Piše: Vuk Bačanović
Kad se istina i laž u jednoj državi dovoljno dugo obrađuju u nadležnim službama, prije ili kasnije dobiju istu formu, isti pečat i približno isti broj predmeta. Tada ih više nije lako razlikovati, čak ni Bezbjednosno-informativnoj agenciji, koja je, bar prema sistematizaciji radnih mjesta, upravo za takve razlike i osnovana. Država se, međutim, pred takvim teškoćama ne povlači. Ona obrazuje radnu grupu koja treba da utvrdi da li je do zabune došlo propustom, namjerom ili u skladu sa procedurom.
Tako je, pretpostavljam, negdje u jednoj beogradskoj kancelariji, ispod fotografije predsjednika Republike i kalendara sa pogrešno zaokruženim Vidovdanom, sjedio mlađi referent BIA-e, zaposlen po ćaci-kvoti, i dobio zadatak:
„Grigorije. Ukrajina. Crkva. Napiši nešto.“
Referent se našao pred teškim problemom. Postoje, naime, dvije dominantne ukrajinske pravoslavne crkvene strukture i još nekoliko manjih, a to je već jedna više nego što je bilo predviđeno njegovim stručnim usavršavanjem.
Otvorio je Gugl.
Pročitao „Ukrajinska pravoslavna crkva“.
Pročitao „Grigorije“.
Pročitao „Ukrajina“.
I zaključio:
„Raskolnici!“
U tom trenutku država Srbija dobija geopolitičku analizu.
Tako su režimski mediji počeli da javljaju da je vladika Grigorije počinio gotovo nezapamćen crkveni prestup: otišao je u Ukrajinu, razgovarao sa ukrajinskim raskolničkim pravoslavnim vladikama i još ih podržao. Iz naslova je proizlazilo da je otprilike ušao u Kijev obučen kao papski nuncije, sa grkokatoličkim tomosom o autokefalnosti u rukama. „Informer“, „Novosti“, „Pink“, „Kurir“ i ostale državne rafinerije za preradu prisebnosti, u koje činjenica ulazi kao sirovina, a izlazi kao gorivo za unaprijed propisanu istinu, požurile su da utvrde kako je Grigorije, valjda već samim prelaskom ukrajinske granice, priznao raskolničku autokefalnost za koju ni sami tužioci nisu bili sasvim načisto kome pripada.
Postojao je samo jedan mali problem, ona vrsta problema koja inače kvari propagandu: Grigorije nije otišao ni kod kakvih raskolnika.
Otišao je upravo kod mitropolita Onufrija i jerarhije Ukrajinske pravoslavne crkve čije episkopske činove i kanonsko rukopoloženje ne osporava nijedna pomjesna pravoslavna crkva, pa ni one koje su priznale Pravoslavnu crkvu Ukrajine, crkvenu strukturu nastalu 2018. ujedinjenjem samoproglašene, odnosno raskolničke Kijevske patrijaršije i Ukrajinske autokefalne pravoslavne crkve, kojoj je Carigradska patrijaršija potom dodijelila tomos o autokefalnosti i koja ima punu podršku režima Volodimira Zelenskog. Dakle, ako je Grigorije tamo zatekao „raskolnike“, onda je posrijedi raskol toliko dubok i tajanstven da ga još nije postala svjesna ni sama Moskva, ali ga je, srećom, na vrijeme otkrilo dežurno uredništvo Vučićeve režimske štampe.
Dakle, čovjek koga treba predstaviti kao lukavog unijata otišao je da podrži upravo ljude koji su godinama izloženi mjerama koje je sve teže nazivati bilo čim drugim osim otvorenim progonom. I to ne samo u moskovskim saopštenjima. Na pritiske prema Ukrajinskoj pravoslavnoj crkvi upozoravali su i nezavisni eksperti UN: pretresani su hramovi i manastiri, protiv sveštenika i arhijereja vođeni krivični postupci, određivani kućni i višemjesečni pritvori, a pojedine zajednice ostajale su bez bogomolja koje su vjekovima koristile. Namjesnik Kijevo-pečerske lavre mitropolit Pavle prošao je kroz kućni pritvor i zatvor, dok je država 2023. raskinula ugovor o korišćenju Donje lavre, zatražila povrat njenih 79 objekata i počela da preuzima i pečati prostorije, među njima i rezidenciju mitropolita Onufrija. U Svjatogorsku je, pak, u aprilu 2024. gotovo dvjesta pripadnika SBU pretresalo Uspensku lavru, nakon čega je uhapšen njen namjesnik mitropolit Arsenije. U Čerkasima je prilikom preuzimanja Saborne crkve Svetog Mihaila došlo i do fizičkog izbacivanja sveštenstva i vjernika, upotrebe suzavca i povređivanja ljudi. A zakon iz avgusta 2024. otvorio je i mogućnost institucionalnog gašenja vjerskih organizacija koje država, po svom nahođenju, proglasi povezanim s Moskovskom patrijaršijom. Prema tome, Grigorije nije otišao da se fotografiše s pobjednicima, nego kod ljudi kojima se sudi, koje hapse, i koje se doslovno izbacuje iz hramove. Upravo zato je njegova posjeta toliko neprijatna onima koji su navikli da se kanonsko pravoslavlje brani najglasnije onda kada od te odbrane ne može nastati nikakva lična neprilika. Nema tu nikakvog govora o „ruskom narativu“, nego o ljudima kojima se sudi, oduzimaju hramovi i ograničava pravo da ostanu ono što jesu – ne nekakvi prorusi, već prosto hrišćani o čijoj vjeri ne odlučuju tirani bez obzira sjede li u Moskvi, Kijevu li Vašingtonu.
To je već bilo previše činjenica za jedan radni dan.
„Šta sad?“, upitao je ćaci.
„Ništa“, rekao je načelnik. „Već je objavljeno.“
„Ali, šefe, ispada da je on podržao „naše“.“
„Zato ti i kažem da ništa ne diraš.“
I tu negdje počinje suština političke teologije našeg vremena.
Jer gotovo istovremeno dok je Grigorije obilazio vladike crkve protiv koje ukrajinska država vodi postupke, u Beograd je stigao Volodimir Zelenski. Ali Zelenski nije stigao kod Grigorija u Dizeldorf. Stigao je kod Aleksandra Vučića u Beograd.
I tako je „raskol“ okončan.
Pred Palatom Srbija razvijen je crveni tepih, postrojena Garda, intonirane himne, razgovaralo se o ekonomskoj saradnji, Evropskoj uniji, infrastrukturi i ostalim svetim tajnama savremene državnosti.
Ćaci je ponovo podigao ruku.
„Šefe, samo nešto da pitam.“
„Pitaj.“
„Ako je Grigorije izdajnik zato što razgovara sa vladikom kojeg Zelenskijeva država progoni, šta je onda predsjednik kad razgovara sa Zelenskim?“
U prostoriji je zavladala tišina.
Načelnik je dugo gledao kroz prozor.
„To je diplomatija.“
„A kad Grigorije razgovara?“
„To je politika.“
„A ako razgovara sa progonjenim?“
„Onda je to još gora politika.“
Ćaci je malo razmislio.
„A zar Njegova svetost patrijarh Porfirije nije u Moskvi rekao da se kod nas sprovodi šarena revolucija protiv proruskog režima? Pa šta je onda ovo, šefe?“
Načelnik se okrenuo od prozora.
„To je crkvena diplomatija.“
„A kad predsjednik razgovara sa Zelenskim?“
„Državna diplomatija.“
„A kad Grigorije razgovara sa vladikom kojeg Zelenski progoni?“
„Rekao sam ti: politika.“
„A ako je taj vladika iz kanonske ukrajinske crkve?“
„Onda je to provokacija za vjerni narod.“
Ćaci je to pažljivo zapisao, pa podvukao dva puta. Prvi put jer nije razumio. Drugi put jer je shvatio da nema šta se shvati.
Tako je sistem ponovo uspostavio ravnotežu.
I upravo je tu cijela stvar zanimljivija od sitnog medijskog spora o tome šta je Grigorije rekao u Sumiju. Jer ovdje nije riječ čak ni o Rusiji i Ukrajini. Ni o Moskvi i Kijevu. Riječ je o mnogo starijem i jednostavnijem pitanju: kome čovjek prilazi kada mora da bira između onoga ko ima moć i onoga koga moć lišava ljudskog dostojanstva?
Hrišćanski odgovor na to pitanje bio je, bar dok ga nisu preuzeli kabineti za odnose s javnošću, prilično nepraktičan. Nije Hristos naročito dobro pazio s kim se fotografiše. Nije pitao gubavca kakav mu je stav o geopolitičkim odnosima Rima i Partskog carstva Araskida, udovicu da li je evroatlantski ili proruski orijentisana, niti slijepca priznaje li jurisdikciju Carigradske patrijaršije. Imao je taj neprijatan običaj da stane uz onoga ko je u svakom smislu donji.
Savremena politička religija stvar je postavila racionalnije.
Ona nas uči da slabog podržavamo tek kada dobijemo saglasnost jačeg.
Progonjenog branimo ako njegov progonitelj nije naš trenutni geopolitički partner.
Kanonsku crkvu podržavamo načelno, ali ako je podrži pogrešan vladika, onda ćemo prvo provjeriti njegov odnos prema predsjedniku Republike.
To se zove duhovna vertikala.
Na njenom vrhu nije Bog, nego Mamonov protokol.
Zato je Grigorijev grijeh u ovoj priči zapravo prilično jasan. Nije problem što je otišao u Ukrajinu. Predsjednik može u Ukrajinu. Ministar može u Ukrajinu. Municija, sudeći po godinama međusobnih srpsko-ruskih optužbi, može u Ukrajinu. Može Zelenski u Beograd, može crveni tepih, može Garda, mogu ugovori, mogu fotografije, mogu bratski razgovori o evropskoj budućnosti.
Ne može samo vladika samostalno da izabere kome će biti brat.
Jer ako ode kod moćnog, to je državnička mudrost.
Ako ode kod nemoćnog, to već miriše na pobunu.
Najveći strah svake vlasti, uostalom, nije čovjek koji služi drugoj zemaljskoj vlasti. S takvim se uvijek može pregovarati. Daš mu funkciju, ambasadorsko mjesto, nacionalnu frekvenciju ili mjesto u upravnom odboru i stvar će se svakako srediti.
Opasan je onaj koji jednog jutra odluči da ne služi nikakvoj moći, nego čovjeku kojeg ugnjetava pola „civilizovanog svijeta“.
Takav kvari tabelu.
I zato će naš nesrećni ćaci na kraju ipak dobiti pohvalu.
Pogriješio je crkvu i vladiku, pogriješio je raskol, pogriješio je kanonski status, pogriješio je smisao posjete, ali je savršeno razumio sistem.
Sistem, naime, od njega nikada nije ni tražio da zna ko je Onufrije.
Tražio je samo da zna ko je Vučić.
