Piše: Vuk Bačanović
U posljednje vrijeme, povodom a povodom prvih ali odličnih koraka nove srpske politike u Crnoj Gori, pojavljuju se dvije naizgled suprotstavljene, a u suštini zapanjujuće srodne medijske tendencije. Jedna dramatično upozorava da se Srbi u Crnoj Gori, ako politički centar sopstvenog djelovanja smjeste u Crnu Goru, automatski pretvaraju u lokalnu etničku zajednicu, odsječenu od „matice“ i prepuštenu zloglasnim podgoričko-cetinjskim kuhinjama. Druga, sa druge strane istog šaltera, objašnjava da je svaki ozbiljniji oblik srpskog crkvenog jedinstva ni manje ni više nego srednjovjekovni relikt, nešto poput zahrđalog viteškog oklopa, primitivnih zemljoradničkih odnosa u vrijeme slabo razvijenih proizvodnih snaga i feudalne desetine, pa bi savremeni, napredni čovjek, ukoliko baš želi da uđe u 21. vijek, morao da se radikalno distancira od takve sistemske zaostalosti.
Između tako sročenih mudrolija se Srbinu u Crnoj Gori ostavlja izbor kakav mu je istorija, uostalom, često velikodušno ostavljala: ili da bude punoljetan samo uz starateljski potpis iz Beograda, ili da na Cetinju svečano položi ispit iz savremenosti, na kojem je prvo pitanje da li je Sveti Sava, kao ustanova iz XIII vijeka, uopšte ovlašćen da se pojavi u 21. bez prethodno pribavljene potvrde iz Dukljanske akademije nauka i umjetnosti.
Prvi spin naročito voli usporedbe sa Republikom Srpskom. Ona se predstavlja kao očigledan dokaz da Srbi mogu imati sopstvene institucije, smatrati Srbiju maticom i istovremeno zadržati jak nacionalni identitet. Iz toga bi valjda trebalo da zaključimo da se isti recept može primijeniti i na Crnu Goru. Samo se doda malo Beograda, dvije kašike „matice“, prstohvat nacionalne discipline, promiješa se i ostavi na laganoj vatri dok Podgorica ne omekša.
Nevolja je samo u tome što Republika Srpska i položaj Srba u Crnoj Gori pripadaju toliko različitim ustavnim, političkim i istorijskim porecima da njihovim poređenjem ne dolazimo do one vrste loše analogije na osnovu koje se zaključuje da pošto i konj i lokomotiva vuku nešto za sobom, željeznica mora da je ustvari modernizovana konjušnica.
Republika Srpska je jedan od dva entiteta Bosne i Hercegovine definisan u okviru dejtonskog mirovnog i ustavnog aranžmana. Ima sopstvenu vladu, parlament, predsjednika, ustavne nadležnosti i pravno predviđenu mogućnost specijalnih paralelnih odnosa sa susjednim državama. Ona funkcioniše unutar jedne postratne, međunarodno konstruisane i nadzirane državne arhitekture, u kojoj i tri decenije poslije rata postoji visoki predstavnik sa ovlašćenjima kakva ne postoje u političkom životu suverenih evropskih država.
Vuk Bačanović: Kad je Zelenski diplomatija, a Grigorije izdaja
Crna Gora nije Bosna i Hercegovina. Srbi u Crnoj Gori nemaju svoju entitetsku vladu, entitetski parlament, posebne dejtonske nadležnosti niti međunarodni mirovni ugovor koji im garantuje specijalni politički položaj. Oni su građani Crne Gore i svoja politička prava ostvaruju u institucijama Crne Gore.
To je, moramo priznati, prilično neprijatna okolnost, jer pretpostavlja intelektualni napor u ravni čišćenja Augijevih štala: razlikovanje države od entiteta, Ustava Crne Gore od nacionalističke euforije iz trećerazrednih medija, a Dejtonskog sporazuma od fejzbuk komentara u grupi „Srbi, narod i rasa“.
Još je zanimljivija bojazan da će Srbi postati tek neka tamo „lokalna etnička zajednica“ ako o sopstvenoj politici budu odlučivali u Podgorici. Time se, možda i nehotice, prihvata upravo teza njihovih protivnika: da su Srbi u Crnoj Gori nekakva prekogranična nacionalna manjina kojoj je za puni identitet neophodna „matična država“. A to je prilično neobičan način da se brani srpski karakter zemlje čija je moderna državnost vijekovima izrastala u srpskom političkom, crkvenom i kulturnom okviru. Srbima u Crnoj Gori zato nije potrebno da im neko naknadno pronalazi maticu preko granice, jer je to ona već odavno viđena vrsta nacionalne odbrane u kojoj bokser, prije prvog gonga, protivniku najprije ljubazno namjesti bradu, a tek poslije primljenog aperkata stane dokazivati da je zapravo došao da pobijedi.
Drugi medijski spin nam, međutim, mitropolita Joanikija uspoređuje sa Momirom Bulatovićem i velikodušno mu proriče istu sudbinu: jedan je, navodno, politički propao sa „Jugoslavijom bez alternative“, pa će drugi neminovno propasti sa „Svetim Savom bez alternative“. Tu već ulazimo u oblast istorijske akrobatike u kojoj nije važno pripadaju li dvije pojave istoj epohi, istoj vrsti institucije ili uopšte istom redu stvarnosti, dovoljno je da im se mogu smisliti slični slogani. Raspad socijalističke federalne države krajem XX vijeka i kanonsko ustrojstvo Crkve čija istorija seže osam vijekova unazad tako postaju uporedivi samo zato što se iza oba može dopisati „bez alternative“. To je otprilike kao kad bi se, na osnovu činjenice da su i Titanik i Rimsko carstvo propali, zaključilo da je glavni problem i jednog i drugog bila santa leda. Kritičnost mitropolita Amfilohija prema režimu Aleksandra Vučića zatim se pretvara u dokaz nužne crkvene autonomije, pa se od Joanikija očekuje da, želi li izbjeći Bulatovićevu sudbinu, iz jedne nemoguće analogije izvuče još više nemogući crkvenopolitički zaključak.
Tako se, uz dovoljno samopouzdanja i tek onoliko istorije koliko ne ugrožava zaključak, od Svetog Save do Tita stigne za dvije rečenice; sedam vijekova između mogu se, kao i svaka neprijatna činjenica, sveti na marginalnu fusnotu koju niko neće pročitati.
Moguće je, na zaprepašćenje obije spin-radionice političke misli, istovremeno biti mitropolit Srpske pravoslavne crkve i pri tom ne biti beogradski dvorski kapelan. Kao što je moguće biti srpski političar u Crnoj Gori, čuvati nacionalne veze sa Srbijom i Bosnom i Hercegovinom, a ipak ne voditi stranku kao prekogranično predstavništvo SNS-a. Cetinje može biti snažan duhovni centar bez proglašenja crkvene nezavisnosti, kao što srpska politika u Podgorici može biti samostalna bez obaveznog prijema u nekakav kurs nacionalnog odnarođavanja. Usud je samo to što ovakva postavka pretpostavlja sposobnost da čovjek istovremeno misli dvije stvari: i pripadnost i samostalnost, i zajedništvo i odgovornost. Jer
čim se u istoj rečenici nađu dvije ideje, u političkim školama iz kojih izlaze dvije spin-radionice već se pokreće istraga da li je posrijedi raskol, izdaja ili, što je još sumnjivije – mišljenje.
Nova srpska politika u Crnoj Gori, ako želi biti išta više od sezonske izborne robe koja se najprije usmrdi, mora početi upravo tamo gdje oba ova dva propagandna spina prestaju: Srbi mogu biti potpuno lojalni Crnoj Gori kao svojoj državi, a da ne prestanu biti Srbi; mogu tražiti punu ravnopravnost jezika, kulture, simbola i istorijskog pamćenja; mogu održavati najtješnje moguće veze sa Srbijom, a da Beograd ne postane kadrovska služba njihove politike; mogu imati snažnu, samosvjesnu i lokalno ukorijenjenu mitropoliju, a da zbog toga niko ne mora makazama prekrajati Srpsku pravoslavnu crkvu.
Crnogorska državnost nije po prirodi antisrpska. Srpski identitet nije po prirodi anticrnogorski. Cetinje nije nužno separatizam, Beograd nije nužno okupacija, a Sveti Sava nije softver koji je se prestao ažurirati 1236. godine.
Ko sve to ne može držati u glavi istovremeno, ne treba mu nacionalna strategija; dovoljno je da uđe u muzej memljivih ideologija i propalih politika, pažljivo razgleda izložene poraze, zablude i istorijske katastrofe, pa pred najpogubnijim od njih samodopadno zaključi da je upravo pronašao najgenijalnije rješenje za budućnost.
