Piše: Elis Bektaš
O Turgetu Oholom kaganu humskom povijest nam ništa ne kazuje pa ni to zašto nije ponio nadimak Mudri kad je odista mudar onaj vladar koji hroničarima zabranjuje da zapisuju brojne podvige i junaštva i mnoge pobjede sjajne kao pun mjesec a ni pjevači ih nisu smjeli u svojim pjesmama spominjati dok njima uveseljavaju čeljad na svetkovinama.
Nakon jedne velike pobjede nad lajavcima iz nizije zapovjednici hordi i plemenski poglavari odbiše uzeti svoj dio plijena negodujući zbog uskraćene slave.
Dva su razloga, reč Turget pred čijim su se dignutim žezlom nezadovoljnici odmah utišali, što vaši podvizi i vaše pobjede ni zapisani ni opjevani nisu.
Kad dođe naš čas da nestanemo učinićemo to dostojanstveno i kako dolikuje dakle bez strašnog tereta pamćenja koji bi nas pretvorio u robove što nariču i pjevaju zloguke tužbalice dok žive živote koje bi i naši psi s prezirom odbacili.
To je jedan razlog a kazaću vam i drugi.
Mi ne pamtimo naša djela ali pamte ih zato demoni među kojima nisu svi dobrodušni i nama naklonjeni.
Oni zluradi i spletkama skloni naše će podvige i naše pobjede kroz snove otkrivati narodima koji će doći poslije nas i ti će ih narodi sebi pripisivati i u svojim će ih pjesmama opjevavati i u svoje knjige i zakone zapisati.
Ako mi sami učinimo naša djela besmrtnim vrijeme što dolazi neće nas pamtiti drugačije doli kao slabiće koji ni vlastito junaštvo ne bijahu kadri sačuvati jer to junaštvo možda ne bijaše njihovo već su im ga tek demoni kroz snove ispripovijedali.
Kad je Turget završio svoj govor zapovjednici i poglavari nastaviše šutjeti zbunjeni i postiđeni ali lice kagana humskog onda se ozari i reče im još i ovo – prema našem dobrom i hvalevrijednom običaju i zakonu nastavićemo sa slavljem prethodno zaboravivši ovo vaše junaštvo kao i ovu vašu glupost koja me je i rastužila i obradovala u isti čas.
