Piše: Vuk Bačanović
„Do 1918. godine na kalendarima koji su bili u upotrebi u Crnoj Gori (julijanski) Božić se slavio 25. decembra. Nasilnom aneksijom od strane Srbije, nova državna tvorevina proglasila je novi kalendar (gregorijanski) pa se Božić počeo slaviti 7. januara.“
Ne, ovo nije objava neke opskurne nacionalističke fejsbuk grupe, nije ni dio govora sa skupa podrške narko-dilerima, ubicama i naručiocima anti-muslimanskih grafita na Cetinju. Ovo je rekao diplomirani istoričar, budžetski korisnik Boban Batrićević, doduše nakon što se vratio sa sastanka sa potomcima ustaške emigracije u Briselu i još malo nakon konstatacije o štetnosti mirnih vremena po gluposti koje proizvodi njegov stručni tim.
Ali pređimo na temu.
U ovoj verziji istorije, julijanski kalendar je bio nevina žrtva državnog udara, 25. decembar je protjeran u egzil, a 7. januar je uveden kao okupacioni namjesnik u crkvenu godinu. Jedini problem je što ovdje nije anektirana Crna Gora – nego elementarna logika.
Ah, taj epski žanr dukljanskog „intelektualca“ koji uzme kalendar i od njega napravi okupacionu doktrinu. Kao da je praznik Hristovog rođenja neki tajni kod u kalendarskoj aplikaciji, pa ga „Srbija“ 1918. hakuje, promijeni datum u podešavanjima i onda svi pravoslavni svijeta dobiju notifikaciju: „Od danas slavite drugačije, jer tako piše u dokumentu o aneksiji svijeta Kraljevini Srbiji.“
Prvo, ta genijalna podvala: „Prije 1918. u Crnoj Gori se slavio 25. decembra, pa je Srbija natjerala da bude 7. januara.“ Ma, da. Kao da je u Crnoj Gori prije 1918. važio gregorijanski kalendar, pa onda došli „okupatori“ i uveli julijanski — samo da bi pokvarili prazničnu atmosferu. A stvarnost je prosta do surovosti: ako je kalendar u Crnoj Gori bio julijanski, a bio je, onda je Božić uvijek 25. decembra po tom kalendaru. Samo što je taj „25.“ u odnosu na građanski (gregorijanski) kalendar padao na ono što je danas 7. januar. Dakle: Crkva, odnosno obnovljena Pećka patrijaršija, nije „premjestila Božić“, nego ga je bukvalno nastavila slaviti istog dana – što bi gospodinu dramaturgu trebalo biti jasno, ako je iz pomoćnih istorijskih nauka koje uključuju hronologiju imao barem šesticu.
Znaš ono Bobane, χρόνος – „vrijeme“, λόγος – „riječ, govor; nauka/učenje“?
Aha, zadržao si χρόνος, a λόγος si bacio u Moraču?
Dobro, hajde da se i mi jednom provozamo tim autobusom bez kočnica: onda je „Srbija ukinula i vlastiti Božić 25.“ — jer je i u Srbiji važeći kalendar bio julijanski. I onda ispada da je Srbija okupirala samu sebe, anektirala sopstvenu crkvu i natjerala Srbijance da istog tog Božića… slave Božić. Bravo, Šerlok Holmse kalendara.
Pa onda dolazi ona poslastica: da li to znači da je Srbija, stvorivši Kraljevinu SHS, isto natjerala sve patrijaršije koje i danas slave Božić 7. januara? Naravno. Srbija je, u Batrićevićevoj verziji, ujedno:
– tajni upravnik Vaseljene
– pokretač vremena,
– i vlasnik univerzalnog kosmičkog dugmeta na kojem piše „pomjeri praznik“.
Još samo fali da nam Dukljanska akademija nauka i umjetnosti objasni kako je Srbija poremetila ugao Zemljine rotacije i tako pomjerila zimski solsticij, ali da je NASA, pod uticajem globalno svemoćne Srpske akademija nauka i umjetnosti to zataškala.
A onda – šlag na kalendarsku tortu – 1923. i Milutin Milanković. Tu već imamo tragikomediju prvog reda: postojao je pokušaj da se stvar riješi tako da fiksni praznici budu usklađeni, i više pomjesnih crkava je prihvatilo reformisani kalendar. SPC to nije primjenila u praksi. Drugim riječima: ako neko baš hoće da glumi „civilizacijsko opredjeljenje“, evo mu konkretne istorijske činjenice – ali ona ne služi za jeftinu parolu „kralj Aleksandar je obukao kostim Grinča i ukrao mi Božić“, nego za ozbiljno pitanje crkvene prakse i odluka. Samo što je to manje dramatično, a bez idiotske drame – kako prodati kolumnu i sluđivati neuke ljude?
Ali ne zavaravajmo se da je slučaj Batrićević samo intelektualna bruka. Ona je na prvom mjestu finansijska: dok se ovakve bazične neznalice šepure kao proizvođači javnog mišljenja, Crna Gora istovremeno ima hiljade nezaposlenih sa fakultetskom diplomom — po službenim podacima, 4.019 nezaposlenih visokoobrazovanih (što bi bilo oko 11% od ukupnog broja nezaposlenih). I onda dođemo do one stvarne „civilizacijske“ stavke: za visoko obrazovanje se u budžetskim planovima vrte desetine miliona — recimo, oko 58,4 miliona evra planirano za visoko obrazovanje, uz još preko 13,5 miliona za program stručnog osposobljavanja lica sa visokim obrazovanjem. Pojednostavljeno: sa jedne strane plaćamo sistem da proizvodi diplome i stručnost, a sa druge strane gledamo kako se ta „stručnost“ svodi na to da neko ne razumije bazičnu hronologiju, pa od toga napravi nacionalnu epopeju i još se predstavlja kao intelektualac. Ako je ovo intelektualna elita, onda je džepni kalendar najpotcijenjeniji državni neprijatelj.
