Piše: Milorad Durutović
Danilovu ispovijest, kao da mi je testamentom zavještana, posvećujem svim jugonostalgičarima, a plemenitoj žrtvi Danilovoj prinosim ovu invokaciju, poput svijeće. Zadivljen florom i faunom Novog Zelanda, pišem je, dakle, dovoljno daleko od bratstva i jedinstva, i lijevom i desnom rukom. Svaki nesporzum koji može proizaći nakon čitanja ovog štiva proglašavam unaprijed ništavnim i nepotrebnim, pozivajući se na slobodu stvaralačke imaginacije i alegorije, a, pomalo, i komedijanta slučaja.
⁎
„Nema lakih poslova na zemlji, prijatelju! Pričam ti ko na samrti“ – počinje komšija Danilo, kako bi se reklo, in medias res. Potom kucne čekićem nekoliko puta u svoju kosu. Oslušne, jagodicom palca i kažiprsta oprezno sklizne niz oštricu neobično uske kose. Usne razvuče u poluosmijeh, koliko je dovoljno da se otvore lepeze bora na njegovom licu. Skuplja obrve, pa ih diže; izgleda, podešava i oči za kosidbu.
„Ljudi su danas olakšali, smekšali. Ni meso ne jedu! Da se nasmijemo od nevolje. Sinoć gledam na onom mom televizoru… Djevojke, lijepe ko ruže, pričaju o zdravim stilovima života. Upamtio sam, meso ne jedu, neđeljom idu kod ljekara, psihoterapeuta.“
Danilo me zagleda znatiželjno, očekuje, valjda, da pojasnim o kakvoj midicini je riječ; onda spusti pogled, pa opet otkiva kosu ‒ sada u ritmu slogova: „psi-ho-te-ra-pe-ut-psi-ho-te-ra-pe-ut“.
„Psihoterapeut liječi psihu, ali ne i dušu. Liječi, to jest tretira psihički nivo čovjekovog život, a duša je kao ova livada, puna cvjetova, mirisa i buba“ ‒ pokušavam da uprostim i pobjegnem od naučnosti.
„Nego, dobro kažeš, ljudi jesu postali nježni, osjetljivi. Život se zakomplikovao, pa ni tvoje ruže s televizije ne umiju same da cvjetaju“.
„Malo rade, a mnogo pričaju. Rad je zdravlje sačuvao. Mali si bio, ali pamtiš kakve smo sazivali mobe. Nijesmo imali kad ići kod ljekara, niti misliti o čudima. No, tvoj otac, Stanac, Dragan, Milun, Pavo, Nikodin, Ćamo, Uglješa… Svi ko vuci i hajduci, zajedno. Niti šta boli, niti đe gori. Radimo, pa i pjesmu zapjevamo. Ja sam prvi put u bolnici zanoćio kad sam otišao u penziju. Ne bih ni tada da me nije snašla ova muka od išijasa. Ali, vidiš, ne dam danas nikom da kosi ovu travu, da ljudski pomogne. Ja sam zahvalan, ali još ja mogu i ovako s koljena da se razonodim. Oštra kosa travu kosi, a mišice ‒ istope se ko rosa. Ti si knjige učio…“
Milorad Durutović: Rušenjem Njegoševe kapele Crna Gora je izgubila svoj istorijski kontinuitet
„Mudrost nije potrošna“, pokušah da iskažem divljenje i poštovanje prema žilavom starcu.
„Mudrost je ludost! Broz mi je braću pohvatao da grade pruge, a mene sa planine potjerao u ovu pustinju da gradim željezaru. I sagradili smo, a onda iz nje grabili da pokosimo, drva pripremimo, zimnicu doranimo, đecu otpravimo na škole. Sad fabrike pokradene, ojađene, ili tuđe; planina pusta, đeca školovana, a ostala besposlena, za život beslovesna… Veliko zlo bio je Broz! Veliko! Nije gradio državu, nego nam sela razorio, domaćice u drugarice preveo; a i ovaj naš dušu mori. Gazduj, druguj, gospoduj sad, Danilo… Oprosti, zamorih te pričom, prijatelju. Ne pitam te, jesi li školu skroz svršio?“
„Jesam, prijatelju. Još prošle godine. Sad sam i ja spreman za gospodu.“
„Nije škola magarac, ako nije onaj ko ide u nju“, dobacuj komšija Stanac, dok se domišljato približavao našem razgovoru.
„Vidite li našeg mudrog komšiju Miluna, on je posjetio svaku partiju. Znao svaku prečicu do sreće“.
Ne znam da li je Milun sve dobro čuo dok nam se primicao, očevidno, pripit. Doduše, i da jeste, jednako bi se pravio gluv.
„Jeste li umorni ljudi!?“
„Mene jedino umora pogled na svijet“, nastavlja svoju ispovijest komšija Danilo. „Kraj mu se ne može sagledati… A ti, Mile, poranio lajkovačkom prugom!?“
„Nemoj ga ekavizirati, Danilo“, opet šeretski dobacuje Stanac. „Nije on više Mile. On je sada Milo, Milooo, Miljooo!“.
„Vidiš li, prijatelju, kako ovo naše naselje političari zavađaju…“
„Mile je zavađen u glavi“, ne posustaje Stanac.
„Bolje politika, nego međe da nas zavađaju“, dodah jetko. Ote mi se.
„Međe? Nu, pričekaj, evo nam i Pava. Da manem dva otkosa, pa će on o međama. To je Milu najmilije“.
„O, Pavo, katastarska glavo! Služba te poslala u pravi čas! Objasni ovom mladom profesoru, kako nam je Mile pomjerao međe“, odmjeri me Stanac kao da i on jutros kosi. „Taman dok Vesa ne donese pivo, da premostimo“.
„Srećan rad, Danilo! Jesi li ovo mobu sazvo? O, četnička duga brado, zbog tebe je Stanac strado.“
„Fala Pavo, bratska glavo! Davno bih pokosio, ali ne da bratstvo i jedinstvo. Slušam jutros ove zaludane, pa, kažem, mora da su ovo novi ljudi. Pjesnik kaže: nove nužde rađu nove sile, a ovo su ti zdravi stilovi života“, namiguje mi Danilo.
„Uplatio im Milo jutros penzije. Zato su oni razdragani. Vidim, Milun već podigao, i pola popio“, poskakuje od pakosti Pavo.
„Nije Milo uplatio penzije. On ih je dao, daraovao… Zaradio s nama radeći u željezari“, ne može Stanac da prestane.
„Ajde, ajde, Stanislave. Provociraš! Da tebi penziju nije Milošević dao!“
„Nije mi je ni uzeo, Milune! Ni penziju, ni državu!“
„Nemojte ljudi tako. Nemojte samo ljudski“, prekide napetu atmosferu Danilo. „O Brozu ste obojica ćutali. Bilo vam dobro. Radili, pa imali. Čim ste počeli glavom misliti, odmah ste razum izgubili“.
„Evo, Vese, evo piva“, najviše se obradovao, uvijek nestrpljivi, Pavo.
„Nema piva, čika Pavo! Mislim ima piva tamo, nego prodavnicu Zorna zatvorila.“
„Da nije Vitomir umro?“, zagrcnu se Milun. „Sinoć rekoše u Klubu da je na samrti. Siroma je htio još jednom na glasanje“.
„Neće ga smrt spriječiti da glasa“, nije izdržao Stanac.
„Nije umro đed Vitko. Nego… ja ne znam. Valjda se Ksenija potukla sa Zornom. Veli Mika da je sinoć Ksenija kod Zorne kupila pile. Onda Ksenija jutros vratila pile…“
„Vratila pile!?“
„Vratila pile!?“
„Vratila pile!?“, ponovlja i Milun za Pavom i Stancem, dok je Danilo ispod oka nišanio u mom pravcu.
„Vratila, i to pečeno. Sad mi reče Milka da je i nju Zorna prevarila.“
Milorad Durutović: Kafkina smrt i ljubav – sto godina kasnije
Svi ćutimo, čekamo ishod, gledamo u Vesu. Uhvatih pogledom kako se Stanac rumeni u licu.
Vesa, zbunjena, dodaje: „Pa Ksenija je donijela pile i uhvatila Zornu za kosu. Onda su ih žene razdvajale…“
„Je li pile bilo pokvareno?“, upitah sluteći čije je pile ispečeno.
„Ne znam ja“, zarumenje se Vesa i otrča put svoje kuće.
„Stanislave, šta ti je sa gospođom, ili ti je piletina dojadila?“
„Lude žene“, procijedi kroz zube Stanac i nestade u nekolika koraka, a za njim i Milun, i Pavo.
„Lude žene, lude… Neće da jedu meso“, rekoh li ti prijatelju.
Zavjesa
„Terapija… Može li se liječiti duša? Jeca li duša kad se čovjek smije? Udari li na nos ko jučeranja cika? Ti si neđe odio, prijatelju? Radi li prodavnica danas?“
„Rekoh ti juče, diplomu sam dobio, sad gospodujem. Pođem u Biro rada svaka tri mjeseca. Uđem u kancelariju br. 18. Kažem činovnici: „Dobar dan. Došao sam da se prijavim, da vidim ima li neki konkurs raspisan“. Činovnica me odmjeri s izgledom osuđivanja, skoro, gađenja. „Posao se ne čeka – posao se traži“, dreknu, kao da đavole bajalicom izgoni iz kancelarije. Htjedoh, po običaju, samo da slegnem vrat u ramena, strpljivo sačekam da zapiše to šta već zapisuje, ali iz nekog ludog inat iz mog grla krenu tirada jedva povezanih rečenica: „Zato sam i došao. Da vidim da ga nije ko izgubio. Vi biste sigurno morali to znati. Ako jeste, recite, gdje tačno. Ako je u školi, bio bih zainteresovan da ga tražim“. Činovnica me samo pogleda, te, s podjednakim gađenjem, tutnu mi u ruke radnu knjižicu: „Dođi za tri mjeseca.“
„Milun, Milun“, ponavlja Danilo sa smijehom u očima, a onda mu se vraća sjeta.
„Dobro ti je rekla drugarica. Što se srdiš, Milorade! Došao si na pogrešno mjesto, no ne znaš. Vidiš, Milun! Nije mijenjao samo stranke. On je u željezari promijenio svaki pogon. U posljednjem, sedmom, u kovačnici, nekako se zapalio, jedva pretekao, te ode u invalidsku penziju, i ostavi pušenje. Mislio ima lakših poslova. Nema toga ne zemlji.“
„Njemu je lako samo pivo. Nego, šta bi sa Stanislavom i Ksenijom?“
„Ista bolest. Nema ni lakih žena. Svaka nosi svoje breme.“
Danilo to izgovara bez znakova šale, pa ostah u tišini, kao da slijedi tajna najveća.
„On je mijenjao žene kao Mile fabričke pogone. Ma ti ne znaš muku njegovu. On ne jebe žene nego muževe. Stanac je osvetnik! Jebač – osvetnik!“
„Danilo, šta pričaš?“, jedva dolazim do riječi od smijeha, a vidim, opet lepeze bora na njegovom licu, što me odmah vrati u dramatičnu tišinu.
„Komesari! Komesari i mesari ranili su Stanca. Jebali mu ženu! Tada muževe nijesu slali u tamnice, nego u buvare, da unize vuka ko da je pseto“, skoro drhtavim glasom izgovorio je Danilo, kao da liže svoje a ne tuđe rane. Ja slušam, vidim nije sad do šale.
„Prijatelju, ja se samo od nevolje mogu smijati, pa i sad. Volio sam ja kurvu. Volio! Bila to zemlja lijepa, ko pile, a onda su je komesari i mesari očerupali, pa je ostala bez krvi ko Pavov kokošinjac.“
Danilo aludira na vrijeme kad je Pavu misteriozna štetočina podavila šest stotina kokošaka. Štetu jeste opština nadoknadila, i to pošteno. Pa ipak, ostala je do danas živa fama o sekti krvopija. U kokoškama nije ostalo ni kapi krvi, niti tragova krvi oko njih, a svakoj koki glava odrubljena. Ostao je živ samo jedan pijevac.
„Ti spominješ i mesare!?“
Premda sam komšijske razgovore doživljavao češće kao dokono seosko pozorište, osjećao sam kako iz Danilovog glasa kulja krv svih zaklanih koka, i prijeti da potopi čitavo naselje. Imao je namah, čini mi se, izgled čovjekolikog pijetla.
„Ti spomenu i mesare“, pribrah se, shvativši da Danilo, mimo svjesne namjere, iz svoga sjećanja istrgnu, zapravo, lice komšije Uglješe, ćutljivog mesara, koji je skončao život jednog praskozorja ispred svoje mesare, sa dvije satare zarivene u grudima.
„Ti to o mesaru Uglješi!?“
„Sudba je to bila Udbina, shvatio si!“
„Misliš ruka? Ali, ti hoćeš da kažeš da je i Stanac imao udjela? Jebač – osvetnik.“
„Nije! Stanac nije. Zaboravljaj šta sam jutros pričao!“
„Šta da zaboravim!? Pričaj sada! Znaš da su i mog pokojnog ćaću privodili“, srdžba me, opet, obuzela.
„Pusti, prijatelju nepotreba pitanja. Bilo, prošlo, zaboravljeno, a sa tvojim ocem svako ni u vezi nije bilo“.
Iza zavjesa
Bože, nije moguće da je Stanislav ubio Uglješu, ponovljao sam poluglasno skoro cijelu noć; kao da tihujem, uznemiren, kao da sam ja počinio nekakav zločin, ni-kriv-ni-dužan. Zašto su privodili moga oca!? Zašto dvije satare zarivene u srce nesretnog Uglješe. I šest stotina zaklanih kokoščina? I jedan živ pijevac. Šta? Zar pijevac, kao jedini svjedok satanističkog pira iz kokošinjca!? Da nije pijevac nešto propjevao na sudu!? Da nije pijevac ubio mesara!? Čini mi se da sam posljednje pitanje postavio u polusnu.
Onda se nađoh na nogama, misleći da sigurno ludim. Objašnjavam sebi da su to potekli samo strahovi iz djetinjstva, i to kroz lijevo oko sa koga sklonih nekoliko suza. Jednom mi je umalo srce eksplodiralo od straha kad sam prvi put vidio tog nesretnog pijevca. Danilo me samo trigerovao svojom današnjom pričom, pa sada proživljavam znani pakao anksioznosti… Panika… Depersonalizacija… Ovo je jebeni GAP! Pokušavao sam da unesem razum u sopstveni psihokošmar. Nije pomoglo. Terapija. Nema lakih poslova na zemlji. Mudrost je ludost. Psi-ho-te-ra-pi-ja…, izgovaram sam sebi, a kao da nastavljam razgovor sa Danilom, jer moje riječi poprimaju tonalitet njegovog demonizovanog glasa. Kao da ja nijesam ja.
Tek su me znaci zore dovodili u kakav-takav mir, uvezujući rasparčane misli i slike u niz jasnih zaključaka:
Danilo je rekao da Stanac nije ubica.
Sa ubistvom nema veze ni moj otac. Ili ipak ima?
Danilo je, još ranije, iskazao interesovanje za psihoterapiju.
Pričao o duši.
Pa to je!
Pa zar je moguće da je Danilo ubica!?
To je.
On je to meni nesvjesno priznao.
Glasno sam izgovorao dok sam šetao od jednog do drugog zida sobe, a onda se trznuh, strepeći da me neko od ukućana nije čuo.
Zavjesa
„Dobro jutro prijatelju. Nijesi poranio danas“, prikuca me u stav mirno Danilov glas čim sam izašao na ulicu. Nije to bilo kidanje koljena od straha, nego munjeviti rez što sklizne niz vrat, kao oštra kosa, pa hrirurški precizno niz kičmu, parališe sposobnost da se napravi i najmanji trzaj.
„Jutro, jutro!“, izgovorih tek kao dokaz da sam budan i živ. Iznenadih i sebe.
„Dođi, nijesam ni ja dobro spavao. Čekao sam da te vidim. Ajde u kuću, da popijemo po rakiju“.
Poziv me pokrenuo kao da sam marioneta kojom upravlja Danilov glas.
„Jutros sam otvorio ovu lozu. Dvije decenije čekam“.
„Toliko!?“
„Prijatelju, ti si u školi stekao znanje, a u kući ljudsko vaspitanje. Ti si učen čovjek pa razumiješ. Ali znanje nije isto što mudrost“, lica ozarenog, kao da se podmladio taman dvije decenije, izgovarao je Danilo samouvjereno, poput narodnog mudraca.
„Znanje se stiče i prenosi dalje. A, mudrost? Ona je dar Božje milosti“, kazuje, ne gubeći ozarenost na licu. Stojim kao omađijan. Ne znam je li ispred mene demon ili Danilo. Ćutim, čekam, nije potrebna ni jedna moja riječ, pitanje. Obojica znamo zašto smo tu.
„Nijesam ubio Uglješu“, odbrusi licem okrenut put prozora, kroz koji je padao jedan pramen sunca, pa se prelamao tačno preko čašice koju je držao u desnoj ruci, kao svjetlosni ključ.
„Nije ni Stanac!?“, uzvratio sam oštro, kao da mi se snaga, za koju sam maločas vjerovao da je bestraga nestala, vratila sada iz jednog sunčevog pramička.
„Nije. Rekao sam ti i juče da nije.“
„Ko? Ko je onda!?“, ponovljam još oštrije, a odmah se pokajah; shvatih, postavljam pitanja poput sudije koji priprema i presudu i ključ od tamnice.
„To ne znam. Ali znam da Stanac nije.“
„Ali kako možeš biti siguran?“
„Mogu. Stanac je te noći jebao moju ženu, u mojoj kući“, istupi Danilo, smireno, kao da ništa nije izgovorio.
„Sama mi priznala. Spasila Stanislavu glavu, a meni porodicu, ako me razumiješ. I nije samo te noći. Jebao je i na Zlatiboru kad sam je, kao pravi drug, poslao na ljetovanje, da odmori kad smo napokon smakli stoku“.
Durutović održao predavanje o Njegoševom spjevu Luča mikrokozma
„Jebo vas komunizam i vaš seoski primitivizam“, viknuh na Danila. „Treba li sada da se smijem. Ili da izigravam psihoterapeuta“?
„Komunizam je Marksovo kopile. I Titovo. I njegovih komesara. Psuj koliko hoćeš. Ne ljutim se, ali u selo ne diraj.“
„Da, da… Selo moje ljepše od Pariza. Zato i ovo nesretno naselje opravdano služi za sprdnju. Mali Pariz“, rekoh, naprasno lišen tereta koji me čitavu noć umalo izlomio do koštane srži.
„Žao mi je zbog tebe i tvoje žene. Žao mi je i Stanca. Znao sam zašto je robijao. Drago mi je što nije moj otac, što nije Stanac, i što nijesi ni ti ubio Uglješu…“
„O mojoj ženi nikom ne pričaj. Stancu sam davno oprostio, a sada znaš i ti. Naselje je nasilno i nastalo! Tebi u njemu nije ni mjesto. Cijenim te više od drugih, zato ti kažem. Pogriješio sam kad sam ti govorio da ne treba da ideš u Njemačku. Možda je bolje bilo da sam i ja tamo pošao onda kad sam mogao.“
„Žao mi je Danilo, ali tešku si mi noć priredio. Ako si muku nosio, mogao si reći prosto i jasno“.
„Još si mlad. Nijesi se ženio, pa ne shvataš neke stvari. Žena je bila temelj doma. Muž je zidove prinosio na dar. Nijesmo mi cvijeće kupovali ko vi danas ‒ no zidove, željezo i blokove, da vjetrovi ognjište ne ugase. Vi mladi imate nove stilove života, ali meni je lakše što sam ti sve rekao“.
„Danilo, da se manemo patetike i politike. Razumijem tvoju muku, žao mi je svaki put kad vidim, mada ti se i divim, kad se s takvom kičmom inatiš po ovom dvorištu…“
„A, to ne! Nijesam ja inadžija. Mene je Stanac naučio lekciju, zato više nikom ne dam da kosi moju livadu.“
„Sipaj rakiju, starče, i mijenjaj temu. Samo da nije ljubavna i partijska, ne mogu o tome više slušati“, prekidoh melodramatičnu ispovijest, stavljajući Danilu ruku na rame. Skoro ga zagrlih.
Zavjesa
„Pomaže bog, jugovići“, pozdravljam veselu mobu ispred prodavnice. „Je li ovo Pavo nostalgičan, pa pije pivo iz zelene flaše?“
„Ajde profesore! Ti se naučenjak, da objasniš Milunu i Pavu ko su bili zelenaši. Četnike i partizane već smo pohapsili, do sljedećih izbora“, pozva me Stanac, nikad veseliji.
„Kad ste već raspolženi, nostalgični i saglasni, a Stanac nije stranac u svojoj zemlji, daj Zorna i meni jedno, najladnije. Ja svejedno ne marim za boje. Odoh sjutra put Australije, pa da u čast dugog puta okrenem turu.“
„Nemoj samo s pričom da su tebi svi političari isti“, ovog puta bez ljutnje dobaci mi Stanac.
„Kako isti!? Svaki je nesrećan na svoj način, kako reče jedan ruski pisac, da oproste i Milun i Pavo, što volim da čitam rusku klasiku“.
„Reče li da ideš u Australiju ili se šališ sa starim ljudima“, odmah me dočeka Danilo, a spazih kako mu igra jedan damar ispod lijevog oka.
„Idem Danilo. Na Biro više neću, u partije ne mogu, ujak više nije šef u Trebinju, tetka zatvorila restoran u Poreču. U Beogradu se dosta studiralo. Nemam kud, a ovdje neću da čekam penziju. U Australiji ima dosta livada, dovoljno je daleko od bratstva i jedinstva, a ja hoću postmodernu i jedva čekam da počne. Ti me razumiješ…“
„Ako, ako… Iz stare u novu Jugoslaviju ideš. Samo znaj, da su svuda na svijetu livade iste, pa ti svoju kosi na vrijeme. I zalivaj.“
„Ne brigaj, starče! Poslaću ti pismo kad nađem pravu markicu. Ostavljam ti ovog Kandida da čitaš, kao uspomenu. Ovo je vesela knjižica. Nije partijska.“
Kraj
*Prvi put objavljeno u: Komšije, Vukotić Media: Beograd, 2023.
