Piše: Milorad Durutović
U jednoj poemi Jehuda Amihaj kaže: „Kroz ranu na mojim grudima / Bog izviruje u svijet“. Ovi stihovi mogu djelovati prozirno i lako razumljivo, ali riječ je, zapravo, o veoma složenom i radikalnom pomjeranju iskustva transcendentnog. To je promjena samog lokusa bogojavljenja.
U klasičnoj književnosti božanstvo se javlja spolja: u Homerovim epovima, u biblijskim teofanijama i angelofanijama, u vizijama i javljanjima koja dolaze „odozgo“. Tako je i u Njegoševoj Luči mikrokozma, gdje se Anđeo hranitelj javlja kao glas i nebeski žitelj iznad i izvan čovjeka.
Moderna poezija, međutim, počinje da narušava tu vertikalu. Ona više ne čeka da se otvore nebesa, nego da se čovjek otvori za Boga. Taj nagovještaj nalazimo i kod Vaska Pope. U pjesmi „Kalenić“ on piše: „Otukda moje oči / na licu tvome / anđele brate“. Božanski čin se tu više ne spušta, nego se pojavljuje u ravni ljudskog pogleda — kao brat — u horizontali ljudske spoznaje. To je već jedan modernistički prelaz ka unutrašnjem prostoru epifanije. Moglo bi se navesti mnoštvo primjera koji potvrđuju da iskustvo modernog i postmodernog teksta ipak nije Boga svelo na zatočenika u jeziku, o kojem se može samo razmišljati, kao što nije molitvu svelo na puki diskurs. Naprotiv, molitveni impuls se intenzivirao, premda je promijenio svoj smjer. Gdje bi se mogao naći bolji primjer od Popine molitve Bogorodici Trojeručici, koja će se, pod naslovom „Hilandar“, pojaviti u zbirci Uspravna zemlja. Već sam taj naslov nešto govori o promjeni epifanijskog vektora u modernom pjesništvu. Možda on dolazi kao odgovor na novovjekovno udaljavanje kulture od nebeske jerarhije. Ovo razmišljanje prati i jedna kontekstualna ravan. Popina molitvena pjesma nastala je kao rezultat jednog hodočašća na Svetu Goru, kada je pjesnik, zajedno sa Miodragom Pavlovićem i Živoradom Stojkovićem, pošao tamo da, u „kapelici Savinog pirga“, kako bilježi njegov biograf Radovan Popović, učini „polugodišnji pomen Isidori Sekulić“. U Hilandaru, pred znamenitom ikonom, rađa se i molitva Trojeručici, kao izraz bjekstva od sekularizovane stvarnosti: „Prispeo sam s puta / prašnjav i gladan / i željan drugačijeg sveta“, ali i kao izraz strepnje: „Dok tebi sve tri ruke ne odseku / Crna majko Trojeručice“.
Potraga za izgubljenim epifanijama književnog teksta često je prisutna u književnosti minulog vijeka. Ona se ponekad otkrivala i kroz samu diskurzivnu praksu. Marina Cvetajeva u pismu Borisu Pasternaku kaže da je književnost „amalgam čuda i truda“. Ovu misao možemo čitati i u pravoslavnom ključu, ako trud shvatimo kao dobrovoljnu žrtvu — kao čin davanja sebe bez ostatka, kroz podvig ljubavi. Taj spoj čuda i žrtve postaje temelj stvaralaštva.
Nije slučajno što će i Danilo Kiš preuzeti i modifikovati ovu formulu, govoreći o književnosti kao plodu čuda i truda, odbacujući pri tom banalnu riječ „inspiracija“. Umjesto nje, Kiš koristi teološki termin epifanija. Bogojavljenje, kaže on, „odjednom vam to dođe“. Naravno, Kiš pri tom ne misli na crkveno iskustvo, već se prije kreće u okvirima džojsovskog shvatanja epifanije. Ipak, insistiranje upravo na tom pojmu — duboko ukorijenjenom u hrišćanskom predanju — postaje ključ za razumijevanje stvaralačkog čina kao događaja višeg, transcendentnog reda, a ne kao puke psihološke pojave.
Savremena teorija taj događaj sve češće opisuje pojmom teopoetike. Kao disciplina i kao perspektiva, teopoetika nastoji da bogoslovski govor oslobodi suvog metafizičkog aparata i intelektualne gordosti i da ga vrati iskustvu — neizrecivom, poetskom. Ona ne teži definiciji Boga, nego susretu sa Njim; ne objašnjenju, nego smislu; ne sistemu, nego životu. U tom smislu, postmoderna teologija ne donosi nešto sasvim novo, već na drugi način imenuje ono što su odavno praktikovali Sveti oci i srednjovjekovni hrišćanski pisci i dijaci: poetizaciju bogoslovlja, pjesničko mišljenje, govor o Bogu koji je istovremeno i molitva. Kao da se time obnavlja „pletenije sloves“ našeg Domentijana, ili sama isihastička praksa. Nije slučajna ni misao Prepodobnog Porfirija Kavsokalivita da onaj ko želi da postane hrišćanin najprije mora postati pjesnik.
Ako se vratimo Amihaju, njegov stih otkriva još jednu važnu promjenu: Bog se više ne javlja samo u viziji, nego i u tekstu. Ali tekst tu nije tamnica, već kelija; nije diskurs, nego mogućnost odnosa. Samo pod tim uslovom knjiga može postati mjesto bogojavljenja. Možda zato savremeni bogoslovi nastoje da izađu iz sfere čistog mišljenja o Bogu i pređu u sferu slavljenja Boga. Pjesnik nas, valjda, upravo na to podsjeća: da se Bog ne traži isključivo iznad nas, nego kroz rane — ili logosne aporije — na sopstvenim grudima.
