Piše: Vuk Bačanović
U broju Pobjede od 14. avgusta 2026. godine, u intervjuu pod naslovom „Planetarna laž je da je Osman Rastoder učestvovao u pokolju u Velici“, Šerbo Rastoder pokušava da ratnu ulogu svog rođaka i lidera kolaboracionističke muslimanske milicije izvede iz gotovo univerzalne formule revizionističke apologije svake kolaboracije sa njemačkim nacistima i italijanskim fašistima u okupiranoj Jugoslaviji tokom Drugog svjetskog rata i koja glasi: „Morali smo da bismo odbranili narod.“
U tom smislu se kao kao argument može prihvatiti da je strah bihorskih muslimana od četničkih pokolja bio stvaran, kao što je stvarna bila i potreba za samoodbranom u kompleksnim okolnostima; ali iako „odbrana naroda“ objašnjava motiv saradnje običnog čovjeka uhvaćenog u kovitlac imperijalističkih interesa, ne pretvara saradnju u antifašizam. Inače bismo istom metodom morali ozbiljno prihvatiti i apologiju Milana Nedića kao „srpske majke“: ako je dovoljno reći da si sarađivao da bi „spasao Srbe“, onda ćemo majci, jer nas je rodila, valjda oprostiti i to što je njen aparat služio njemačkom okupacionom poretku u kojem je izvršen Holokaust, sprovođene masovne odmazde poput Kragujevca i osnovan, za politički nepoćudnu omladinu, čak i Zavod za prinudno vaspitanje omladine u Smederevskoj Palanci.
Naziv nije satiričan, zaista se tako zvao. Jer upravo tu leži ono što Rastoderova redukcionistička konstrukcija uporno izostavlja: okupator nije zatekao prirodnu balkansku klanicu pa u njoj dobronamjerno dijelio puške za samoodbranu, nego je razbijanjem države, uspostavljanjem novih granica, naoružavanjem lokalnih milicija i sistemom privilegovanih saveznika sam postavio scenografiju u kojoj su komšije počele jedni drugima dolaziti s oružjem koje su dobile od istog režisera.
Vuk Bačanović: Dvije radionice starih zabluda protiv nove srpske politike
No hajde da na stranu stavimo Rastoderove tvrdnje prema kojima „jedna oružana formacija“, to jest muslimanska milicija istovremeno jeste i nije vojna formacija, ima komandante ali nema hijerarhiju, dobija oružje i hranu od okupatora ali nema logistiku niti vlast iza sebe, sarađuje s fašističkom Italijom ali je „primarno antifašistička“, nema nikakav politički program, osim, doduše, političkog programa da se jedan dio Jugoslavije pripoji Velikoj Albaniji.
Dakle iako ta „skupina samoorganizovanih seljaka bez ideologije“ nema program, hijerarhiju, logistiku ni vlast iza sebe, drugim riječima najviše nalikuje malim letećim medvjedićima, ona već u sljedećoj rečenici vodi borbe primarno protiv četnika, iako je izrazito antikomunističkog karaktera.
Pokušajmo, međutim da prof. Šerbu Rastoderu povjerujemo da ideologije nije bilo, odnosno da su se i četnici i partizani po Bihoru kretali pod toliko vještom kamuflažom da samoorganizovana milicija, naoružana i uposlena u italijanskom okupacionom sistemu, nikako nije mogla ustanoviti o kome se zapravo radi. Jedino tako bismo mogli prihvatit profesorovo objašnjenje da su za njih su i jedni i drugi bili prosto „Vlasi“ i da prema tome napad milicija na trinaestojulske ustanike 1941, nije bio profašistički i prookupatorski inspirisan, budući da milicije nisu imale blage veze da su ustanici antifašisti. Ali kako onda objasniti da samo nekoliko redova kasnije profesorov rođak, komandant Osman Rastoder ponovo postaje „nepomirljivi antikomunista“ i „nepomirljivi antičetnik“.
Zaista neobičan politički subjekt bijaše milicioner Rastoder. Ne zna ko je komunista, ali je nepomirljivo protiv komunizma. Ne razlikuje komunistu od četnika, ali je ideološki precizno protiv obojice. Čovjek 1941. vidi „Vlaha“, međutim njegov rođak istoričar 2026. u njegovoj glavi pronalazi jasan politički program, prilično precizno sortiran po fasciklama. Ali, situacija onda ostaje još urnebesnija. Jer nakon što nam je objasnio da se Osman Rastoder za Veliku Albaniju opredijelio upravo u kontekstu zaštite Bihora od četnika, profesor kao krunu argumentacije sam uvodi jedan sitni problem: četnike u toj istoj sjevernoj Albaniji nalazimo na zimovanju, prehrani i borbenoj saradnji sa albanskim prvacima. Rastoder čak sa izvjesnim trijumfom pominje bajraktara Prenka Calija, „najboljeg prijatelja Pavla Đurišića“, u čijoj su kuli u Vrmoši zimovali vasojevićki četnici, pa zaključuje kako je „saradnja ideoloških istomišljenika bila svestrana“.
E, sad već treba zastati i provjeriti da li su se mali leteći medvjedići sudarili u vazduhu. Jer do prije nekoliko pasusa imali smo Osmana koji ide prema Velikoj Albaniji radi spasavanja od četnika, a sada u toj istoj Albaniji četnici imaju nešto što već opasno podsjeća na program all inclusive. U Vrmoši ih je, prema četničkom dokumentu iz aprila 1944, oko pet stotina; lokalni katolici im pomažu, a Prenk Cali ne samo da ih „prijateljski prima“, nego sa svojim vojnicima učestvuje u njihovim borbama prema Andrijevici. Autor izvještaja čak traži da se Cali za zasluge odlikuje Karađorđevom zvijezdom i dobije počasno zvanje četničkog vojvode.
Naravno, iz ovoga ne slijedi da su „Velika Albanija“ i četnici bili posve monolitan saveznički blok. Naprotiv, dokumenti kažu da saradnju četnika sa katoličkim stanovništvom Vrmoše ometa muslimansko stanovništvo, Kosovski komitet, pa donekle i vlada u Tirani. Ali upravo je to pogubno za Rastoderovu crno-bijelu postavku. Ispostavlja se da etničke i državne etikete same po sebi ne govore ko je s kim: albanski akteri mogu sarađivati sa četnicima, drugi Albanci im se suprotstavljati, muslimanske milicije sarađivati s Italijanima, četnici s Italijanima, a svi zajedno mijenjati saveznike zavisno od mjesta, godine i neprijatelja. Što bi bilo sasvim normalno objašnjenje jednog sveopšteg građanskog i međuetničkog rata pod okupacijom.
Međutim u Rastoderovoj rekonstrukciji dobijamo ljude bez ideologije koji su žestoki antikomunisti; ljude koji ne razlikuju četnike od partizana, ali su primarno antičetnički antifašisti; pokret bez programa koji ima projekat Velike Albanije; formaciju bez logistike koja oružje i hranu dobija od Italijana; i, kao završni ukras, antičetnički politički prostor u kojem profesor sam svečano uvodi albanskog prvaka koji četnike prima, hrani, s njima ratuje i biva predložen za četničkog vojvodu. To više nije ni gomila protivrječnosti proizašla iz pokušaja da se dokaže nedokazivo – to je čisto postmodernističko ludilo. Teri Iglton je postmodernizam opisao kao misao sumnjičavu prema „klasičnim pojmovima istine, razuma, identiteta i objektivnosti“.
Vuk Bačanović: Kad je Zelenski diplomatija, a Grigorije izdaja
Četnik je fašista kada na njega puca Osman, ali postaje tek nezgodni kućni gost kada prenoći kod Osmanovih albanskih političkih saputnika; kolaboracija je moralni sunovrat kada je čine četnici, ali se pretvara u nužnu samoodbranu kada isto čini milicija; partizan je antifašista samo dok ne uđe u kadar kao onaj koji je na kraju rata „primio“ bivše četnike – iako profesor također tvrdi da su u partizane prelazili i pripadnici muslimanskih milicija – poslije čega cijeli partizanski pokret postaje pogodna mašina za naknadno ocrnjivanje Osmana.
Velika Albanija jeste politički projekat kad treba objasniti zašto je bila dobra za Bihor, ali prestaje biti politički program čim se podsjetimo da su milicioneri navodno bili „bez ideologije“. Tako na kraju više nemamo ni antifašiste, ni kolaboracioniste, ni četnike, ni partizane, ni baliste, ni program, ni odsustvo programa, nego jednu veliku istoriografsku čorbu u kojoj svaki pojam važi tačno do trenutka kada počne da smeta političkim agendama koji istoričarima plaćaju kako bi ih prikazali jedinim logičnim „krajem istorije“. Jedino što u njoj ostaje potpuno stabilno jeste zaključak koji je unaprijed trebalo dokazati.
Sve ostalo se, po potrebi, pretvara u „Vlaha“.
