Piše: Janis Varufakis
Suočeni s ekonomskim potezima predsednika Trampa, kritičari s centra političkog spektra uglavnom se dvoume između prepuštanja očaju i dirljive vere da će se njegovo carinsko ludilo uskoro samo od sebe stišati. Pretpostavljaju da će Tramp nastaviti da penuša dok stvarnost ne pokaže neutemeljenost njegovog shvatanja ekonomije. Ali izgleda da im je nešto promaklo: Trampovu fiksacija na carine samo je deo globalnog ekonomskog plana koji je sasvim solidan — mada riskantan.
Njihovo razmišljanje zasniva se na pogrešnoj predstavi o tome kako se kapital, roba i novac kreću svetom. Kao vinar koji se napija sopstvenim vinom, centristi su poverovali u sopstvenu propagandu: da živimo u svetu konkurentnih tržišta, u kom je novac neutralan, a cene automatski ujednačavaju ponudu i tražnju. Nesofisticirani Tramp zapravo je mnogo sofisticiraniji od njih, jer shvata da je sirova ekonomska moć, a ne marginalna produktivnost, ono što odlučuje o tome ko šta može sebi da dopusti – jednako na domaćoj i međunarodnoj sceni.
Mada pokušaji da se pronikne u Trampov um liče na zurenje u ambis, treba razumeti kako on razmišlja o tri ključna pitanja: Zašto veruje da ostatak sveta eksploatiše Ameriku? Kakva je njegova vizija novog međunarodnog poretka u kom će Amerika ponovno biti „velika“? Kako to namerava da ostvari? Odgovori na ova pitanja vode ka utemeljenoj kritici Trampovog ekonomskog masterplana.
Zašto predsednik veruje da je Amerika loše prošla u nagodbi s ostatkom sveta? Njegova primarna zamerka je to što stranci koriste nadmoć dolara – koji američkoj administraciji i vladajućoj klasi daje ogromnu moć – na način koji vodi u neminovni pad Sjedinjenih Država. Dakle, ono što većina smatra velikom američkom privilegijom, on vidi kao veliki teret.
Tramp već decenijama jadikuje zbog gašenja američke proizvodnje: „Ako nemate čelik, nemate ni državu“. Ali zašto za to krivi globalnu ulogu dolara? Zato što strane centralne banke ne dozvoljavaju korekciju vrednosti dolara naniže, na „ispravan“ nivo, onaj na kom bi se izvoz Sjedinjenih Država oporavio, a uvoz ograničio, odgovara Tramp. To ne znači da su strane centralne banke skovale zaveru protiv Amerike. Jednostavno, dolar je jedina sigurna međunarodna rezervna valuta koja im je dostupna. Sasvim je prirodno to što evropske i azijske centralne banke gomilaju dolare koji pristižu u Evropu i Aziju kada Amerika kupuje njihovu robu. Odbijanjem da zalihe dolara zamene za sopstvenu valutu, Evropska centralna banka, Banka Japana, Narodna banka Kine i Banka Engleske smanjuju tražnju za sopstvenim valutama (pa tako i njihovu vrednost). Zahvaljujući tome izvoznici iz njihovih zemalja mogu da prodaju više robe u Americi i tako zarade još više dolara. U začaranom krugu, dolari se gomilaju u trezorima stranih centralnih banaka koje ih koriste za kupovinu američkog državnog duga i tako ostvaruju prinos.
U tome je problem. Tramp veruje da Amerika previše uvozi zato što se previše uzorno ponaša, kao da je dužna da strancima osigura dolarske rezerve. Ukratko, proizvodnja u Sjedinjenim Državama je u padu zato što je Amerika dobri Samarićanin: njeni radnici i srednja klasa trpe da bi ostatak sveta mogao da se razvija na račun Amerike.
Ali američka izuzetnost počiva upravo na hegemonijskom statusu dolara, što Tramp dobro zna i ume da ceni. Ulaganja stranih centralnih banaka u američke obveznice omogućila su američkoj administraciji da održava budžetski deficit i plaća ogromnu vojsku od koje bi svaka druga zemlja odavno bankrotirala. Kao okosnica međunarodnog platnog sistema, hegemonijski dolar omogućuje predsedniku današnji ekvivalent diplomatije topovima: može da kazni bilo kog pojedinca ili državu na svetu.
Ipak, po Trampovom mišljenju, to nije dovoljna kompenzacija za stradanja američkih proizvođača koji ne mogu da konkurišu strancima čije centralne banke zloupotrebljavaju uslugu (dolarskih rezervi) koju im Amerika besplatno pruža i tako doprinose precenjenosti američke valute. Tramp veruje da Amerika samu sebe potkopava zbog svog geopolitičkog primata i akumuliranja tuđih profita. Priliv bogatstva iz inostranstva koristi Vol Stritu trgovcima nekretninama, ali šteti ljudima koji su Trampa već dva puta doveli u Belu kuću: to su Amerikanci u središnjem delu zemlje koji proizvodi „muževna“ dobra, kao što su čelik i automobili, dobra potrebna za opstanak nacije.
Trampova noćna mora je i prolaznost američke hegemonije. Davne 1988, kada su mu Leri King i Opra Vinfri pomagali da promoviše knjigu Umetnost dogovora, često se žalio: „Mi smo dužnička nacija. Nešto se mora dogoditi u nekoliko narednih godina, jer ne možemo večno praviti minus od 200 milijardi dolara godišnje“. Sada je još uvereniji da se ta katastrofalna prelomna tačka približava: dok se američki proizvod u odnosu na ostatak sveta smanjuje, globalna tražnja za dolarima raste brže od američkih prihoda. Zato vrednost dolara mora rasti još brže da bi se održao korak s potrebama sveta. To ne može trajati zauvek.
Kada američki deficit pređe određeni prag, stranci će se uspaničiti. Prodaće sredstva denominovana u dolarima i pronaći neku drugu valutu. Amerikanci će se naći usred globalnog haosa, s uništenim proizvodnim sektorom, zastarelim finansijskim tržištima i nesolventnom administracijom. Zbog tog scenarija Tramp veruje da je njegova misija spasavanje Amerike i uspostavljanje novog međunarodnog poretka. I to je suština njegovog plana: da u 2025. godini proizvede snažan globalni šok kojim će poništiti posledice Nixonovog ukidanja sistema iz Breton Vudsa 1971. godine, čime je započela era finansijalizacije.
Centralno mesto u novom globalnom poretku treba da zauzme jeftiniji dolar, koji će istovremeno sačuvati status svetske rezervne valute – čime bi se dodatno smanjile stope dugoročnog zaduživanja Amerike. Može li Tramp dobiti i jare (hegemonijski status dolara i održavanje prinosa američkih državnih obveznica na niskom nivou) i pare (depresirani dolar)? On zna da mu tržišta to neće isporučiti dobrovoljno. To mogu obaviti samo strane centralne banke. Ali da bi one to učinile, prvo ih treba dovoljno isprepadati da nešto preduzmu. Tu na scenu stupaju carine.
To je ono što njegovi kritičari ne shvataju. Oni pogrešno misle da Tramp veruje da su carine dovoljne za smanjenje američkog trgovinskog deficita. Tramp zna da se to neće dogoditi. Carine su korisne kao sredstvo kojim će šokirati strane centralne banke i prinuditi ih da smanje domaće kamatne stope, što će omekšati evro, jen i juan u odnosu na dolar. Tako će neutralisati rast cena ocarinjenih roba uvezenih u SAD, pa će cene koje plaćaju američki potrošači ostati nepromenjene. Troškove Trampovih carina praktično će snositi zemlje protiv kojih su carine uvedene.
Ali carine su samo prva faza njegovog ekonomskog masterplana. Pošto je nametnuo visoke carine kao novu normalnost, dok strani novac nastavlja da se akumulira u Americi Tramp može čekati pravi trenutak dok ga prijatelji i neprijatelji u Evropi i Aziji mole da pristane na razgovor. Onda počinje druga faza: veliki pregovori.
Za razliku od svojih prethodnika, od Kartera do Bajdena, Tramp ne voli multilateralne skupove i pregovore s mnogo učesnika. Više voli da pregovara jedan na jedan. Njegov idealni svet može se predstaviti modelom točka bicikla sa žbicama, gde nijedna od pojedinačnih žbica ne utiče na okretanje točka. Na osnovu takvog pogleda na svet Tramp je uveren da se može uspešno nositi sa svakom zemljom ponaosob. Uz carine s jedne i pretnje povlačenjem američkog bezbednosnog štita (ili čak njegovim okretanjem protiv sagovornika) s druge strane, Tramp planira da većinu zemalja natera na poslušnost.
One treba da pristanu na znatno uvećanje vrednosti sopstvenih valuta bez likvidacije dugoročnih dolarskih uloga. On zahteva ne samo da svi smanje domaće kamate, nego i da pristanu na neke posebne zahteve. Od azijskih zemalja koje trenutno gomilaju najviše dolara tražiće da deo kratkoročnih dolarskih plasmana zamene sopstvenom valutom (i tako uvećaju njenu vrednost). Evrozona je relativno siromašna dolarima i iznutra podeljena, što ojačava Trampovu pregovaračku poziciju, pa može zahtevati tri stvari: da pristanu na zamenu dugoročnih obveznica obveznicama koje će biti ultra-dugoročne ili čak trajne; da dozvole nemačkim proizvođačima da se presele u Ameriku; i, naravno, da kupuju više oružja proizvedenog u SAD.
Zamislite Trampov osmeh dok zamišlja drugu fazu svog masterplana. Svaki put kada neka strana vlada pristane na njegove zahteve, on beleži još jednu pobedu. A ako ga neka neposlušna država odbije, carine će ostati na snazi, što će generisati stalni priliv dolara kojima može raspolagati kako god želi (budući da Kongres kontroliše samo fiskalne prihode). Kada druga faza plana bude dovršena, svet će ostati podeljen na dva tabora: onaj zaštićen američkim bezbednosnim štitom, po cenu poskupljenja sopstvene valute, gubitka proizvodnih pogona i prisilne kupovine američkog izvoza, uključujući oružje, i onaj koji će strateški možda biti bliži Kini i Rusiji, ali će ostati povezan sa Amerikom kroz trgovinu umanjenog obima koja će Trampu donositi redovne prihode od carina.
Njegova vizija poželjnog međunarodnog ekonomskog poretka razlikuje se od moje, ali to ne znači da treba potceniti njenu solidnost i svrhovitost – što čini većina centrista. Kao i svaki dobro osmišljen plan, i ovaj se lako može završiti neuspehom. Možda pad vrednosti dolara neće biti dovoljan da neutralizuje skok cena koje će plaćati američki potrošači zbog uvođenja carina. Ili bi prodaja dolara mogla biti prevelika da bi se prinosi od dugoročnih američkih obveznica održali na dovoljno niskom nivou. Pored tih rizika, kojima se može upravljati, njegov masterplan će morati da položi ispit i na dva politička pitanja.
Prva politička pretnja njegovom masterplanu dolazi iznutra. Ako trgovinski deficit počne da se smanjuje, kao što je planirano, strane privatne investicije će prestati da se slivaju na Vol Stit. Tramp će biti primoran da izda ili svoje pleme besnih finansijera i trgovaca nekretninama ili radničku klasu koja ga je dovela na vlast. U međuvremenu će se otvoriti još jedan front. Ako sve zemlje bude tretirao zasebno, uskoro bi mogao da izazove njihove posebne reakcije. Peking bi mogao odustati od svoje oprezne politike i pretvoriti BRIKS u novi Breton Vuds, u kom bi juan imao ulogu stožera koju je dolar imao u izvornom Breton Vuds sistemu. Možda će to biti najvažnije nasleđe Trampovog impresivnog masterplana, a ujedno i najteža kazna za njegovog tvorca.
Izvor: Peščanik
