranskog umetnika Navida Goharija.
Ko je bio pisac Alamuta?
Mladost u Svetom Ivanu
Vladimir Bartol je rođen 21. januara 1903. u tršćanskom naselju Sveti Ivan (u italijanskoj verziji San Đovani). U vreme Bartolove mladosti, to je bilo selo koje su većinski naseljavali Slovenci koji su radili u obližnjem Trstu. Kako ga Bartol opisuje u memoarskim zapisima Mladost u Svetom Ivanu (Mladost pri Svetem Ivanu), ono nije bilo ni seosko ni gradsko naselje, već nešto između, da bi se vremenom pretopilo u grad.
U vreme Bartolovog detinjstva, Trst sa okolinom je bio najveći slovenački grad. Po popisu iz 1910. u gradu je živelo preko 56.000 Slovenaca, dok je njihov broj u Ljubljani, koja je je po popisu imala 57.000 stanovnika, bio za desetak hiljada manji. Ukorenjena tršćanska slovenačka zajednica razvijala je u Trstu svoje kulturne institucije i školstvo, a držala je i dobar deo ekonomskog života grada.
Vladimir je rođen kao treće od sedmoro dece u braku Marice, po zanimanju učiteljice, i Gregora Bartola, poštanskog službenika. Pored učiteljskog poziva, majka je bila i spisateljica i urednica prvih slovenačkih novina za žene Slovenka, i uvela je sina u svet književnosti, dok ga je otac, pasionirani amaterski entomolog, privukao biologiji. Na Bartola je uticaj ostavila i tetka Antonija Grmek, jedna od najagilnijih slovenačkih kulturnih aktivistkinja u Trstu.
Za Bartola je polazak u školu bio traumatičan: „Živo se sećam da sam tokom tog poslednjeg slobodnog leta bio sasvim jasno svestan šta ću izgubiti: slobodu, slobodno raspolaganje svojim vremenom i nepokolebljivo uživanje u sopstvenom unutrašnjem svetu… Škola je za mene značila pravi zatvor, na koji sam osećao da sam osuđen 12 godina, a samo diploma o maturi u džepu značila je konačno oslobođenje iz njega.“
Posle završene slovenačke osnovne škole u Svetom Ivanu, upisuje nemačku gimnaziju u Trstu, gde ga zatiče vest o završetku Prvog svetskog rata. Prelazak Trsta iz austrijskih u italijanske ruke velika je prekretnica za slovenačku tršćansku zajednicu: svi službenici neitalijanskog porekla dobili su otkaze, među njima i Bartolov otac Gregor. Zahvaljujući poznanstvima, on dobija posao u Kraljevini SHS i seli se u Ljubljanu, dok su u Trstu ostali njegova supruga i deca.
Progon slovenačke zajednice u Trstu se nastavlja. Slovenačkoj školi u kojoj je radila Bartolova majka Marica bio je zabranjen rad, nakon čega ona osniva ilegalnu tajnu školu za slovenačke đake. Nakon što to italijanske vlasti saznaju, mladi Vladimir Bartol je svedok svakodnevnih poseta karabinjera koji su šikanirali i maltretirali njegovu majku, ali i njegovu tetku Antoniju, koja je fizički napadnuta tokom održavanja jedne pozorišne predstave u gradu.
Situacija eskalira u julu 1920, kada su fašisti spalili slovenački Narodni dom u Trstu i ruinirali mnoštvo drugih institucija, među njima i konzulat Kraljevine SHS. Bio je to i prvi rečiti predznak dolaska fašizma na veliku istorijsku pozornicu, o čemu je pisao slovenački književnik Boris Pahor.
Cpaljivanje Narodnog doma porodica Bartol nije dočekala u gradu. Marica ce sa decom pridružuje Gregoru u Ljubljani krajem 1919. godine. Ipak, tršćansko iskustvo na mladog Vladimira Bartola ostavilo je velikog traga i uticaće na to da se u svom kasnijem delu dominantno bavi pitanjima identiteta i političkog nasilja.
Biologija, filozofija, psihologija
Bartol nastavlja školovanje u ljubljanskoj realki, nakon koje na tek osnovanom Univerzitetu u Ljubljani upisuje studije biologije i filozofije. Godine 1925. doktorira sa temom O faktorima koji omogućavaju živim organizmima da svrsishodno reaguju na spoljašnje utiske. Istovremeno, privlači ga i književni poziv, a veliki uticaj na njega u polju himanistike izvršio je slovenački filozof Klement Jug, koji ga je upoznao sa delima Fridriha Ničea.
Studije je nastavio na Sorboni, gde je kao stipendista francuske vlade pohađao predavanja iz biologije i psihijatrije, posebno zaintrigiran Frojdovom psihoanalizom. Bartol je bio jedan od prvih koji su pisali o Frojdu u Jugoslaviji.
Tokom boravka u Francuskoj, počeo je da prikuplja građu za roman Alamut. Po nekim verzijama početnu ideju za roman, pričajući mu tokom jednog razgovora o zapisima Marka Pola o sekti asasina, dao mu je prijatelj Josip Vidmar.
Po povratku u Jugoslaviju 1928. godine, Bartol odlazi na odsluženje vojnog roka u Petrovaradin, gde se u Prvom avijacijskom puku obučava za vojnog izviđačkog pilota. Sarađuje potom sa brojnim slovenačkim časopisima, posebno sa listom Modra ptica, objavljuje filozofske eseje, priče i svoju prvu dramu Lopez, ali njima ne privlači pažnju šire publike.
Zapošljava se kao lektor ljubljanskog lista Jutro, u vezi je sa ljubljanskom glumicom Nadom Gabrijelčič, ali živi teško i na ivici siromaštva, toliko da se neretko prehranjivao u narodnim kuhinjama.
Godine 1933. preselio se u Beograd, gde je na poziv Slavka Savinšeka, tada jednog od najistaknutijih Slovenaca u predratnoj jugoslovenskoj prestonici, postao urednik lista Slovenački beogradski nedeljnik. Savinšek je kasnije javno istupao kao protivnik nacista, koji su ga uhapsili i ubili u Beogradu avgusta 1942. godine.
Bartol je u Beogradu proveo dve godine tokom kojih je uspostavio niz kontakata sa pripadnicima tadašnje beogradske kulturne i intelektualne scene. U Beogradu je tražio izdavača za svoju prvu knjigu, zbirku priča Al Araf sa orijentalnim motivima, ali će ona ipak izaći u Ljubljani u izdanju Modre ptice.
Iako je u odnosu na prethodne radove Bartol ovde načinio zaokret ka realističkom pripovedanju, knjiga je doživela mlak prijem u Sloveniji, a pojedini kritičari su je okarakterisali kao potpuni promašaj, obeležen intelektualizmom koji je izgubio svaku vezu sa realnošću.
Alamut
Roman Alamut Vladimir Bartol objavio je 1938. godine. Za mišljenje savremenika o svom delu nije mario. U dnevnik zapisuje:
„Završio sam Alamut u 5.45 ujutru. Zadovoljan. Ovih poslednjih dana drhtao sam da mi ga neko ne ukrade, da ne izbije požar ili da se nešto drugo ne dogodi. Pred kraj sam zamišljao da me je neko mogao čak i ubiti ili da sam mogao doživeti nesreću (…) Pa ipak, tek kada sam napisao poslednje slovo, osetio sam se zaista mirno. Neka me neko ubije – u Alamutu ću biti besmrtan.“
Ideja za Alamut Bartola je progonila godinama. Posebno mu je bila zanimljiva priča o Hasanu ibn Sabahu kao beskrupuloznom čoveku koji je veštom manipulacijom uspeo da stvori čudnovatu sektu ratnika koji sa radošću polaze u smrt. To je ovako opisao u Alamutu:
„Tvoj jezik je odlučan, ali je tvoja vera klimava. Lako je verovati u stvari koje od nas ne zahtevaju nikakve žrtve. Ali, tamo gde svoju veru treba da potvrdimo svojim životom, tamo se zaljuljamo.“
Moto romana je rečenica: „Ništa nije istinito, sve je dopušteno.“ Ispod koje piše latinska izreka: „Omnia in numero et mensura“ („Sve je u brojevima i meri“).
Bartolov Sabah kaže:
„Ako je neko svestan da je okružen samo neizvesnostima i nejasnoćama i da je neprestano žrtva stalnih prevara, onda on ne oseća više svaku od njih kao nešto neprijateljsko prema čoveku, nego kao nužnost života, s kojom se pre ili kasnije mora pomiriti. U prevari, kao jednom od elemenata života, koji nam nije nenaklonjen, kao jednom od brojnih sredstava da još uopšte nekako delujemo i guramo napred, vidim jedinu mogućnost za one koji su dokučili neku višu spoznaju.“
Alamut je pre svega parabola o usponu totalitarnog vođe, a primer zavedenog asasina je uzet kao način da se prikaže univerzalna slika izgradnje totalitarnog sistema.
To je sâm Bartol najbolje izrazio tako što je prvo slovenačko izdanje cinično posvetio Musoliniju. Ključ za čitanje romana tako je dat odmah na početku, a potvrđen je i u eseju o romanu koji je Bartol objavio iste godine. Njegova intencija nije bila stvaranje istorijskog romana nego romana-parabole, koji se bavi univerzalnim pitanjima moći i manipulacije.
Po svedočenjima savremenika, Barol je bio i prilično intrigiran atentatom na kralja Aleksandra u Marseju 1934, smatrajući Musolinija direktno odgovornim za njega, što je navodno bio i jedan od impulsa za pisanje romana. Dodatna inspiracija je bila status slovenačke manjine u rodnom Trstu koja je trpela sve veće pritiske i progone od strane fašista.
Neuspeh i rat
Iako je roman po objavljivanju dobio književnu nagradu Dravske banovine, nije doživeo veći uspeh. Kritičari koji su se romanom tada bavili opisivali su ga kao čudan miks filozofije i književnosti, posebno zamerajući Bartolu smeštanje radnje u svet Orijenta. Bilo je drugačijih glasova, koji su Alamut videli kao veliki iskorak u slovenačkoj književnosti.
Uzavrela politička situacija u zemlji, a onda i izbijanje Drugog svetskog rata, bacili su roman u zasenak. Pred sam početak rata Bartol se venčao sa glumicom Dragicom Podobnik, s kojom je potom dobio dva sina, Boruta i Bojana.
Uoči Aprilskog rata Vladimir Bartol je mobilisan i poslat u vazduhoplovnu bazu u Bosanskom Brodu. Po napadu sila Osovine na Jugoslaviju pripadnici jedinice su se povukli u Sarajevo, gde ih je sačekala i vest o kapitulaciji. Krajem aprila 1941. vratio se u Sloveniju.
Bartolov blizak prijatelj Josip Vidmar bio je jedan od osnivača Osvobodilne fronte. Ovaj antifašistički pokret je osnovan upravo u Vidmarovoj vili u Ljubljani, a na Vidmarov poziv i Bartol se već jula 1941. uključio u pokret, najpre kao blagajnik kulturne sekcije, a kasnije i kao član propagandnog odeljenja.
Iako je želeo da ode u partizane, dobio je zadatak da ostane u gradu jer je tu bio potrebniji, tako da je rat proveo kao ilegalac u okupiranoj Ljubljani. U njegovom stanu u Miklošičevoj ulici održavali su se sastanci ilegalaca. Po nekima, bio je povezan i sa članovima antifašističke organizacije TIGR (akronim od Trst, Istra, Gorica, Rijeka).
Posleratni period
Po završetku rata Bartol je postavljen na mesto sekretara Narodnog pozorišta u Ljubljani, ali se na tom mestu nije zadržao dugo. Najvećim delom je tome kumovao njegov sukob sa Bojanom Stupicom, koji je imao veliku averziju prema Bartolu.
Godine 1946. vratio se u Trst, gde je dobio mesto predsednika pozorišnog saveta Slovenačko-hrvatskog prosvetnog društva, i to po dozvoli savezničke uprave grada. U sećanjima tršćanskih savremenika ostao je upamćen kao povučen, diskretan čovek koji je dao veliki doprinos očuvanju i afirmaciji slovenačke kulture u gradu.
Godine 1956. vratio se u Ljubljanu i zaposlio se u Slovenačkoj akademiji nauka i umetnosti na mestu sekretara za štampu. Iako je bio blizak vlastima socijalističke Jugoslavije, njegov književni rad nije bio previše na ceni, smatran je anahronim i prevaziđenim.
Bartol se onda okrenuo svojoj mladalačkoj strasti, entomologiji. Kao saradnik Instituta za biologiju dobio je zadatak da sistemski istraži leptire na teritoriji Slovenije, što je i uradio sa sinom Borutom, diplomiranim biologom.
Planirao je dva nastavka romana Alamut, ali ih nije napisao. Za života je objavio samo još jednu knjigu, Tršćanske humorske, sa pričama iz života tršćanskih Slovenaca. Započeo je pisanje memoarske knjige Mladost u Svetom Ivanu (Mladost pri Svetem Ivanu), koju nije dovršio, a čiji delovi su posthumno objavljeni.
Vremenom, osećao se sve više odbačenim iz slovenačke i jugoslovenske kulture. Poslednje godine mu je dodatno zagorčalo najpre samoubistvo sina Boruta, a onda i i teška bolest. Preminuo je 12. septembra 1967. godine u Ljubljani.
Posthumna slava
„Imao sam osećaj da pišem za publiku koja će živeti 50 godina kasnije“, zapisao je Bartol u svom dnevniku po objavljivanju Alamuta 1938. godine. Gotovo u dan je pogodio datum svoje posthumne slave. Naime, 1988. godine objavljen je francuski prevod Alamuta koji je doživeo veliki uspeh. Usledili su prevodi na još dvadeset jezika. Roman je posebno bio zapažen u Iranu, gde je objavljen u nekoliko visokotiražnih izdanja.
Novom otkrivanju Alamuta doprineli su i novi trendovi u književnosti, koji su u Bartolu pronašli savršenog preteču. Njegovi književni eksperimenti, intertekstualnost sa nizom tematskih i značenjskih slojeva, pozivanje na psihologiju, filozofiju, ali i alegorično ukazivanje na manipulacije u autoritarnim režimima, sve to je privuklo novu publiku.
Inostrana slava romana dovela je do promene percepcije Bartolovog dela i u Sloveniji. Objavljeni su njegovi nedovršeni memoarski zapisi, kao i sabrane priče i drame, ali te knjige nisu stekle ni približnu slava Alamuta.
U nekoliko slovenačkih gradova po njemu su nazvane ulice, a posebno priznanje je dobio u rodnom Trstu, gde slovenačka škola u naselju Sveti Ivan danas nosi njegovo ime. U nedavno otvorenom tršćanskom Muzeju književnosti Bartol je, uz Srečka Kosovela i Borisa Pahora, dobio mesto najistaknutijeg književnog glasa slovenačke zajednice u Trstu.
Jedino Bartolovo delo prevedeno na srpski je roman Alamut. U prevodu Josipa Zidara i Marijane Zandor Alamut je na srpskom objavljen 1954. godine u Novom Sadu, ali je ovo izdanje ostalo gotovo neprimećeno. Ali tri i po decenije kasnije, kada je krajem osamdesetih Alamut objavljen u izdanju sarajevske „Svjetlosti“, roman je došao i do ovdašnje publike.
Nedavno je objavljeno novo izdanje Alamuta na srpskom, u prevodu Srećka Čolakovića i izdanju „Kontrasta“, dajući nam priliku da se ponovo upoznamo sa ovim čudnovatim romanom.
„Zašto je Alamut Vladimira Bartola roman koji se ne zaboravlja?“, piše Goran Korunović u predgovoru „Kontrastovog“ izdanja. „Najpre, ovo delo, kao mnoga velika prozna ostvarenja, poseduje upečatljivog centralnog lika – Hasana ibn Sabaha, vođe ismailita i vladara tvrđave Alamut – junaka sugestivno oblikovanog do te mere da, zahvaljujući Bartolovoj umetničkoj veštini, takve karaktere možemo lako prepoznati i u stvarnosti koju živimo. Hasan je, dakle, lik kakav se u književnosti retko sreće – uprkos širokom spektru negativaca u našoj i svetskoj književnosti – prevashodno iz razloga što su njegovi ciljevi i načini njihovog ostvarivanja radikalni, nesvakidašnji a opet tako ljudski i mogući. Jer, čovek je biće koje neretko želi nedohvatno, nemoguće, iznova sebe iznenađujući do koje mere i kakvim pristupima tom nemogućem može da se približi. Upravo je takva i životna misija Hasana ibn Sabaha – on nastoji da osvoji neuporedivu versko-političku moć. Do nje dolazi istančanom i rizičnom manipulacijom te instrumentalizacijom ljudskih života, što sve na koncu dobija i ciničnu dimenziju spektakla. Sve to, uveriće se čitaoci, asocira na okruženje u kojem egzistiramo, na stvarnost koju živimo, te se stoga Alamut lako prepoznaje kao vrlo aktuelna knjiga.“
Sa puta po Iranu: Dolina asasina
Piše: Momir Turudić
Pogled sa vrha stene na kojoj je bila tvrđava Alamut na dolinu i planine koje je okružuju je takav da se može razumeti zašto su fedajini verovali da se sledeći Hasana Sabaha približavaju Bogu. Od tvrđave nije ostalo mnogo, ali samo mesto govori koliko je morala biti tanka linija između ludosti i genijalnosti kod čoveka koji je izabrao da odatle propoveda i šalje po svetu svoje sledbenike.
Posle uspinjanja strmim, vijugavim putem iz grada Gazvina na severozapadu Irana, sa snegom zavejanog grebena puca pogled na dolinu koja leži sa druge strane prevoja, i preko 4000 metara visok zaleđeni planinski lanac Alborza, uz koji se ona propinje.
Pod popodnevnim suncem koje sve senke čini oštrijim, vidi se da je dolina ispresecana bezbrojnim grebenima, brdima, klancima. Uzbuđenje pred ovim prizorom oseti čak i onaj ko ne zna da je pod njegovim nogama mitski Alamut, dolina u kojoj su živeli legendarni Hasan ibn Sabah i njegovi asasini.
Današnji Alamut je daleko od legendi o asasinima, ali je još uvek magično mesto. Do pre nekoliko godina do njega nije bilo lako doći preko zime, ali danas su putevi mnogo bolji. Dolina je posejana bezbrojnim voćnjacima, u nekim delovima i pirinčanim poljima. Kažu da u proleće, kada otopljeni sneg počne da se u bezbrojnim potocima sliva u dolinu, sve ozeleni i procveta i da tada ovo mesto zaista liči na zemaljski raj.
Mada je te 2007. godine proleće kasnilo i zelenilo se tek naziralo, slika Alamuta nije bila mnogo bleđa. U njemu se smenjuju divlja brda i duboke klisure neverovatnih oblika sa uzoranim poljima, vodopadima, jezerima, sela posejana po planinskim padinama se iz daljine prepoznaju po visokim, vitkim jablanovima koji ih okružuju.
U Alamutu nema hotela, ali kada prijatelj iz Teherana pozove telefonom svog prijatelja u Alamutu i kaže da šalje goste kojima je potrebna pomoć, to je dovoljna preporuka da domaćin i ne pita ko su putnici koji dolaze. Dekin, neugledno selo pored glavnog puta, mladi koji tu žive uz smeh zovu Dekanđeles. U ledenoj prolećnoj noći, skupljeni oko vatre na kojoj se peku kebabi u čast gostiju, pokazuju svoje mobilne telefone u kojima su slike Anđeline Džoli, Britni Spirs, Kristine Agilere…
Svoj deo istine o Sabahu imaju i današnji stanovnici Alamuta. Iako nisu ismailiti, sa ljutnjom komentarišu bilo kakvo poređenje Sabaha sa Bin Ladenom. U Alamutu se ime Starca sa planine i danas, posle skoro hiljadu godina, izgovara sa poštovanjem. Za daleke potomke asasina on je bio čovek koji se, sa malo ljudi, decenijama prkosno borio sa najmoćnijim osvajačima tog vremena, Turcima i Arapima.
Na pitanje da li je priča o hašišu legenda ili istina, Said, dobar poznavalac istorije Alamuta, kaže da su sve vojske i vođe u istoriji, pa i danas, u ratovima koristile i koriste mnoga nedozvoljena sredstva, ali da treba razlikovati ciljeve za koje su se borili, i da su Sabahove žrtve bili mahom osvajači, a da se on borio na svojoj zemlji.
Zanimljiva je činjenica da u Alamutu već vekovima čak i stanovnici najudaljenijih sela umeju da čitaju i pišu. Meštani kažu da je to zavet Sabaha, koji je govorio svojim sledbenicima da se moraju obrazovati.
Alamut je i danas neka vrsta posebnog sveta, tu se može mnogo toga što se u ostatku Irana ne sme. Oblast je i u prošlosti bila čuvena po proizvodnji vina. Policija zbog izolovanosti tog kraja dolazi retko, a meštani uz smeh kažu da su i policajci koji se pojave ipak ljudi kojima je takođe stalo da se opuste. Nije čudo što preko leta mladi dolaze da tu kampuju, nevidljivi za ostatak sveta.
Na samom kraju stotinak kilometara duge doline, na usamljenoj gigantskoj steni koja para nebo, nalaze se ostaci tvrđave Hasana Sabaha. Iza nje se uzdiže samo surovi zid planina okovan snegom i ledom. Iako je u svetu odomaćen naziv tvrđava Alamut (Orlovo gnezdo), stanovnici čitavu oblast zovu tim imenom.
Paljenjem vatri u Lamiasaru, tvrđavi na ulazu u dolinu, upozoravano je nekad da dolazi neprijatelj, a taj signal su odmah prenosila ostala utvrđenja kojih je u dolini bilo desetak. Tako se vest o skorašnjoj bici prenosila dolinom za nekoliko minuta.
I sada prizor Orlovog gnezda na steni koja raste na horizontu izaziva strahopoštovanje, uspon do tvrđava nije lak ni danas, iako su napravljene improvizovane stepenice i ograda nad provalijom. Teško je i zamisliti kakav je gusti strah morao biti u dušama osvajača koji su se u podnožju nekada spremali na juriš.
Pogled sa vrha na dolinu i planine koje je okružuju je takav da se može razumeti zašto su fedajini verovali da se sledeći Hasana Sabaha približavaju Bogu. Od tvrđave nije ostalo mnogo, ali samo mesto govori koliko je morala biti tanka linija između ludosti i genijalnosti kod čoveka koji je izabrao da odatle propoveda i šalje po svetu svoje sledbenike.
Izvor: RTS OKO
