Piše: Frenk Đustra
Ako pitate prosječnog građanina bilo koje zemlje da li njihovi lideri treba da započinju ratove, skoro svi bi odgovorili odlučnim „Ne.“ Javnost se, uopšteno, protivi ratu, ali toleriše lidere koji prioritet daju koncentraciji i nasljeđivanju moći i posebnim interesima, umesto željama svog naroda.
Ovako se nalazimo u situaciji da nesmotreno koračamo ka globalnom sukobu koji bi mogao proizaći iz regionalnih kriza koje se trenutno odvijaju.
Počnimo sa Bliskim istokom. Izrael je, svojim napadom u rano subotnje jutro, na ivici da uvuče SAD u regionalni rat sa Iranom. Planovi su bili osmišljeni prije nekoliko nedelja, i uprkos upozorenjima SAD-a, Izrael je nastavio s bombardovanjem.
Iako Iran za sada pokazuje uzdržanost, američko rukovodstvo izgleda nesposobno da spriječi ovu eskalaciju. Bajdenova administracija pokazala se neefikasnom. Ne samo da nije uspjela obezbijediti prekid vatre u Gazi, već ohrabruje Izrael pružajući mu vojnu pomoć protiv iranske odmazde.
Sa svoje strane, Izrael nastavlja da provocira, ignorišući molbe SAD-a za uzdržanošću, siguran da će moćne izraelske lobističke grupe osigurati da američki političari nastave da im obezbeđuju novac, oružje i obavještajne podatke.
Uloga Rusije i Ukrajine
Regionalni sukob na Bliskom istoku mogao bi se proširiti u veći rat — uvlačenjem Rusije. S obzirom na njeno prisustvo u Siriji, nemoguće je tačno predvideti kako bi Rusija mogla reagovati na regionalni rat u koji bi se uključile SAD. Ono što znamo je da je Rusija uputila ozbiljna upozorenja Izraelu da ne napada iranska nuklearna postrojenja — što će sada biti stavljeno na test.
Ruski stav nije teško razumjeti. Za SAD bi regionalni rat na Bliskom istoku značio ulazak u rat koji vodi Izrael. Za Rusiju, koja je izolovana na svjetskoj sceni, taj region predstavlja ključ za mrežu međusobno povezanih interesa. Rusija kupuje dronove i balističke rakete od Irana za upotrebu u Ukrajini, a Iran, sa svoje strane, ostaje potencijalni kupac ruskog sofisticiranog odbrambenog sistema.
Zatim je tu i rat u Ukrajini, gdje su strane u globalnom sukobu već zacrtane. Članice NATO-a, vezane sporazumom o međusobnoj odbrani, podržavaju Ukrajinu u njenom ratu protiv Rusije. Kao odgovor, četiri zemlje se udružuju kao „osovina otpora“ — protiv, kako to naziva lider republikanaca u Senatu, Mič Makonel, nove „osovine zla“: Rusije, Kine, Sjeverne Koreje i Irana. U okviru svog saveza, Zapad nastavlja da isporučuje vojnu opremu sa većim ofanzivnim mogućnostima. Ukrajinski predsjednik
Volodimir Zelenski želi rakete dugog dometa koje mogu napadati dublje unutar ruske teritorije. Ruski predsjednik Vladimir Putin je više puta upozoravao da, ako se pređu određene „crvene linije“, zadržava pravo da upotrebi taktičko nuklearno oružje.
Do sada je Zapad prešao nekoliko Putinovih „crvenih linija“ bez posljedica. Pitanje je: Koliko dugo će obe strane igrati ruski rulet?
Oba sukoba, i na Bliskom istoku i u Ukrajini, povećavaju rizik da SAD i NATO dođu u direktan sukob sa Rusijom i njenim saveznicima — što bi značilo novi svjetski rat. Ako ovaj svjetski rat izbije na osnovu rata na Bliskom istoku i sukoba u Ukrajini, nema razloga da se misli da bi se požar mogaograničiti.
Semjuel Čerap/Sergej Radčenko: Razgovori koji su mogli da okončaju rat u Ukrajini (Treći dio)
Svako pogrešno proračunato ili vojno nesrećno dešavanje u Tajvanskom moreuzu ili Južnom kineskom moru moglo bi pokrenuti direktan sukob između Kine — za razliku od Rusije, svjetske sile u usponu — i SAD. Širi rat u istočnoj Evropi ili na Bliskom istoku mogao bi, na primjer, pružiti Kini priliku da krene u rat zbog Tajvana. Do sada, Kina ne pokazuje žurbu za invazijom, prećutno prihvatajući američku politiku „strateške dvosmislenosti“ — gdje SAD ostaje namjerno nejasna oko toga da li bi vojno branila Tajvan.
Ako Zapad uđe u totalni rat sa Rusijom ili na Bliskom istoku, ta računica bi se mogla promijeniti. Čak i bez invazije Tajvana, Kina će vjerovatno iskoristiti zauzetost Zapada za sve agresivnije akcije u Južnom kineskom moru, gdje je potencijal za sukob veliki. Rastuća istočna sila već sprovodi svoju verziju Monroove doktrine. Prkoseći međunarodnom pravu, Kina pokazuje svoju moć držeći kontrolu nad plovnim putevima koji ugrožavaju susjedne zemlje kao što su Vijetnam, Malezija i Filipini — od kojih Filipini imaju sporazum o zajedničkoj odbrani sa SAD.
Istorija kao udžbenik
Postoje dvije apsolutne istine o ratu. Kada započne, ishod je nepredvidiv. Drugo, i važnije, ratovi uvijek eskaliraju. Svjedoci smo konflikata na tri fronta koji pokazuju oba ova svojstva. Istorija je moćan učitelj, i vrijeme je da u ruke ponovo uzmemo nekoliko istorijskih knjiga. Mnogo toga što se danas dešava na geopolitičkoj šahovskoj tabli ima analogije sa događajima koji su se odigrali početkom 20. vijeka.
Zbog arogancije i čiste gluposti, odnosi između tri rođaka — kralja Džordža V od Britanije, kajzera Vilhelma II od Njemačke i cara Nikolaja II od Rusije — pogoršali su se zbog mješavine ličnih, političkih i nacionalnih faktora. To je na kraju doprinijelo izbijanju kolosalnog porodičnog sukoba koji danas poznajemo kao Prvi svjetski rat.
Kao i danas, nekoliko ključnih faktora postavilo je pozornicu za Prvi svjetski rat. Militarizam i nacionalizam bili su u porastu, a trka u naoružanju među velikim silama je bjesnila. Evropske imperije bile su uključene u intenzivnu konkurenciju za globalnu dominaciju i pristup resursima, posebno u Africi.
NSRS usvojila 13 zaključaka kojima negiraju genocid u Srebrenici
Kao i danas, sile su se podijelile u saveze: Trojni savez između Njemačke, Austrougarske i Italije (iako se Italija kasnije povukla) s jedne strane, i Trojna Antanta, sa Rusijom koja je opkoljena, pridruživši se Francuskoj i Velikoj Britaniji. U scenariju koji danas odjekuje, ovi savezi su trebalo da obezbijede međusobnu odbranu, ali su takođe stvorili opasnu situaciju u kojoj bi sukob koji uključuje jednog člana mogao brzo prerasti u širi rat.
Te su bile imperije. Njihovi podanici mogli su biti izuzeti od odgovornosti za svoju nesposobnost da utiču na svoje vođe, čijoj su gluposti uvijek bili podložni. Danas, neki igrači odgovaraju tom opisu — ali ne svi.
Na demokratskom Zapadu, trebalo bi da imamo glas. Ipak, čini se da su mnogi od današnjih političara, uz pomoć mejnstrim medija, ravnodušni prema željama svojih birača, te se više povinuju donatorima i posebnim interesima koji favorizuju sukob.
U ovom vrtlogu isprepletenih globalnih interesa i neodgovornog liderstva, naši izgledi mogu izgledati zastrašujuće. Ipak, oni od nas koji imaju pravo da vrše pritisak na svoje vlade moraju nastaviti da pritišću donosioce odluka da ovo ludilo zaustave prije nego što bude prekasno.
Frenk Đustra (Frank Giustra) je kanadski biznismen, filantrop i investitor. Najpoznatiji je kao osnivač kompanije Lionsgate Entertainment, jedne od najuspešnijih nezavisnih filmskih produkcijskih kuća. Đustra je aktivan u različitim industrijama, uključujući rudarstvo i finansije, i odigrao je važnu ulogu u osnivanju nekoliko uspešnih kompanija, posebno u sektoru prirodnih resursa. Osim poslovnih uspeha, Đustra je takođe poznat po svojoj filantropiji. Sarađivao je sa bivšim američkim predsednikom Bilom Klintonom na različitim humanitarnim inicijativama kroz Clinton Giustra Enterprise Partnership, koje su usmerene na smanjenje siromaštva i podršku ekonomskom razvoju u siromašnim zemljama.
Izvor: Intercept
