Piše: Milorad Durutović
Pisci katkad žale što danas ne postoji književna kritika, kao da to njihovom stvaralaštvu oduzima neku posebnu draž. Moglo bi se reći da je riječ o izvjesnoj patetici koja ne zaslužuje mnogo pažnje. Ipak, osjećaj da kritike nema − barem ne u klasičnom smislu − i da to pisce ponekad dovodi u nepovoljan položaj, u suštini je tačan. No, taj se problem može sagledati i iz drugačije perspektive.
Istorija kulture pamti književnost bez imena; zašto bi, onda, bilo tragično zapamtiti i književnost bez kritičara?
Korpus tekstova stare Kine, koje smo tek naknadno prepoznali kao književnost, srednjovjekovna dijačka književnost, čiju smo estetsku vrijednost kasnije spoznali, kao i usmena književnost − sve je to opstalo bez svijesti o autorstvu, bez potrebe da ime autora ima javni ugled. U usmenom stvaralaštvu autor se shvatao isključivo kao institut kolektiva ili kao posrednik između teksta i svijeta bogova. Tekstovi iz različitih epoha i kultura ušli su u književnu tradiciju, takoreći mimo institucija, kritičara, pa i mimo imena autora. U tom se kontekstu može prizvati i strukturalistička ideja: tekst je autor. Uzgred rečeno, zgodno opravdanje za ovaj vijek, koji donosi autorsku simbiozu čovjeka i mašine, i time dodatno relativizuje pojam autorstva.
Bilo kako bilo, dugovječnost djela uslovljena je njegovom unutrašnjom snagom, a ne ceremonijalnom podrškom ili trenutnim trendovima. Ni najbolja kritika ne može od slabog teksta načiniti remek-djelo; može mu samo privremeno povećati vidljivost ili proizvesti privid značaja. Istorija književnosti poznaje mnoštvo takvih slučajeva. Ko danas, primjera radi, pamti akademskog pjesnika Žaka Delila? Malo ko. Nasuprot tome, Šarl Bodler, u svoje vrijeme osporavan, danas je neupitna veličina.
Svjestan sam mogućih prigovora. Postoje primjeri koji bi mogli potvrditi da je književna kritika imala presudnu ulogu u prepoznavanju i vrednovanju pojedinih velikih autora.
Među poznatijima je Momčilo Nastasijević, koji danas važi za jednog od najvećih srpskih pjesnika XX vijeka, ali je kao takav afirmisan prije svega kroz književnu i univerzitetsku kritiku. No, to je izuzetak, a ne pravilo. Doduše, to može biti shvaćeno i kao moderna i postmoderna avantura književnosti, koja se postupno kretala ka autoreferencijalnosti i time postajala sve manje prohodna za prosječnog čitaoca, nesposobnog ili nespremnog da prati složene poetičke zaokrete. Otuda se nametnula misao da je kritičar ponekad potrebniji čitaocu nego piscu, naročito u eri hiperprodukcije.
Kritičar − pod uslovom da posjeduje razvijeno čulo ukusa i iskustvo čitanja − mogao bi tako razlikovati trajne tekstove od prolaznih ambicija i afera.
Milorad Durutović: Možda se samo slavni ljudi računaju u Crnogorce
Da kritika nije puki pratilac književnosti, već njen aktivni sagovornik, naslućivali su još Džojs i Borhes. Idealan kritičar − „koji pati od idealne nesanice“ (Džojs) − bio bi onaj koji otkriva i one slojeve teksta kojih autor nije morao biti svjestan ili koji omogućava nova čitanja starih tekstova. Bez takvog posredovanja možda ni sam Njegoš danas ne bi bio naš savremenik.
Međutim, uloga književnog kritičara danas je postala opterećujuća, budući da je potreba za njom regulisana zakonodavstvom digitalne kulture, koja je ocjenjivanje dubine zamijenila ocjenjivanjem površine teksta. Kvantitet − na primjer, broj lajkova − preuzeo je primat nad kvalitetom, odnosno nad brojem stvarnih čitanja. Broj prikaza i ozbiljnih recenzija potisnut je rang-listama, najčešće profilisanim prema interesima komercijalnih izdavača. Kao da se nekadašnji poredak izvrnuo naglavačke.
Nekada je bilo potrebno prvo napisati dobru pjesmu ili roman; danas je, čini se, potrebno najprije obezbijediti vidljivost, izgraditi javni imidž, ili popularnost, pa se tek onda latiti posla.
Ako iz tog ugla razmotrimo ko su dominantni autori našeg vremena i kojim žanrovima pripadaju najčitaniji tekstovi, lako je uočiti da autori često prethode svojim djelima − bilo da je riječ o estradnim, političkim ili digitalno profilisanim ličnostima. Preciznije rečeno: danas slava autora prethodi nastanku djela. Djelo postaje sekundarna tvorevina, tržišni derivat već postojeće prepoznatljivosti, a ne rezultat dugotrajnog rada i iscrpljujuće posvećenosti tekstu.
Reklo bi se da je marketing pobijedio estetiku i etiku.
Književnost postaje predmet procjene biznis-rizika. Mogao sam takve anomalije prepoznati radeći u komisijama Ministarstva kulture. Autori su na konkurse dostavljali po nekoliko stranica svojih spisateljskih ideja, i ako bi neka prošla selekciju, a to znači dobila finansijska sredstva, lako bi, izgleda, napisali knjigu.
Sve se, dakle, promijenilo. I poremetilo.
Danas gotovo nezamislivo djeluje činjenica da je Ivo Andrić neke od svojih najboljih knjiga pisao decenijama. Još apsurdnije može zvučati podatak da je Vasko Popa svoju „Velegradsku pesmu“, koja sadrži tek nekoliko stihova, pisao nekoliko godina. Takvi primjeri danas više ne služe kao mjerilo, već kao anegdota iz nekog drugog, sporijeg svijeta.
To, međutim, ne znači da je sporost izgubila smisao, već da je brzina postala mjera kvaliteta, pa čak i samog života. Sažete forme sve češće nisu rezultat kondenzovane mudrosti, nego posljedica ubrzanog osipanja smisla. Ona stara izreka − „Nemam vremena da napišem kratko pismo“ − nije izgubila svoju mudrosnu vrijednost; prije bi se reklo da se preobratila u sopstvenu suprotnost: „Nemam vremena da napišem studiju, pa ti šaljem rezime.“
Izvor: RTNK
