Piše: Nebojša Popović
Odlazak ruskog predsjednika Vladimira Putina u Indiju odmah nakon pregovora sa američkim izaslanicima za Ukrajinu, Vitkofom i Kušnerom, značajan je iz mnogo razloga. U pitanju je ne slučajno prva zvanična posjeta ruskog predsjednika Indiji od početka vojne operacije u Ukrajini 2022. godine.
Rusija i Indija su ovom posjetom potvrdile prijateljstvo i veoma blisku saradnju što je od izuzetnog značaja za dalji tok rešavanja ukrajinske krize, koja naravno – nije samo ukrajinska. Ova posjeta je prethodila višemjesečnom traljavom pokušaju Vašingtona da udalji Nju Delhi od Moskve pod prijetnjom sankcija.
Trampu potreban mir što prije
Donald Tramp, naime, iskreno želi da privede kraju sukob u Ukrajini, koji je u svojoj suštini ipak rusko-američki. U Vašingtonu su svjesni da je za tango potrebno dvoje, pa je od dolaska Trampove administracije strategija da se istovremeno vrši pritisak i na Moskvu i na Kijev da se sukob okonča.
Jedna od ključnih poluga te strategije bio je da se na Moskvu vrši pritisak preko Indije koja ima ogromne ekonomske interese sa Rusijom – da i ne govorimo o tome da je ta zemlja praktično vodeći posrednik izvoza ruske nafte u Evropu… Zamjenik državnog sekretara SAD, Kristofer Landau, izjavio je da su evropske zemlje od 2022. do 2024. godine potrošile više na ruske energente nego na pomoć Ukrajini.
Plan je međutim kolabirao jer se ni Indija nije pokazala voljnom da naruši odnose sa Rusijom. Naprotiv, neki ozbiljni autoriteti za međunarodne odnose tvrde da je Tramp takvim pristupom samo pogoršao odnose sa Nju Delhijem što će se pokazati na štetu interesa obje zemlje…
Ali stvar koliko god komplikovano izgledala u biti je ipak jednostavna. U Vašingtonu znaju da Ukrajini ističe vrijeme i da će pozicija te zemlje, a posredno i SAD kao strane u sukobu, vremenom biti sve nepovoljnija za pregovore. Tramp se nije šalio kada je nedavno upozorio Zelenskog da je početkom godine (u februaru) u ruci imao mnogo bolje karte protiv Rusije nego danas.
Ishod rata (ipak) na bojnom polju
Upravo u tom rebusu leži ključ cijele situacije. Rusiji se sada očito ne žuri jer njene snage na frontu imaju inicijativu, dok Tramp ne uspijeva da stavi pod punu kontrolu čak ni Zelenskog, a kamoli Kremlj čije su akcije su u nezapadnom svijetu u međuvremenu dodatno porasle. Putinov boravak u Indiji je paradigma te cjelokupne slike.
Zbog toga ljudi poput profesora Džona Miršajmera javno tvrde da će rat nažalost, zbog nespremnosti obe strane za dogovor, na kraju biti riješen potpunim kolapsom ukrajinskih snaga na bojnom polju. Upravo to ili nešto slično je scenario koji SAD žele da izbjegnu po svaku cijenu.
Pokazivanje dobre volje
Da je Amerika zaista voljna da odobrovolji i popravi odnose sa Rusijom najbolje ukazuje najnovija Strategija za nacionalnu bezbjednost SAD-a, koju je „Volstrit džurnal“ okarakterisao kao „hladan tuš za Evropu“, gdje se zemlje Starog kontinenta prikazuju kao „neposlušne države u opadanju“… dok se Rusija više ne pominje kao „direktna prijetnja“ po SAD.
SAD u međuvremenu najavljuju obnovu svoje nuklearne trijade. Pozicija sile je jedina pozicija koja u međunarodnoj areni garantuje očuvanje vlastitih interesa. Ali sa druge strane velika moć sa sobom nosi i veliku odgovornost. To je staro pravilo koje savršeno razumiju i u Vašingtonu i u Moskvi. Možda je baš zato prije neki dan bivši pomoćnik šefa Pentagona, Stiven Brajen, izjavio da SAD zbog „nepromišljenosti evropskih političara“ neće dopustiti da EU učestvuje u pregovorima o rešavanju ukrajinskog sukoba.
Americi je očito potrebno okončanje ratnog požara u Ukrajini, ali pod brzim uslovima koji i dalje mogu biti povoljni za Vašington. Pravo pitanje je da li je to ikada bilo izvodljivo jer su korijeni ukrajinskog sukoba isuviše duboki. Sa druge strane je Moskva koja ne želi samo za okončanje sukoba već održivi – Mir.
A to bi značilo da će za okončanje rata biti potrebno da se dogovori mnogo toga, nova bezbjednosna arhitektura svijeta, ali i kompletno ukidanje ekonomskih sankcija Rusiji od strane Zapada…
