„Kad se vojska na Kosovo vrati“ znači suštinsku promjenu sistema, ali i svijesti. Ovaj stih nije vojni poklič. Ovaj stih je molitva za spas
Društvene mreže postale su supstitut konferencijskog obraćanja političara sa puno većim odjekom i masivnošću od uobičajenih obraćanja sredstvima javnog informisanja. Tvitovi i instagramski postovi ministara, stranačkih lidera, predsjednika država dobili su težinu dokumenta. Mnjenje šire javnosti se usmjerava, informiše, zamajava i oblikuje objavama političkog rukovodstva na društvenim mrežama.
Neformalno obraćanje, sintaksa posta ili tvita zamjenjuje zamišljene ćoškove i hodnike, šankove, ukratko ambijent onog što se još uvijek naziva susret na marginama nekog sastanka ili samita. Predsjednik Republike Srbije, Vlada, ministri, aktivno koriste u svojoj medijskoj aktivnosti društvene mreže. Iza njih, često neidentifikovane, aktivne su čitave sendvič brigade omladinaca i omladinki, putem komentara, tekstova u tabloidima, često čoporativnom i viralnom dezavuisanju targetirane ličnosti.
No, u našim danima još jedan subkulturni medij u kombinaciji sa društvenim mrežama postaje vrlo specifično sredstvo u oblikovanju i manipulaciji javnim mnjenjem. Grafiti. Putem društvenih mreža natpis u vidu zidnog grafita postaje planetarno vidljiv, manje važno da li je ispisan u Banjoj Luci ili dalekom Sibiru.
On glasi: „KAD SE VOJSKA NA KOSOVO VRATI“
Da ovo nije obična poruka, govori nam atmosfera i reakcije koje izaziva. Formirani su i suprotstavljeni frontovi koji ne ostavljaju prostor nesvrstanima. Kruži kazivanje da je narodnu pjesmu Ječam žela svojevremeno uređivati počeo blaženopočivši vladika zahumsko-hercegovački Atanasije, a dotični stih dopisao blaženog spomena mitropolit crnogorsko-primorski i arhiepiskop cetinjski Amfilohije. Misli se na povratak srpske vojske, odnosno povratak Kosova i Metohije u legalni okvir srpske države, kojoj i pripada. Ovo nije samo dopisani stih u narodnoj pjesmi koja je kao umjetnički izraz narodnog iskustva i pamćenja podložna mjenjanju – ovo je smisao i pravno obavezujućeg člana jednog međunarodnog dokumenta Ujedinjenih nacija pod nazivom Rezolucija 1244.
I dok se formirani frontovi, a to su s jedne strane lažni nacionalisti a u drugom taboru NVO sektor lažnih ljevičara i boraca za „ljudska prava“, glože i gađaju raznim argumentima, glavno i jedino pitanje bilo bi: Ko je na ulicu iz državnih i međunarodnih institucija izbacio, na beskućništvo osudio pravo srpske države da na Kosovu kao dijelu svoje teritorije ima međunarodnim dokumentom određeni broj vojnika i policajaca.
Ko je to pravo deložirao, ko je glavno pitanje od ultimativnog značaja za srpsku državu osudio da umjesto brige i državničkog napora postane tema sa išaranog zida?
Prije negoli se ta životna tema našla na zidovima, ili u pjesmama, vrlo slično, neko je tu temu okretao u rukama, kao ukradenu svetinju, kao porodičnu srebrninu koje se bespravno dokopao prije negoli je založio i propio. Oteo za sebe i upravljao s njome ne dijeleći s ostalima zajedničko pravo. Na kraju je ta tema završila na zidovima, pored kontejnera, u budžacima, stvorena tek za slikanje, za objave koje će postati viralne.
Šta nam je za misliti kad vidimo taj stih ispisan vješto, zlatnim slovima na pozadini u bojama srpske trobojke? Ko to piše, ko stoji iza toga? Donekle je važno, kao što je pitanje da li je dotični stih dopisao Atanasije ili Amfilohije samo donekle važno. Ta tema na zidovima je kao razrušeni hram, ili kuća, posuđe razbacano uokolo, drage i poznate stvari u blatu, mošti pokradene i prodate u bescjenje. Ta tema na zidu svjedoči da – ako državu čine institucije onda – države nema.
Da li nam je srpska trobojka u oku dok jutrom listamo Fejs ili čitamo naslove na portalima, propisana i dovoljna doza Srpstva, zadovoljavajuća zamjena za izgubljenu državnost i ognjište? Da li razbludni sin kad raskući imanje, može svojoj djeci nadoknaditi budućnost kad se pijan pobije s komšijom ili preko plota viče na njegovog psa. Za budućnost…
Ovaj stih na zidovima, međunarodno pravo u grafitu, nemanjićke zadužbine u rukama raskolnika grozna su stvarnost, ali i podsjećanje na snagu vaskrslog naroda koji je iz potpunog mraka i bezizlaza našao put, ne zahvaljujući institucijama jer ih nije bilo ni u tragovima, ni Predsjednika ni Patrijarha, već duhovnom i narodnom pravcu, duhovnom instinktu – Zavjetu.
Država Srbija je najdublja i najvažnija pitanja iselila na ulicu, u ovakvoj državi tu im je mjesto, da sa zidova govori o snažnim patriotskim porivima i osjećajima Vođe u jednom specijalno kreiranom neformalnom obraćanju – iz njegove podsvijesti našoj. A u institucije sav kal sa ulice, nekultura i nasilje u škole, sve ono što u pogrdnom smislu pripada ulici, smeće u parlament, a skupštinske teme na – zidove. Kad Predsjednik države na državnoj televiziji govori prostote vjerno ilustruje poslovicu: kad luda postane državnik, nije Luda postala Predsjednik nego država cirkus.
Kad se vojska na Kosovo vrati znači suštinsku promjenu sistema, ali i svijesti. Ona istovremeno znači preobraženje društva i pojedinca. Ovaj stih nije vojni poklič, iako liči da je poziv u boj, poziv na neprijateljstvo i uništenje, on to nije. Ovaj stih je molitva za spas. I čak ako je kreator te viralne pojave društvenih objava tek htio prostor Lomparovim jezikom simulakruma ispuniti pominjanjem tog istorijskog i dokumentovanog prava koje nam pripada, makar tamo gdje mu nije mjesto – na ulici, kad je već ostalo bez svoje kuće – to je znak da konačno shvatimo da države nemamo, da je vlast okupaciona i da nam snaga leži u nezaboravljajućem čekanju, kao u vrijeme kad je jedini Ustav i zakon kazivan u desetercu.
Izvor: stanjestvari.com
