Piše: Nebojša Katić
SAD ubrzano gube ekonomski primat i na sve načine pokušavaju da taj proces uspore, ako već ne mogu da ga zaustave. Sve što se događa na globalnoj sceni samo je posledica tektonskih promena kakve su već viđene u istoriji, u vremenima u kojima je do tada dominantna sila gubila svoj primat.
To je kontekst u kome se odvija započeti Trampov carinski rat. Sistem međunarodne trgovine kliza u haos i podseća na pijanu krčmu u kojoj je neko ugasio svetlo. Svet se ubrzano deglobalizuje i puca po različitim šavovima. U ovoj vrsti ekonomskog rata, za sada nema čvrstih saveza. Pravde radi, treba reći da ovi procesi nisu počeli sa Trampom a neće se ni završiti kada on, ovako ili onako, bude sišao s vlasti. Tramp je ove procese samo ubrzao i radikalizovao.
SAD su četvrtog marta 2025. uvele nove carine od 25 procenata na celokupan uvoz iz Kanade i Meksika. (Izuzetak je napravljen samo kod uvoza energenata iz Kanade gde je carinska stopa povećana za samo 10 procenata.) Povećane su i carine na kineske robe za novih 20 procenata, s tim da se prvih 10 procenata primenjuje od prvog februara 2025. a dodatnih 10 procenata od četvrtog marta 2025. Očekuje se i uvođenje carina od 25 procenata na robe iz EU a uslediće podizanje carina i drugim državama pod izgovorom reciprociteta.
Kanada je najavila da će odmah uzvratiti i selektivno povećati carine za 25 procenata. Efekat ovih mera bi trebalo da pogodi oko 155 milijardi dolara američkog izvoza. Kina će, sa pomakom od nedelju dana, uvesti nove selektivne carine od 15 procenata na gamu američkih prehrambenih proizvoda, a neke američke kompanije će uvrstiti u režim eksportne kontrole. I Meksiko najavljuje da će prema SAD primeniti i carinske i necarinske mere a istim putem će krenuti i EU kada nove američke carine stupe na snagu.
Miloš Milojević: Ideološko preoblikovanje republikanske stranke
Ciljevi carinskog rata
Pre nego što se vratimo carinskom ratu, od koristi je podsetiti se na poznato „Tinbergenovo pravilo“. Jan Tinbergen, holandski ekonomista koji je dobitnik prve Nobelove nagrade za ekonomiju 1969, zastupao je tezu da za svaki ekonomski cilj mora postajati poseban instrument – jednim instrumentom možete gađati samo jednu ekonomsku metu.
U tom kontekstu, cilj carina bi trebalo da bude samo jedan – da se zaštiti domaća industrija i obezbedi njen razvoj, bar do trenutka kada industrija postane dovoljno jaka da se nosi sa stranom konkurencijom. Američke carine, međutim, imaju više ciljeva i gađaju više meta… pa šta pogode.
Kako se agresivna carinska politika mora nečim opravdati, formalni razlog za uvođenje carina je vezan za zaštitu zdravlja i života građana SAD. Amerikanci se masovno drogiraju opijatom fentanil i za to neko, naravno van SAD, mora biti kriv. Administracija tvrdi da smrtonosni fentanil iz Kine ulazi u SAD preko porozne granice sa Kanadom i Meksikom.
Carine bi otuda trebalo da budu sredstvo pritiska na ove države i njihove carinske službe kako bi one agilnije radile na sprečavanju krijumčarenja ove supstance. Dodatni cilj novih carina je i da se spreči ulaz kineske robe na američko tržište zaobilazeći carine nametnute Kini. Trampova administracija očekuje da ove države uvedu i svoje, dodatne carine Kini i da se pridruže američkom ratu koji bi tako prerastao u globalni rat protiv Kine.
Nema nikakve dileme da je Kina opsesivna meta svih američkih ekonomskih kaznenih mera. Iz američkog ugla, Kina je „kriva“ jer je privukla veliki deo američke industrije i time ubila ogroman broj industrijskih radnih mesta. Da stvar bude gora, reč je o industrijama koje su bile uglavnom locirane u onim delovima SAD gde drugih velikih poslodavaca nije ni bilo.
Odlazeći u Kinu ove kompanije su ostavile iza sebe ekonomsku i socijalnu pustoš. Naravno, američke kompanije se nisu selile samo u Kinu niti ih je Kina prisiljavala da tamo odu. Konačno, američka kompanije su samo radile ono što se decenijama promovisalo baš iz Vašingtona – vodile su računa samo o interesu svog profita i svojih akcionara.
Dragoslav Rašeta: Nova diplomatija SAD – Trampov „obrnuti Kisindžer“
Vraćanje industrije
Kada je o ekonomskom ratu protiv Kine reč, trgovinski deficit sa Kinom nije najveći problem Amerike. Za Kinu američko tržište jeste važno, ali u manjoj meri nego što je ono važno za Južnu Koreju, Nemačku, Japan ili Italiju, na primer.
Najveći problem je tehnološki uspon Kine pa se otuda prema njoj primenjuje arsenal necarinskih mera koje uključuju zabranu izvoza određenih roba, prave se crne liste kineskih kompanija i sl. Kako stvari stoje, čini se da su te mere promašile metu i da su samo ubrzale kineske tehnološke proboje.
SAD će carinskim ratom pokušati da izmeštenu industriju ponovo vrati kući kako bi se disperzni lanci snabdevanja lokalno povezali, pogotovo kada je reč o strateškim granama poput vojne industrije ili farmaceutike. Kako su uvedene carine samo početak velikog ekonomskog rata i kako se carine i dalje mogu povećavati, kompanijama samo proizvodnja u SAD nudi potpunu zaštitu od kaznenih mera.
Nova administracija nema iluzija da se laka industrija, ona u kojoj još uvek dominira ljudski rad, može vratiti u zemlju. Cilj je da se vrati odbegla visokotehnološka industrija i da se istovremeno privuku nove investicije kako iz Evrope, tako i iz Azije. Pored carinskih mera ova politika reindustrijalizacije će biti stimulisana i poreskim podsticajima, deregulacijom i subvencijama.
Sve najavljene mere bi trebalo da dovedu do popravljanja američkog trgovinskog i tekućeg bilansa i smanjivanja javnog duga. Trgovinski bilans je u poslednjih pedeset godina u hroničnom deficitu dok je bilans tekućih transakcija u poslednjih četrdeset godina bio u suficitu samo 1991. godine.
Javni dug je u stratosferi i od 2011. je veći od BDP-a. Ovakvo stanje i ovi trendovi su neodrživi i SAD više ne mogu da računaju da ih mogu održavati „bez suza“. Carine bi, ako ništa drugo, mogle pomoći punjenju budžeta. (Uzgred, slabljenje dolara bi pomoglo trgovinskom bilansu i bez novih carina, ali to ne bi donelo nove budžetske prihode.)
I konačno, carinski rat je samo jedno od političkih sredstava u cilju disciplinovanja američkih saveznika i partnera. Poruka je jasna – ako želite niže carine i lakši pristup velikom američkom tržištu i/ili američku vojnu zaštitu, morate raditi ono što SAD od vas traže i morate podržavati američku globalnu politiku i njene ciljeve. Bilo kako bilo, jedno je sigurno – američke carine se više nikada neće vratiti na nivo kakav je bio pre početka carinskog rata. Prosečne američke carine bi se u narednom periodu mogle kretati u rasponu od 10 do 20 procenata.
Rizici carinskog rata
Ako se ostave po strani globalne posledice američke carinske politike i haos koji preti svetskoj trgovini, ostaje nejasno da li ova politika može pomoći da se ostvare američki ciljevi. Carinska batina ima dva kraja, tim pre što svet više nije unipolaran i što američka ekonomska moć više nije onakva kakva je bila pre uspona Kine. Ne treba zaboraviti da više nije reč samo o kineskoj moći već i o fantastičnom industrijskom usponu gotovo cele Azije gde se sada i Indija pojavljuje kao moćna ekonomska sila.
Veliki broj teoretičara, ne samo zakletih vernika slobodne trgovine, više je nego skeptičan prema Trampovoj carinskoj politici. Ova politika je suprotna svemu što piše u ekonomskim udžbenicima i što ekonomska nauka decenijama propoveda. Trampova (ne)sreća je što verovatno nije čitao ekonomske udžbenike i što ne drži mnogo do teorije.
Postoje i mišljenja, dosta usamljena, koja delimično narušavaju akademski konsenzus. Pre par meseci se pojavio jedan poduži, analitički tekst u kome je skiciran način na koji verovatno razmišlja Trampova administracija.
Smisao teksta je da pokaže kako Trampova politika nije sasvim lišena logike kako to na prvi pogled izgleda. (Ta analiza je i poslužila kao inspiracija za ovaj tekst.) Poslednje američke carinske mere otvaraju neka ključna pitanja – kako će carine uticati na inflaciju, ko će snositi troškove rasta carina i šta će se događati sa dolarom i dolarskim kamatama.
Amerika ima razumne argumente kada je o carinama reč. Njene carinske stope su u proseku najniže u svetu i američki potrošači su kupovali uvozne robe uvek po nižim cenama od ostatka sveta. U svetlu novih carina, ovakav ambijent se može i dalje održavati samo ako stranci snize svoje izvozne cene, i/ili ako te cene zadrže na istom nivou ali depreciraju svoje valute u odnosu na dolar – ili kraće, ako SAD prevale troškove carine na inostrane aktere.
Kada je o cenama reč, rast carina ne bi trebalo da dovede do inflatornog šoka. Ukupan američki robni uvoz je samo oko 11 procenata BDP-a. Relativno nizak udeo spoljne robne razmene u odnosu na američki BDP zato neće dati preveliki inflacioni efekat.
Po nekim procenama, efekat carina bi mogao u najgorem slučaju da za jedan procenat poveća nivo cena. Naravno, neće svi slojevi stanovništva ili privrede biti pogođeni u istoj meri, ali to se ne može videti kroz jedinstveni indeks cena. Uz to, ova vrsta šoka je jednokratna i njeni efekti traju relativno kratko. Neugodan efekat bi usledio samo ako bi centralna banka podizanjem kamata odgovorila na ovakav skok cena.
Sa dolarom je situacija mnogo komplikovanija. Konstanto precenjen dolar je važan faktor koji doprinosi američkom deficitu budući da stimuliše uvoz i otežava izvoz. Dolar je precenjen jer tražnja za njim nije vezana samo za trgovinske tokove već pre svega za njegovu ulogu rezervne valute i stožera globalnog valutnog sistema.
U prvoj fazi primene carinskih mera dolar bi, bez intervencije centralne banke, verovatno ojačao. To bi dodatno ugrozilo američki uvoz i popravljanje trgovinskog bilansa bi ostalo na čekanju bar neko vreme. Amerika bi mogla da vrši pritisak na trgovinske partnere da apreciraju svoje valute kao što je to uradila 1985. (tzv. „Plaza sporazum“) ali to je teško realizovati.
Ni EU ni Kini ne odgovora jačanje njihovih valuta jer im to ugrožava izvoz. Pri tome, SAD nemaju snagu kakvu su imale pre 40 godina, a ni Kina nije isto što i Japan koji je bio glavna meta i žrtva pomenutog sporazuma.
Dodatni problem je što ni veći pad dolara ( koji bi pomogao trgovinskom bilansu) ne bi odgovarao kapitalnom bilansu. Stranci koji su uložili novac u američke obveznice bi depreciranjem dolara izgubili kada konvertuju slab dolar u svoje aprecirane valute. Da bi dolarske obveznice ostale i nadalje atraktivne, da bi ih stranci i dalje kupovali, kamate bi morale da porastu kako bi nadoknadile gubitak prihoda usled pada dolara.
Takav rast kamata bi ugrozio američke dužnike, pogotovo preko hipotekarnih kredita koji bi postali skuplji. U takvom scenariju realnost se svodi na staru izreku “skuplja dara nego mera”. Pri svemu tome, SAD će po svaku cenu i na svaki način, pokušati da očuvaju centralnu ulogu dolara kao rezervne valute. Time se “kvadratura kruga” dodatno usložnjava.
Matematičari bi rekli da je ovde previše nepoznatih a premalo jednačina. Ovaj „manjak jednačina“ SAD mogu pokušati da nadoknade grubom političkom, ili ne daj bože vojnom silom. Svet je u procesu nezapamćenih previranja i ekonomski rat je samo deo ove velike haotične slike. Nova američka administracija se odlučila za hazardiranje u igri velikih uloga. Predsednik Tramp je (uglavnom) bio dete sreće i ostaje da vidimo da li će ga sreća i dalje pratiti i koliko bi to (ne)sreće donelo drugima.
Izvor: Novi Standard
