Na početku će biti predstavljen preliminarni presek rezultata od Republičke izborne komisije i Cesid-a za sticanje opšteg utiska o predsedničkim, parlamentarnim i beogradskim izborima. Procene ova dva tela po reprezentativnom uzorku obrađenih podataka sa biračkih mesta se u velikoj meri poklapaju. Nakon toga će uslediti analiza uspeha i neuspeha konkretnih opcija.

U izborima su pored Srpske napredne stranke i Socijalističke partije Srbije učestovale tri liberalne opcije (umerena – Ujedinjeni za pobedu Srbije, Đilas, Jeremić, Lutovac; radikalna – Moramo, okuplja različite ekološke pokrete; pokazna – Boris Tadić) i pet nacionalističkih (poređane od najmanje radikalnih do najekstremnijih – DSS; Dveri; Suverenisti; Zavetnici; Vojislav Šešelj). Ideološki gledano radi se o tri opšta bloka: režimskom, liberalnom i nacionalističkom, s tim što SPS nastoji da raspolaže sa što više ucenjivačkog potencijala, pritom ne istupajući iz režimskog bloka dokle god Vučić uživa podršku spoljnog faktora (to jest, dok mu ne preti obojena revolucija).
Na predsedničkim izborima Aleksandar Vučić je očekivano pobedio u prvom krugu sa oko 59% glasova (58,5% Cesid – 58,8% RIK). Zdravko Ponoš ispred liberalne koalicije osvojio je oko 18% (i Cesid i RIK daju mu 18,1%), iza njega je Miloš Jovanović ispred DSS-a, koji predstavlja najumereniju nacionalističku opciju na izborima, on je dobio oko 6% glasova (Cesid tačno 6%, RIK 5,9%). Sam Vučić je na predsedničkim izborima ostvario bolji rezultat nego na prethodnim predsedničkim izborima 2017. godine kada je dostigao 55% podrške. Još nisu dostupni podaci o ukupnom broju glasova u apsolutnim ciframa, pa nije moguće tačno uporediti ova dva rezultata, osim komparacije u procentima. Liberalna opcija je uspela da osvoji poverenje oko 21% građana, što je istovetan rezultat sa predsedničkim izborima 2017. godine (sabrani su procenti cele liberalne opcije). Ponoš se pokazao kao perspektivniji kandidat od Saše Jankovića 2017. godine, što jasno pokazuje da liberalna opcija može samo da profitira ukoliko se okrene nacional-demokratskom putu, a odustane u što većoj meri od radikalne liberalne retorike. Ponoš, kao bivši visoki oficir sa odmerenim izjavama i dostojanstvenim držanjem, popularniji je od obe liberalne opcije (umerene i radikalne) na parlamentarnom delu izbora. Van obojene revolucije i bez promene retorike (zadržavanje proevropskog diskursa uz orijentaciju na istorijske narative, period monarhije 1920-ih, „slavni 19. vek“), liberalna opcija ne može da računa na više od petine biračkog tela. Nacionalističke opcije ostvarile su ukupan rezultat od 17%, što je zavidan broj naspram 59% koje je osvojio Vučić, uz podršku Dačića.
Podela na 80 posto naspram 20 posto i jeste prikazana u grubim crtama podela na „desnicu i levicu“, „nacionaliste i liberale“, dok je autoru teksta bliža paradigmatska podela na neomoderniste (one koji pokušavaju da reanimiraju mitove iz 19. i prve polovine 20. veka, koji sami sobom predstavljaju romantičarsku reinterpretaciju srednjovekovne istorije) i postmoderniste (one koji uopšte ne veruju u mitove, ali usled toga čine postojanje kolektiviteta, zajednice kao takve, nemogućim). Bez spoljne intervencije, što je nepoželjna opcija u odnosu na samostalni razvoj društva, postmodernisti će biti večna manjina ukoliko ne uvaže prostu činjenicu da je biračima, kao kupcima narativa na političkom tržištu, neophodno ispričati određenu priču, prodati određeni narativ – na primer, 19. vek kao vek evropeizacije Srbije od azijatske kasabe do beogradske metropole 20-ih i 30-ih godina prošlog veka. Trenutno postmodernisti imaju odbojan narativ o Srbima kao evropskim Bangladešanima, koji očekivano gubi bitku u poređenju sa narativom neomodernista o drevnoj viteškoj naciji pod večitom pretnjom Zapada, koja u istom obliku postoji minimum hiljadu, a verovatno i više hiljada godina. Istovetnu podelu primećujemo i širom centralne Evrope, primera radi u Mađarskoj ili Poljskoj, svuda u Evropi se odvija borba među postmodernistima i neomodernistima.
Na parlamentarnim izborima Srpska napredna stranka dobija oko 43% glasova, Cesid joj daje 121 mandat (126 mandata je apsolutna većina u Skupštini Srbije), a RIK 120 mandata. Poslednji konkurentski parlamentarni izbori u Srbiji održani su 2016. godine, dok su izbori 2020. godine nereprezentativni usled bojkota opozicije (ako bismo uzeli za referentnu tačku parlamentarne izbore 2020. godine SNS bi stajala još gore). U poređenju sa izborima 2016. godine, kada je SNS osvojila oko 48% glasova ili 131 skupštinski mandat, na aktuelnim izborima ova stranka je ostvarila umereno lošiji rezultat. Dešava se ono što se uvek dešava u dugotrajnim autoritarnim režimima sa niskim životnim standardom građana – veliki vođa održava popularnost, a popularnost njegove stranke i saradnika opada. Građani koji materijalno zavise od režima boje se da direktno glasaju protiv velikog vođe, ali svoje nezadovoljstvo izražavaju tako što izbegavaju da glasaju za njegovu stranku, tako ga indirektno kažnjavajući. Socijalistička partija Srbije Ivice Dačića dobila je oko 11% glasova što joj ponovo daje ucenjivači potencijal u okviru režimske opcije. Nejasno je šta SPS svojim biračima na ideološkom nivou može pružiti, a što im ne može SNS, osim što Dačić ima simpatičniji nastup od samog Vučića.

Liberalna opcija je još jednom pokazala da nema dovoljno privlačnog partijskog lidera ili istaknutog aktivistu da animira birače, pored svog nepopularnog narativa, prethodno spomenutog, koji svakako ograničava domete liberala u Srbiji. Liberali su ukupno osvojili oko 20% glasova na parlamentarnim izborima, s tim što Boris Tadić očekivano neće preći cenzus i služi dodatnom slabljenju liberala u Skupštini. Možda će smena generacija u liberalnom taboru uspeti da u manjoj meri u budućnosti poboljša njihov rezultat, ali bez izmene narativa ozbiljan uspeh je nemoguć. Neomodernisti su toliko jaki u srpskom društvu da postmodernisti moraju napraviti korak u njihovom pravcu, jednostavnije rečeno – u zemlji gde je omiljeno jelo pečeno prase, nećete pobrati lovorike nabijajući svima na nos svoje veganstvo. Radikalno liberalna opcija, ekološka opcija, pokazuje da ne uspeva da privuče glasače van tih 20% što je gornja granica postmodernista u Srbiji, radi se o čistom prelivanju glasova od umerenih liberala ka radikalnim. Kada već umereno liberalna opcija postiže loš rezultat, radikalno liberalna opcija tek ne može ničemu da se nada.
Mnogi analitičari, čak i zapadni mediji govore o jačanju radikalne desnice u Srbiji, ne misleći na Vučića, usled rata u Ukrajini. Sudeći po brojkama, da, taj trend je primetan. Nacionalistička opcija osvojila je ukupno oko 13% glasova na parlamentarnim izborima. Došlo je u stvari do prelivanja glasova od SNS-a ka tvrđim nacionalnim opcijama. Tačno je i da je to sigurno proizvod početka rata u Ukrajini u kome neomodernisti u Srbiji vide realnu šansu za pad zapadnog sveta. U okviru te antizapadne euforije nacionalisti su profitirali nauštrb režimskih partija, i to ne na uštrb SPS-a, već isključivo SNS-a. Suštinski, međutim, nije došlo ni do kakve paradigmatske promene u srpskom društvu, ono je i pre rata u Ukrajini bilo dominantno neomodernističko, kao i sva ostala postkomunistička društva na teritoriji bivše Jugoslavije, ali je rat u Ukrajini ohrabrio manji deo srpskih neomodernista da glasaju partije koje su radikalnije od samog Vučića. Faktički, ako je Vučić predstavljao neutralnu opciju oko rata u Ukrajini, nacionalističke partije predstavljale su jasnu prorusku poziciju u tom sukobu. Na vrednosnom polju, ipak, nije došlo ni do kakvih promene, stanje je ostalo pređašnje.
Lokalni izbori za sastav beogradske Skupštine nastavljaju da reflektuju sukob postmodernista i neomodernista, s tom bitnom razlikom da su u prestonici Srbije postmodernisti jači nego na nivou čitave države (logično, budući da se sukob postmodernisti/neomodernisti delimično oslanja na podelu urbano/ruralno). Takođe treba imati u vidu da je Beograd sastavljen kako od urbanih opština, tako i od ruralnih (od 17 gradskih opština, 7 je u potpunosti ruralno). SNS je u Beogradu uspeo da osvoji oko 38% glasova, što je za 5% manje nego na republičkom nivou. SPS je osvojio oko 7% glasova, što je za 4% manje nego na parlamentarnim. Dakle, glavno je pitanje da li će posle preraspodele mandata i objave konačnih rezultata SNS i SPS moći samostalno da formiraju vlast u Beogradu. Liberalna opcija je u ukupnom skoru ostvarila 32%, što je blizu rezultata SNS-a i za 12% više nego u celoj Srbiji (ni liberali nemaju dovoljno mandata da formiraju lokalnu vlast). Nacionalisti su ukupno osvojili 17% glasova u Beogradu, što je više nego na parlamentarnim, ali istovetno kao na predsedničkim izborima. To jest, u Beogradu ne samo da procentualno ima više postmodernista nego u Srbiji, već ima i više radikalnih neomodernista nego na nivou čitave države. Očevidno je da će Vučić, Dačić i nacionalisti paktirati u Beogradu i formirati zajedničku lokalnu vlast, ako SNS-u i SPS-u bude nedostajao koji mandat za većinu. Uprkos tome što će nacionalističke partije u Beogradu biti Vučićevi saveznici, ako za to bude potrebe, mladi radikalni neomodernisti glasaju protiv Vučića, iako su, ironično, umnogome proizvod njegovog režima i napete društvene atmosfere iščekivanja revanša za poraze 90-ih koju konstruišu upravo režimski mediji (i tabloidni i mejnstrim, mada ih je već teško razlikovati). Može se konstatovati da je, primera radi, Viktoru Orbanu na izborima rat u Ukrajini pomogao da zadrži većinu, dok je Vučiću rat odmogao, jer deo srpskih neomodernista žele da otvoreno stanu na stranu Rusije u tom ratu, dok mađarski neomodernisti žele da njihova država bude što manje angažovana u datom sukobu.
Piše: Aleksandar Đokić