Piše: Vuk Bačanović
Eksplozija nasilja na ulicama crnogorskih gradova, nakon incidenta u podgoričkom naselju Zabjelo, gdje su turski i azerbejdžanski državljani napali M.J., izazvala je čitav niz euforičnih i plitkih reakcija. Jedni su u tome odmah vidjeli ruku „malignog uticaja Crkve Srbije“, dok su drugi požurili da objasne kako nam se, eto, dogodila nova najezda „Turaka“ jer nismo dovoljno pošteno shvatili pouke iz Gorskog vijenca — kao da se Njegoševi stihovi o „Turcima“ odnosio na prodavače donera i ekonomske migrante. Istini za volju, ni „Crkva Srbije“ ne može upravljati migracionim tokovima, ni stepenom nezadovoljstva domaćeg stanovništva, niti je takvu ambiciju do sada pokazivala, niti su ti problemi bilo kakva crnogorska iznimka. Baš kao što se ni Gorski vijenac nije bavio pitanjima integracione politike, nego mnogo dubljom dramom — onom o granicama identiteta i slobode.
Ruku na srce, ta drama se u javnom prostoru vrlo često dekonteksualizuje do stepena kolektivne neuralgične tačke — one koju je dovoljno samo dotaći pa da se iz gomile prolomi „ubij Turčina“. Jer da su počinioci napada na M.J. bili, recimo, Rusi ili Ukrajinci, nema sumnje da bi bilo tuča, možda i uličnih obračuna za dominaciju, ali teško da bi gorile ruske turističke agencije, ili da bi se „pravoslavna braća“ tretirala na isti način kao „Turci“, u smislu da bi grupe huligana, a ustvari nesretnih društveno odbačenih mladića skandirale: „Kolji, kolji Rusa!“
I to, naravno, nije ništa nesvojstveno drugim ljudskim kulturama koje u svojoj kolektivnoj svijesti nose istorijskog „Drugog“ kao arhetipsku sliku tuđina, neprijatelja ili izdajnika. Taj obrazac nije specifičnost balkanskih naroda — naprotiv, on je univerzalan. U islamskom svijetu, na primjer, slične neuralgične tačke razdvajanja postoje između sunita i šiita, gdje su uzajamne predrasude i osjećaj istorijske ugroženosti toliko duboko ukorijenjeni da se često i među narodima koji ispovijedaju istu vjeru Drugi pojavljuje kao izdajnik, jeretik ili „lažni musliman“. Saudijski odnos prema šiitima u istočnoj provinciji, pakistanska mržnja prema Hazarima, irano-arapsko nepovjerenje u Zalivu, kao i surov odnos između različitih islamskih etnosa i konfesija u Sudanu ili Jemenu — sve su to primjeri istog mehanizma. Istorijska trauma, politička instrumentalizacija i religijska interpretacija slivaju se u jednu matricu u kojoj se kolektivni identitet učvršćuje kroz stalno oživljavanje „drugoga“, čak i kada on govori istim jezikom i praktikuje (gotovo) jednu te istu religiju, baš kao u slučaju Crnogorca i Srba.
Ključni teoretičari kao što su Edvard Said (čuveni„Orijentalizam“), Ernest Gelner (Nations and Nationalism, 1983), Frederik Bart (Ethnic Groups and Boundaries: The Social Organization of Culture Difference, 1969) i Talal Asad (Genealogies of Religion: Discipline and Reasons of Power in Christianity and Islam (1993) ukazuju da se u različitim kulturama „Drugi“ ne definiše suštinski, već procesom razgraničenja. U konfliktnim situacijama, te granice postaju ideološke i moralne: Drugi se predstavlja kao varvarin, nevjernik, otpadnik, ili kao neko ko prijeti poretku. U tom smislu, Drugi nije „nešto drugo“ već „nešto što treba biti odvojeno“.
Vuk Bačanović: Nezavisno novinarstvo, najstariji zanat u Crnoj Gori
U slučaju Osmanskog carstva i prvobitne Crne Gore, Drugi se gradio u obostranom procesu simboličkog nasilja: Sa osmanske strane, Crnogorci (kao i druge hrišćanske populacije) bili su konstruisani kao rafiza, nepokorni gorštaci i divljaci, koji ugrožavaju „red i zakon“ carstva, dakle kao „varvari“ unutar civilizovanog, islamskog prostora poretka (nizâm-ı alem). Sa crnogorske (i uopšte sprske) strane, Osmanlije, „Turci“ su postale arhetip „tuđina“ — ne samo politički i vjerski, već i antropološki Drugi: simbol ropstva, nepravde, tuđeg zakona i moralnog izopačenja. U epskom i folklornom narativu, Turčin nije samo vojni neprijatelj već kategorija zla – upravo zato što mu se pripisuju anti-normativne crte (lukavstvo, obrezanost, „bezbožnost“, odsustvo časti). U epskom diskursu, ta slika dobija sakralne dimenzije: borba protiv „Turaka“ nije samo rat za zemlju, već ritualno očuvanje kosmičkog poretka, u kojem sloboda postaje oblik svetosti, a izdaja — najdublji moralni pad.
Takvi obrasci preživljavaju svoje istorijske okvire mnogo duže nego što traju događaji koji su ih stvorili. Vremenom, oni gube dodir s prvobitnim istorijskim kontekstom i pretvaraju se u grotesku — u sjenku nekadašnjeg sukoba koja nastavlja da živi i bez stvarnog protivnika. Tako „Turčin“ u savremenom govoru više nije Osmanlija, kao što ni „Vlah“, „Latin“ ili „Švaba“ nisu konkretni etnički pojmovi, već simbolički ostaci starih sukoba, koji popunjavaju praznine u kolektivnoj svijesti kada nedostaje stvarni Drugi. U tom procesu, nasilje prestaje biti istorijska nužnost, a postaje, kao i mnogo toga u ljudskim društvima, besmislena kulturna navika — refleks koji se aktivira svaki put kad društvo izgubi osjećaj smisla, a zatraži lakši način da ponovo definiše sebe.
Zato je sva ta histerija, navodno u odbranu časti i kulturnog identiteta, u suštini najbolji poklon savremenoj kolonizaciji Balkana — ne onoj osmanskoj, već ovoj novoj, fiskalno-globalnoj, što nam propisuje šta ćemo jesti, misliti i raditi za minimalac. Ne, to ne znači da odgovorni za nasumično naseljavanje kriminogenih elemenata iz Republike Turske ne trebaju položti račune za haos za koji su uzrokovali, ali dok dok se na ulicama bije za „Gorski vijenac“, u regionalnim kancelarijama se potpisuju sporazumi koji će od naših obala i brda napraviti teritoriju koncesija, a od naših ljudi — kmetove u sopstvenoj zemlji. Ironija je u tome što se danas, baš u Srbiji, muslimani, neko bi rekao „Turci“ i pravoslavni zajednički marširaju protiv iste te kolonijalne vlasti koja obećava „stabilnost“, dok ovdje, pod istim nebom, mi još uvijek vitlamo sabljom protiv duhova iz prednjegoševskih vremena. „Turčin“ iz Gorskog vijenca odavno više ne postoji — osim kad ga, s vremena na vrijeme, iz arhiva nacionalnih strahova izvuku ličnosti poput reisa Rifata Fejzića i njemu slični, koji u najboljoj gebelsovskoj tradiciji svaku kompleksnu pojavu pokušavaju svesti na „srpsku zavjeru“. Međutim, potreba da ga izmislimo, svaki put kad nam ponestane hrabrosti da se suočimo sa stvarnim gospodarima, ostaje živa i zdrava kao i uvijek.
