Piše: Stefan Sinanović
Danas su, u Odesi, gradu koji je osnovala Katarina Velika, ukrajinski nacionalisti omčom oko vrata pokušali da osude na smrt spomenik Aleksandru Sergejeviču Puškinu (ne znajući, izgleda, da je ovaj besmrtan). Tako su, bolje od svih studija, dezorijentisani mazepisti pokazali kako je zapravo kultura br. 1 neprijatelj samoporičućih identiteta, i kako u Kijevu ne znaju ni šta će sami sa sobom, a kamoli sa Gogoljem, Bulagakovom i ostalim, izgleda, neznavenim i kupljenim moskaljskim đubretom koje je služilo tirjaninu i zavojevaču.
U ratovima, dakle, stradaju biste i spomenici, a evo i po kom ključu: u Ravnim Kotarima, 1993. godine, pripadnici Hrvatskih odbrambenih snaga su strijeljali bistu Simu Matavulju koju je podigao srpski pisac Vladan Desnica, onaj čija je – piše o tome S. Volarević – bista u Benkovcu takođe ustrijeljena tokom Oluje, a zatim i uklonjena, jer su Benkovčani svoga pisca potpisali ćirilicom. Par godina ranije, vojnici tzv. Armije BiH macolama su osudili na smrt mermerni spomenik Ivu Andriću i ostatke, valjda da ispoštuju impliciranu literarnu simboliku, bacili u hladnu Drinu. Isto se desilo i u Budvi, 1942. kad su italijanski fašisti, nakon što su poraženi kod Brajića, strijeljali bistu Stefana Mitrova Ljubiše na kojoj je bio zapisan fragment iz Ljubišinog poznatog govora: „Jer sam Srb narodnošću, a pravoslavni vjerom” (pjesnikinja Milica Kralj je događaju posvetila jednu svoju lijepu pjesmu).
Ono što egzekutori, međutim, nisu znali kod nas ne znaju ni u Ukrajini (jadni, eto na šta ih je Moskva natjerala!): kad je literatura u pitanju princip damnatio memoriae funkcioniše nešto drukčije jer su svi ovi pisci sebi za života već podigli spomenike. A oni se ne mogu okrznuti kuršumima, srušiti čekićem i vješati omčom – i tu su da vas razotkrivaju i podsjećaju.
Izvor: Stefan Sinanović/Fejsbuk
