Piše: Vesna Dević
Svetom arhijerejskom liturgijom i prazničnom litijom sa ikonama od Cetinjskog manastira do crkve na Ćipuru, danas je na Cetinju proslavljena prva nedjelja Svete četrdesetnice – Nedjelja pravoslavlja, pobjede ikonopoštovanja nad ikonoborcima, kada je sredinom 9. vijeka, 843. godine, vaspostavljeno poštovanja ikona.
Svetu službu Božiju u Cetinjskom manastiru služio je Njegovo preosveštenstvo Episkop dioklijski g. Pajsije uz sasluženje cetinjskog sveštenstva i sveštenomonaštva, u molitvenom prisustvu vjernog naroda.
Vladika Pajsije je u svom arhipastirskom slovu, nakon pročitanog jevanđelskog začala, čestitao praznik pobjede pravoslavnih nad jeresi ikonoborstva i podsjetio da danas proslavljamo pobjedu prave vjere nad svima onim učenjima koja su protivna našoj vjeri. Proslavljamo svete i časne ikone: prvo ikonu Hristovu, zatim Njegove Bogomajke i svih onih Svetih, a gledajući i poklanjajući se ikonama, mi na jedan vidljiv način osjećamo Boga i Njegove Svete, koji su za nas trenutno nevidljivi.
Po pričešću vjernih, krenula je litija sveštenstva i vjernog naroda s ikonama od Cetinjskog manastira do crkve na Ćipuru, gdje je služen pomen kralju Nikoli Petroviću, povodom godišnjice njegovog upokojenja, a po povratku na ulazu u manastirsku portu pročitan je Sinodik pravoslavlja.
Besjeda Presovećenog Episkopa dioklijskog g. Pajsija
U ime Oca i Sina i Svetoga Duha.
Danas, draga braćo i sestre i draga djeco, mi pjevamo i radujemo se pobjedi prave vjere nad svim onim jeresima koje su bile i proslavljamo svete i časne ikone: prvo ikonu Hristovu, zatim Njegove Bogomajke i svih onih Svetih. I svakako, jasno je da svaka ikona, iako podsjeća na običnu sliku i na obični lik, ipak ima svešteni i blagodatni karakter. Jer oni koji su na njima naslikani, zapravo nas oni i blagosiljaju i osvećuju. Međutim, i pored toga, ona ima i dosta sličnosti sa slikama, jer kao što mi kada gledajući na slikama neku osobu koja trenutno nije sa nama osjećamo njeno prisustvo, tako i gledajući i poklanjajući se ikonama, mi na jedan vidljiv način osjećamo Boga i Njegove Svete, koji su za nas trenutno nevidljivi.
Naročito je Stari zavjet bogat slikama, ikonama. I to nisu samo događaji koji su se u jednom trenutku desili, nego su ujedno i slike i ikone onoga što će se tek desiti. Tako, na primjer, jedna od najljepših i najpoučnijih priča u Starom zavjetu, reklo bi se, da je ona slika izlaska izabranog Božijeg naroda iz Egipta, iz ropstva, i njegov dolazak u zemlju obećanu, kako se kaže, u kojoj teče med i mlijeko. Tako iako ta slika izlaska izabranog Božijeg naroda nije naslikana bojama nego riječima koje nalazimo u Svetom pismu, vidjećemo na samom početku da taj izabrani Božiji narod, kako se kaže u Svetom pismu, nije on izabrao Boga, nego je Bog izabrao njega.
Dakle, jedna grupa ljudi koju je Bog po svome nahođenju izabrao i nazvao svojim narodom. I taj Božiji narod se nalazi u ropstvu, robuje drugim ljudima i u jednom trenutku Bog želi da ga izbavi iz toga ropstva. Međutim, vidjećemo i kolika je agonija naroda Božijeg prije nego što se on odlučuje da napusti ropstvo i da krene ka zemlji obećanoj. I Bog u toj njegovoj agoniji zapravo učvršćuje vjeru samoga naroda. Ne onih njegovih protivnika, njih ne želi da uvjeri da On zaista postoji, da je Bog, nego zapravo svim onim čudima koja je učinio prije nego što su Izrailjci napustili Egipat, On je učvršćivao vjeru izabranog Božijeg naroda. A onda, kada se to na kraju desilo, da oni napuštaju Egipat i stupaju na pustinju, tada ih i snalaze prva iskušenja i kolebanja.
Prolazeći kroz pustinju, oni svaki dan gledaju smrti u oči. I jedino što može na tom putu da im povrati vjeru i nadu, jeste to pouzdanje u samoga Boga. I Bog ih cijelih četrdeset godina vodi kroz pustinju, u kojoj nema ni hrane, ni pića, ničega onoga što je njima potrebno da bi fizički opstali, i oni na kraju ipak dolaze do zemlje obećane. A onda, kada dolaze, tek onda nastupa borba da bi osvojili tu zemlju.
Međutim, i kada su osvojili zemlju, ta borba i dalje nije prestala. Kasnije se nastavila kako bi sačuvali ono što su zadobili. I zapravo, to je sve ono što se zaista desilo u jednom istorijskom trenutku, ali ono što se nije desilo i što tek treba da se desi, jeste da je to jedna ikona i simbol naše duhovne borbe za Carstvo nebesko.
Dakle, mi se trenutno nalazimo u ropstvu ovdje na zemlji, ropstvu svojim strastima i grijeh i kada se odlučimo da napustimo to ropstvo, a onda je to duhovna borba kako bismo zadobili Carstvo nebesko.
To nam sve, draga braćo i sestre, govori i o svemu onome što se dogodilo dosta vjekova ranije u 8. i 9. vijeku kada je Crkvu Hristovu potresala ikonoboračka jeres.
Svaka rana koja se Crkvi nanese spolja, ona ne može neku veliku štetu da joj načini, ali svaka rana koja kreće iznutra, unutar tijela Crkve, ona je svakako veoma bolna i teška. Jer kao što na našem tijelu može dugo vremena da prođe da se unutrašnja rana otkrije, pa tek kad se otkrije vidimo koliko je ona mnogo udova zahvatila, a kada je treba odstraniti tijelu predstoji vrlo teška borba, tako je bilo i sa ikonoboračkom jeresi, za koju su dosta krivice ponijeli i tadašnji jerarsi Crkve i sveštenstvo i vjerni narod.
I sve je to bila jedna teška unutrašnja rana koja je trajala skoro pa vijek. I čak onda kada je na Sedmom vaseljenskom saboru ona osuđena i dalje je borba protiv te jeresi nastavljena, dakle protiv svih onih koji su uništavali svete ikone, koji su ih nipodaštavali, izbacivali iz crkava i iz domova.
I to nam, draga braćo i sestre, govori da, Bogu hvala, mi danas slavimo pobjedu nad tom jeresi i generalno pobjedu prave vjere nad svima onim učenjima koja su protivna našoj vjeri. I to nas uči da mi i dalje hodimo tim putem kroz pustinju i ka zemlji obećanoj. I da dok god u ovome životu mi živimo ta borba ne staje, to je duhovna borba koja nam predstoji sve do onoga trenutka kada ćemo, ako nas Bog udostoji, da naslijedimo zemlju obećanu u kojoj teče med i mlijeko i u kojoj ćemo zajedno proslavljati Boga našega, kome neka je slava u vjekove vjekova. Amin.
