Piše: Elis Bektaš
Imam jednog dragog prijatelja, koji se tu i tamo osvrne na rat. Rat je sadržan i u njegovom iskustvu, onom dječačkom. Na površini crnohumornom, a ispod tog sloja posve čovječnom i ohrabrujućem, jer poziva na odbacivanje palanačke i mahalske krutosti, njegovom je pisanju data moć ne samo da čitatelja potakne na grohotan smijeh, već i da ga natjera da sebi postavi pitanje – jesu li stvari baš takve kakve ja vjerujem da su?
Ne, ne mislim da on jedini jedini koji se umije žestoko i neštedimice našaliti sa ratom, tim gorkim talogom ovdašnjeg iskustva, i kolektivnog i individualnog. Naprotiv, uvjeren sam da duhovitih ljudi ne manjka unaokolo, a i sam poznajem nekolicinu koji, istina, ne zapisuju ništa, ali će vam njihovo pripovijedanje natjerati suze na oči i grčeve u stomak. Iz činjenice da duhovitost i humornost ovdje, uprkos svemu, žive i cvjetaju, porađa se jedno pitanje koje me već neko vrijeme žulja – gdje su, dođavola, ratne komedije ovdašnje?
Stvarnost u kojoj je nastajala jugoslovenska kinematografija nije pogodovala komediji kao žanru. Tačnije, stvarnost joj je itekako pogodovala, ali komedija nije bila dobrodošla onome što je željelo nametnuti se kao mjeritelj i ustrojitelj stvarnosti. Pa je tako, uz par časnih izuzetaka, jugoslovenska komedija bila osuđena na kreveljenje i priproste pošalice, jer joj dodijeljeni cilj nije bio razbuditi puk, već ga uspavati. Rat je, u toj ideološki autističnoj stvarnosti, bio svojevrstan tabu i njemu se nije moglo pristupati drugačije doli kao zlatnom teletu. Čak i ako bi se neko odvažio posegnuti za Narodnooslobodilačkim ratom na humoran način, rezultat je po pravilu bio kruta i stroga pravovjernost začinjena sa par gegova.
Dobro, to sve još i možemo razumjeti, danas je dovoljno kazati – bio takav vakat. Taj je vakat, međutim, prošao, a ratne komedije još uvijek nema. Onih nekoliko postjugoslovenskih, što nacionalnih, što koprodukcijskih pokušaja da se iznjedri duhovitost, nisu dobacili dalje od serviranja ove ili one ideološke pravovjernosti, po kojoj je, kao čokoladne mrvice, posut pregršt bradatih viceva i izanđalih gegova. Danas više nema komiteta i upliv politike na umjetnost znatno se razlikuje od nekadašnjeg. Neću reći da ga nema, pogotovo u filmskoj umjetnosti koja umnogome zavisi od svoje sposobnosti da se dodvori politici i odobrovolji je da odškrine seharu sa dukatima, ali samo bi posve neupućen ili jako maliciozan čovjek mogao danas govoriti o diktatu i imperativu koji stižu odozgo.
Gdje, onda, leži razlog odsustva komedije, poglavito ratne, i poturanja skarednog kreveljenja i pučke uspavanke pod komediju? Zašto je od Tesne kože napravljen korak samo do Lud, zbunjen, normalan? Činjenica da se unaokolo pripovijedaju, pa i zapisuju upravo genijalne duhovitosti govori nam da bi se takve komedije imale snimati i na čemu i kome. Činjenica da više nema cenzorskih komisija i komiteta, udružena sa blagodetima moderne tehnologije koje omogućavaju relativnu neovisnost autora od vlasti i sa primjerima nekih drugih kinematografija, obesmišljava prigovore da trenutak stvarnosti ne pogoduje komediji. Biće, dakle, da bi odgovor valjalo potražiti među samim filmadžijama i njihovoj navadi da posežu za prokušanim receptima, na taj način sebi istovremeno osiguravajući i aplauz prostodušnog puka i bakšiš od neuvrijeđene vlasti.
Dobro, filmadžije na to imaju pravo, baš kao što i ja imam pravo nadati se da će se među njima konačno pojaviti neko voljan da o tragičnom iskustvu rata progovori jezikom komedije. I podsjeti nas da smijeh može biti vakcina i lijek protiv užasa. Rat je veoma ozbiljan dok traje, ali toj ozbiljnosti nije mjesto u sjećanju, jer ona na jedan iracionalan način priziva rat. Koji će rado doći u goste tamo gdje ga doživljavaju ozbiljno i sa udvoričkim uvažavanjem.
U trećem nastavku sage o Hariju Poteru, Zatvorenik iz Azkabana, profesor Lupin podučava mlade čarobnice i čarobnjake vradžbini zvanoj ridikulus. Ridikulus se koristi protiv bauka, zločestog duha koji mijenja oblike, poprimajući lik najvećeg straha onoga ko se pred njim nađe. Pravilno izvedena, ova će čarolija bauka razobličiti, pretvoriti u karikaturu i načiniti ga predmetom smijeha i poruge. Dok se i ovdje ne pojavi neko ko će nas podučiti toj vradžbini, ne ostaje nam drugo doli da uživamo u stranim ratnim komedijama.
Između teutonske ozbiljnosti, prožete svečanim zanosom i osjećanjem poslanja, i balkanske sklonosti ka naricanju, ja biram anglosaksonsku spremnost na smijanje svemu, pa i sebi samome. Jer se jezikom komedije mogu iskazati važnije istine nego smrtnom ozbiljnošću, kuknjavom ili, pak, priprostim i skarednim kreveljenjem.
