Piše: Stefan Simić
Niko kao studenti do sada nije uspeo da ugrozi Vučićev narcizam. On je svih ovih godina glavna tema. I dok je bio opozicija, skakao je na sve i svašta. Današnja opozicija je malo dete naspram ludorija koje je on radio. Pritom, studenti nisu jedan čovek, nego beskrajna masa mladih ljudi, koju on ne da ne može da razume, nego ne može ni da podnese.
Malignog narcisa najviše boli kada ga neko ignoriše, a njega studenti ne konstatuju. Prvo je hteo da im glumi oca, držeći upozoravajuće govore. Onda majku, kao brine o njima. Posle toga, strogog policajca, kako bi kobrama mogao da ih razbaca za šest sekundi.
Ali njih je sve više, a njega i njegovih sve manje. Kako da uspostavi red u kući? Podvaljivao je studentima lažne studente. Pričao im lažnu priču o jeftinim stanovima, gde bi ih uvalio u kredite. Našao je nekoliko studenata, koji nisu rođeni u Srbiji, da bi ih sve proglasio stranim plaćenicima.
Ali ništa nije uspelo. Maligni narcis ne može da ih prihvati kao takve, on mora da ih ruši, gazi, proganja. Traži im slabu tačku, pa pokušava da im ubaci u njihove redove lažnu opoziciju. Ne deluje.
Aleksandar Tutuš: Srpski grafiti i beskućno pravo – Kad se vojska na Kosovo vrati
Kako ponovo da skrene pažnju na sebe, kada su studenti i zanimljiviji, i lepši, i pametniji, i bolji ljudi? Kako da ih prihvati, svi su oni za njega strana tela koja ne može da kontroliše. Da ih je nekoliko, da ih prebije ili uceni, ali ih ima mnogo. Pokušava da im ubaci priču da se organizuju u partiju, pa da izađu na izbore, ali njih to još uvek ne zanima. Znaju da je politika njegov teren, a sloboda njihov, tu im ne može ništa.
I iz dana u dan Vučić sve više gubi, u smislu da nije glavna tema. Sve je do sada rešio u nekoliko dana, pa i Ribnikar, i okrenuo u svoju korist. Sada, šta god da uradi, okreće se protiv njega. Studenti su u delu javnosti heroji, oslobodioci, naša lepa deca. On ih blati putem svojih medija, ali ga brane sve jedni isti, koji ponavljaju fraze koje i papagaji znaju napamet, tipa: „Soroševci, strani plaćenici, izdajnici.“
Treba nešto jače, bolje, i osim sile mu ništa ne preostaje. A svestan je da bi time još više ljudi okrenuo protiv sebe, iako bi mnoge njegove pristalice bile zadovoljne. I tako se vrti u krug.
Dobio je na ulicama decu koju nije očekivao, koja umesto da igraju igrice, „duvaju“ travu i spavaju do 12h, ona su mu na ulici. Ne tamo neki građani, ne tamo neke partije, nego deca, koja su se pojavila niotkuda, i za koju nema rešenje. Svako zlo koje bi primenio na ostale građane kada se pobune, ovde ne prolazi. Studenata je mnogo. Ne prolazi milom, ne prolazi silom. Šta mu ostaje?
Da čeka da se sami razjedine i da se okrenu protiv sebe? Onda će ponovo maligni narcis biti zadovoljan, i ponovo će biti glavna tema, a ne tamo neka deca, koja mu kradu šou. Ali narcis ne može da čeka. Čekanje je smrt za njegov ego. Njegova veličina postoji samo dok je u centru pažnje. Ako nije tema, onda ne postoji.
Zato pokušava još nešto. Prvo, pokušava da ih izmori Nada se da će se sami iscrpeti, da će ih umor i razočaranje raspršiti. Ali studenti su uporni.
Zatim, pokušava da ih uvuče u blato, da ih uprlja. Optužuje ih za nasilje, za haos, za rušenje države. Pokušava da ih pretvori u ono što narod mrzi. Nada se da će ih to odbiti od sebe.
Ali studenti ostaju čisti. Onda ih pokušava učiniti nebitnima. Nada se da će, ako prestane da priča o njima, i oni nestati. Međutim, studenti su već postali nešto veliko, ideja. A ideje se ne gase tišinom. I konačno, suočava se sa sopstvenim užasom – prvi put u svom vladanju, on nije najvažniji. Prvi put narod gleda u nekog drugog. Prvi put njegova priča puca i ne zna kako da je sastavi.
A to narcis ne može da podnese. Šta mu ostaje? Da udvostruči represiju i rizikuje sve? Ili da pusti da sve samo prođe i pomiri se sa time da je poražen? Jedno je sigurno – maligni narcis teško prihvata poraz i sve će da uradi da na nekome vrati. Samo kome? Mnogo ih je.
Izvor: Stefan Simić/ Fejsbuk
