Marija Alimpić, profesorka francuskog i latinskog iz Loznice, utemeljiteljka je, zajedno sa svojim ocem Momčilom, organizacije Zaštitimo Jadar i Rađevinu, koja je 2019. prva povela front otpora eksploataciji litijuma od strane rudarskog magnata Rio Tinta. Oni su sastavljači žalbe po Bernskoj konvenciji kojom je 2021. u Strazburu nanesen prvi pravni udarac ambicijama ove predatorske kompanije.
Pred lozničkim Prekršajnim sudom podneli su prijave protiv promotora prethodnice Rio Tinta, Rio Sava eksplorejšn u Podrinju i šire. U septembru 2024, noć uoči posete Aleksandra Vučića Loznici, bespravno je uklonjen njihov bilbord protiv rudarenja. Zaštitimo Jadar i Rađevinu nedvosmisleno odbija da bude povezana sa NVO sektorom sponzorisanim od strane inostranih vlada, po čemu odudara od mnoštva zeleno-ekoloških organizacija, a 2023. jedini su odbili poziv na saradnju visokog američkog zvaničnika Ričarda Grenela.
Marija je velika kritičarka uloge Evropske Unije u rastakanju prirodnog i društvenog blaga Srbije i zastupnik borbe protiv korporativnih pritisaka i ucena direktnim organizovanjem u lokalnim seoskim zajednicama, o čemu je, povodom otkazivanja Projekta Jadar, govorila za Žurnal.
Razgovarao: Vojislav Durmanović
- Marija, čestitam Vam, pre svega, na prošlonedeljnoj pobedi za žitelje obe strane Drine i narod Republike Srbije – Rio Tinto je, pod pritiskom pobune, obustavio Projekat Jadar. Međutim, znamo da je vlast u Srbiji već izigravala poverenje birača kreni-stani manevrima kada je pitanje litijuma pretilo da joj sasvim sroza rejting, a kompanija Rio Tinto još ne ide nikud – ostaje tamo gde je ustoličena ranih 2000-ih, u prvim paketima pretvaranja Srbije u direktno-investitorski Eldorado. Kuda dalje u borbi protiv pretvaranja naših ognjišta u resurs stranog kapitala?
Hvala, Vojislave. Kada govorimo o prvom ukidanju projekta, odnosno o ukidanju Prostornog plana posebne namene za projekat „Jadar” (PPPPN), taj čin ukidanja sam po sebi nije tako jednostavan kako se može činiti u današnjem vremenu kada smo preplavljeni informacijama.
U trenutku pre nego što će PPPPN biti ukinut na Jovanjdan, 20. januara 2022. godine kompanija je pored pomenutog Plana imala u svom vlasništvu građevinsko zemljište, izdate lokacijske uslove – na korak od dobijanja građevinske dozvole za izgradnju rudnika, zatim dozvolu za izgradnju pristupnih saobraćajnica sa planom izmeštanja regionalnog puta Loznica-Valjeva, plan za završetak pruge Loznica-Valjevo, zahtev za određivanje obima i sadržaja (postupak koji prethodi izradi studije procene uticaja) kao i zahtev za određivanje obima i sadržaja za izgradnju jednog dela državnog puta, zahtev za izgradnju trafo stanice za potrebe rudnika itd. a mi smo imali ništa do vere u Boga i same sebe, dakle 0% šanse da se izborimo.
Sva ta dokumentacija poništena je ukidanjem PPPPN-a i kompanija je praktično vraćena na početnu poziciju. Složićete se da to nije ni zanemarljivo ni malo kako se može činiti posebno kada se ima u vidu da kompanija do danas nije vratila svu tu poništenu dokumentaciju. Da, vladajući režim jeste svojim izjavama obmanuo javnost tada kao što to čini na dnevnom nivou po mnogim pitanjima, ali u njih se nismo ni uzdali niti očekivali postupanje u skladu sa zakonom ili zdravim razumom. Isto tako smo znali da se problem ovog projekta koji je zaista ogroman u svakom svom aspektu (samo PPPPN obuhvata 293.9 km² i 22 sela) od površine pa do brojnih drugih problema kao što su rudarenje, ekstrakcija, odlaganje otpada, kulturološki, demografski, etnološki, antropološki problemi itd. ne može srušiti jednim udarcem i jednim potezom te je zbog toga to ukidanje dočekano sa radošću.
I ako u javnosti postoje brojne spekulacije o razlogu ukidanja i svako vidi ono što mu je milo, činjenica je da smo mi sa saradnicima podneli Žalbu protiv Vlade Srbije Sekretarijatu Bernske konvencije pri Savetu Evrope (nije isto što i EU, Srbija je zemlja članica Saveta Evrope) u Strazburu krajem septembra 2021. godine i da je Žalba odmah prihvaćena u Sekretarijatu koji je odmah poslao zahtev Vladi Srbije da se izjasne po našoj Žalbi. Rok za izjašnjavanje bio je 31. januar 2022. godine tako da je Vlada Srbije poslala odgovor Sekretarijatu Bernske konvencije 28. januara 2022. u kome se izjašnjavaju po našoj Žalbi da su projekat „Jadar” ukinuli te da problema nema. Naravno, znajući sa kim imamo posla, zamolili smo Sekretarijat u našem izveštaju da ne zatvaraju „slučaj” što su oni ispoštovali stavljajući ga u stanje pripravnosti.
Naš slučaj je od tada bio razmatran redovno na zasedanjima Sekretarijata, a usled razvoja situacije prošle godine podignut i na „viši“ nivo pa je bio tema redovnog godišnjeg zasedanja Stalnog komiteta Saveta Evrope kada smo imali priliku da uživo zastupamo interese svih živih bića Jadra i Rađevine. Za one koji ne znaju, Bernska konvencija štiti staništa vrsta koje se nalaze u Apendiksu ove konvencije. Srbija je ovu konvenciju potpisala i ratifikovala i time se obavezala da je primenjuje. Zato smo mi iz „Zaštitimo Jadar i Rađevinu” sigurni da su nas sačuvale naše životinje čiji značaj i neophodnost tako često zanemarujemo.
Sada je, sigurna sam, lakše razumeti zbog čega za nas ipak veliki korak predstavlja činjenica da je druga najveća rudarska kompanija sveta koja je planirala otvaranje ovog rudnika pre nekoliko godina prinuđena da i sama stavi svoj projekat u stanje veštačkog održavanja u životu. Svaki dan bez rudnika je pobeda za Život i Pravdu u Jadru i Rađevini te je stoga sasvim nebitno šta službenici državne vrhuške koje danas jesu a sutra nisu planiraju. Mi znamo dobro šta nećemo a šta hoćemo i za to smo spremni da idemo do kraja, ma šta taj kraj značio.
Da dodam još i da smo leta koje je za nama uspeli da iz Prostornog plana Grada Loznice izbrišemo trafo stanicu za projekat „Jadar” i da za sve ovo vreme kod nas u Rađevini kompaniji nije prodat ni metar zemlje. Naravno, dok se ukidanje ovog projekta pravno ne reši, nećemo smatrati da je gotovo i naše aktivnosti biće usmerene u tom pravcu. Donošenje zakona o „trajnoj” zabrani iskopavanja ne znači ništa samo po sebi jer svaka naredna vlada može da ga ukine i tako može unedogled. Mi i sada imamo zakone i domaće i međunarodne koji onemogućavaju otvaranje ovog rudnika na ovom mestu (problem je što se ne poštuju) i sve što smo do sad postigli, postigli smo na pravnom polju uz šta je odlučujuća uloga lokalne zajednice koja ima pravo da kaže NE svakom projektu koji nije u skladu sa njenim načinim života, uverenjima i tradicijom.
- Ne samo retorika Vaše organizacije, već i sama suština Vaše borbe, solidarna podrška zemljoradničkim porodicama protiv rasprodaje zemljišta za bušotine belosvetskih monopolista… jeste antikolonijalna, pozivali ste se i na latinoameričke, afričke, pa i srpske slobodarske tradicije otpora austro-nemačkoj buržoaziji u Velikom ratu. Kako vidite politički uticaj iz zemalja EU (čija je ,,vlada” bila proglasila Projekat Jadar strateškim prioritetom), poglavito Nemačke, čija autoindustrija pretenduje na srpski litijum, u time uzrokovanoj društvenoj krizi u Srbiji?
Mi iz „Zaštitimo Jadar i Rađevinu” smatramo naše udruženje antikolonijalnim pokretom pre svega koje je svoje uverenje i stavove demonstriralo u svakoj prilici takvim nepristajanjem na propagandu i „vrednosti” koje se serviraju iz Evropske unije koja sve više zaslužuje da se nazove Četvrtim rajhom, da nas je to prilično koštalo.
Postali smo problem i nepoželjni za gotovo sve medije (ma kako voleli da se predstavljaju), doživeli da su intervjui sa nama zabranjivani sa najviših mesta pa smo jednom takvom prilikom poslali dopis ambasadi Ujedinjenog Kraljevstva i njihovom Ministarstvu spoljnih poslova bez uvijanja nazivajući ih nekolonijalnom silom još 2021, a ambasadi Nemačke smo 2024. poslali Ultimatum Adolfovim naslednicima tražeći odštetu, na koji još nisu odgovorili pa ćemo morati ovih dana da im ponudimo pomoć u vezi izračunavanja odštete. Lako je iz ovih primera zaključiti da Evropsku uniju smatram sramnom organizacijom u kojoj Srbiji nije mesto.
Osim toga, Evropska unija kao i njena komisija koja je projekat „Jadar” proglasila strateškim za svoje potrebe, nisu nadležne za teritoriju Republike Srbije i sve te odluke mogu da okače na tarabu lepih želja. Iako postoje brojne organizacije, političke i pseudocivilne, koje po „službenoj” dužnosti zastupaju interese ovih nakaradnih tvorevina na isti način na koji to čini režim predvođen Aleksandrom Vučićem, narod Srbije ipak ne želi da ostane na „evropskom putu”. Ne zaboravljajući velike borce Globalnog Juga čiji deo i te kako jesmo, i vodeći se njihovim primerima, „Zaštitimo Jadar i Rađevinu” će nastaviti da ne pristaje i prkosi svim pokušajima da poslužimo kao jeftin ručak evropskoj pohlepi uz želju i nadu da će ovakvi pokreti cvetati širom naše zemlje.
- Jednom ste vispreno napisali da je Zaštitimo Jadar i Rađevinu ionako seljački, a ne građanski (u smislu NVO priručnika, razume se) pokret. Kada je o investitorskom kaubojstvu reč, rekao bih da je otužan izraz malograđanštine koliko npr. urbanistička pitanja u Beogradu, Novom Sadu, Šodrošu, Mirijevu… dobijaju nesrazmerno mnogo fokusa u javnosti, u odnosu na nedaće radnog sveta iz unutrašnjosti, pogotovo poljoprivrednih krajeva koji ionako opstaju na omči uvoznih monopola i nejednake razmene na evropskom tržištu… Zašto se Rađevina u parolama protiv rudarenja litijuma slabo pominje, a Vi je ističete i u nazivu organizacije?
Da, ProGlas je prošle godine u julu pozvao na okupljanje „svih građanskih pokreta” pa je bilo neophodno još jednom naglasiti da (srećom) ne ispunjavamo uslove. Mi jesmo seljačko i radničko udruženje, svi mi u udruženju živimo od svoje zarade, ne primamo donacije iz inostranstva, ne radimo projekte, ne sponzoriše nas nijedan fond i to je jedini način da se zadrži autonomija i sloboda delovanja. Takav način rada značajno ograničava naše resurse, ali je jedini ispravan i delotvoran.
Odnos koji si opisao gde su na jedan tas stavljene muke građanske Srbije i na drugi tas sve muke ostatka Srbije je ako ništa drugo, šokantan pa čak i licemeran za društvo kome su puna usta empatije i koje samo sebe proglasilo boljim poistovećujući sve one koji nisu uz njih sa pripadnicima vladajuće vrhuške uz to obavezno uključujući diskriminatorski odnos prema najranjivijem delu našeg društva, prema onima koji žive ispod granice onog što smatramo životom dostojnim čoveka. U situaciji u kojoj tzv. građanska Srbija neskriveno bira šoping ispred Kosova i Metohije u ustavnim granicama Srbije i tema kao što su siromaštvo svojih sugrađana, prezaduženost, problem izvršitelja, notara itd. pravac delovanja našeg udruženja bio je takoreći prirodno određen i usmeren kao ovom drugom tasu ili kako bi moja baba govorila, „teže preteže”.
Ovakav stav je, razume se, ograničio mogućnost saradnje sa „mnogima” i to je nešto što ne smatramo lošim, naprotiv. Onaj ko priznaje „nezavisno Kosovo” će pristati na rudnik u Jadru, Rađevini, Homolju… samo kad dobije odgovarajuću ponudu. Nemoguće je odreći se Kosova i Metohije i ubeđivati ljude da nećete dati Jadar i Rađevinu. Sedište našeg udruženja nalazi se upravo u Rađevini, u selu G. Brezovice na zemlji koja je planirana da bude jalovište Rio Tinta i borba protiv otvaranja rudnika krenula je upravo tada 2019. kada je Rio Tinto napravio prve istražne bušotine u blizini našeg sela. Budući da smo brzo shvatili da deponija nije problem sama po sebi nego ceo projekat i da ako nema rudnika nema ni deponije, te da u tom trenutku Jadar (susedna oblast čiji je administrativni centar Loznica) niko nije zastupao niti se bunio protiv rudnika, smatrali smo svojom moralnom obavezom da Jadar u nazivu našeg udruženja stavimo na prvo mesto.
Najdestruktivniji deo projekta planiran je u Rađevini gde bi kompanija odlagala milion i po tona jalovine godišnje (informacija kompanije) koja ostaje nakon hemijske prerade rude. U PPPPN-u je ova deponija planirana na 360 hektara (sa podzonom deponije), na oko 450 metara nadmorske visine, sa branom visine 57 metara, na vodoizvorištima u srcu netaknute stogodišnje šume, staništa brojnih zaštićenih vrsta i jedne endemske biljne vrste. Sigurna sam da ništa od ovoga niste čuli u medijima jer niko od onih koji su od strane tih istih medija proglašeni borcima nije spominjao Rađevinu, odnosno manipulisano je podacima te je javnosti predstavljana samo manja, deponija rudarskog otpada (šut koji nastane od iskopavanja tunela, bez hemijske prerade) na oko 20 hektara i članovi drugih udruženja kao i mnogi drugi su kao najveći problem predstavljali upravo tu deponiju tražeći njeno izmeštanje. Tako je stvarana slika da se izmeštanjem te deponije uklanja najveći problem po životnu sredinu ovog projekta, što nema veze sa istinom. Ujedno, onog trenutka kad bi šira javnost shvatila razmere deponije industrijskog otpada u Rađevini, postalo bi jasno da nema govora ni o kakvim studijama i da ne postoji tehnologija koja će milione tona toksičnog otpada da spakuje u epruvetu, ali dok javnost to ne zna, onda može da se manipuliše pomeranjem manje deponije levo-desno (čist nimbizam – Not In My Backyard).
Drugi razlog smo svakako mi, nesaradljivi, namrgođeni Rađevci koji ne žele da vode dijalog o životu. Zbog činjenice da su mnogi bili spremni da postupe po onoj Vučićevoj „da se ne uništava veći broj života nego što je planirano” te da se uništi „samo” Rađevina, jedan zaista jedinstven i prelep kraj, koji je baš zato što je manje naseljen bio pogodan za očuvanje bogatog biodiverziteta i proizvodnju zdrave hrane, mi insistiramo na tome da se Rađevinu čuje i da ona zakuca poslednji ekser u kovčeg propalog projekta, kao što je zakucala i prvi. Upravo Rađevina je dokaz da naša sela i seljaci ostaju zadnja linija odbrane i da još kako imaju mnogo da ponude zemlji. Dok se okolnosti ne promene, naša je dužnost da se sačuva što je više „rađevina” moguće u Srbiji.
- Kao neko ko se principijelno opirao kratkovidosti predloga za moratorijum na rudarenje od strane liberalne opozicije (Kreni-promeni), prokazivao istupe Proglasa o odlaganju rudarenja ,,sve dok se” ne ostvare uslovi za ekspertizu (koliko imunu na lobiranje videlo se, dodao bih, od svih dosadašnjih elita u tranzicijskoj Srbiji)… smatrate li da antilitijumsku borbu ometa dnevnopolitička instrumentalizacija ili pak njeno svođenje na čisto ekološku dimenziju? Narodnim rečnikom – u koga se, u paučini finansijskih interesa, pouzdati u budućnosti?
Da, smatramo da je ometa i jedno i drugo. Kako projekat „Jadar” po svojoj suštini nije samo rudarski projekat nego još jedan pokušaj da se reši „srpsko pitanje” i da se konačno slomi moral srpskog naroda, posebno u ovim krajevima gde su vođene tako velike i značajne bitke, tako i otpor prema takvom projektu ne može biti samo ekološki. Svođenje jednog ovakvog projekta sa velikim destruktivnim potencijalom na nivo razgovora o filterima je u najmanju ruku uvredljivo.
Više puta smo sarkastično javno zahvalili Rio Tintu što su poslužili kao dobar lakmus papir za izdajnike, oni su nepogrešivo ogolili toliko toga u našim institucijama ali i u narodu.
Odgovor se krije u samom tvom pitanju – narod, mi sami. Ne može i neće niko ništa uraditi umesto nas, a da bi se dobro videlo ko je ko, narod ipak mora da (ako mu je stalo) teži ka istini, da čita dalje od tri rečenice i da mu laž i prevara smetaju kao takvi a ne samo kad dolaze od suparničkog tima. Sve dok to ne bude slučaj i dok ne budemo spremni na žrtvu i odricanje u borbi zarad dugoročnih rezultata, ne možemo očekivati ništa do ovo što sad imamo, začarani krug u prokletoj avliji.
