Piše: Vojin Grubač
Ključne ličnosti koje su učestvovale u pisanju skandaloznog, antidemokratskog Ustava Crne Gore 2007. godine bili su: Milo Đukanović, Ranko Krivokapić, Svetozar Marović i Nebojša Medojević. To se može zaključiti iz intervjua koji je lider PzP-a, Nebojša Medojević, dao listu Pobjeda 17. januara 2026. godine, a koji je objavljen pod naslovom: „Ubacio sam srpski jezik u Ustav, Maroviću bilo prihvatljivo da službeni budu i crnogorski i srpski“. Sada možemo zaključiti da se radilo o četiri jahača ustavne apokalipse, koji su nacrtom Ustava 2007. godine projavili ludost i neprihvatljivi ideološki ekstremizam.
Klauzula koja je poništila narodnu volju
Da se podsjetimo, Ustav Crne Gore usvojen je 19. oktobra 2007. godine sa 55 glasova „za“, pri čemu je Pokret za promjene učestvovao u tom glasanju sa odlučujućih 11 glasova poslanika. Samim tim, odgovornost PzP-a, a posebno njegovog lidera, za sadržaj i posljedice tog Ustava je apsolutna.
U navedenom intervjuu Medojević je objašnjavao brojne detalje u vezi sa jezikom i državnim simbolima, gdje se stekao utisak da se radilo o nekoj pijačnoj trgovini. Ipak, suštinski je izbjegao da se osvrne na ključnu klauzulu Ustava — onu koja je u direktnoj suprotnosti sa zdravim razumom i elementarnom logikom demokratskog uređenja.
Pitanje je vrlo prosto: zašto je Nebojša Medojević prihvatio i izglasao odredbu po kojoj se sporna identitetska rješenja i državni status mogu mijenjati samo ako, pored dvotrećinske podrške poslanika u parlamentu, budu potvrđeni i na obaveznom referendumu na kojem moraju dobiti podršku tri petine, odnosno 60 odsto upisanih birača?
Da je Medojević 2007. godine zahtijevao da se Ustav, u obliku u kojem je usvojen u Skupštini, stavi na referendum i postane važeći samo ukoliko za njega glasa 60 odsto upisanih birača, što piše u sadašnjem Ustavu, danas ne bi bilo nikakvih sporenja. Međutim, on to nije uradio. Naprotiv, omogućio je usvajanje Ustava sa normom za koju je bilo jasno da ne može proći nikakvu referendumsku provjeru, niti može izdržati probu vremena.
Paralele: referendum 2006. i ustavna antilogika 2007.
Radi jasnoće, podsjetimo se referenduma o državnom statusu Crne Gore, održanog 21. maja 2006. godine. Ukupno je bilo upisano 484.718 birača. Izlaznost je iznosila 86,48 odsto, odnosno glasalo je 419.236 građana. Važećih listića bilo je 415.665, dok je nevažećih bilo 3.571.
Za nezavisnost Crne Gore glasalo je 230.711 građana, odnosno 55,5 odsto izašlih, dok je protiv bilo 184.954 glasača (44,5 odsto). Lako je izračunati da je za nezavisnost države tada glasalo 47,5 odsto od ukupnog broja upisanih birača.
Upravo tu leži ključ ove analize: ako je državna nezavisnost proglašena na osnovu podrške od 47,5 odsto upisanih birača, po kojoj logici je za promjenu identitetskih odredbi u Ustavu Crne Gore i pitanje statusa države postavljen prag od čak 60 odsto upisanih birača? Treba biti sumanut, ideološki napaljen do crvenog usijanja, krajnje zlonamjeran, pakostan i neodgovoran, pa tako nešto uraditi.
Elem, da je Medojević uslovio ustavopisce da taj prag bude identičan referendumskom — 55 odsto izašlih ili 47,5 odsto upisanih birača — to bi bilo racionalno i teško osporivo rješenje. Ali, on to nije uradio. Pristao je da se prag podigne na 60 odsto upisanih birača, iako je znao da takav Ustav ne može dobiti ni približnu podršku toga nivoa na referendumu.
Razlog je očigledan. Prema popisu stanovništva iz 2003. godine, 63,49 odsto građana izjasnilo se da govori srpskim jezikom, dok je 21,53 odsto navelo crnogorski jezik. Samim tim, Ustav koji je srpskom jeziku dao trećerazredni status nije mogao proći demokratsku provjeru referendumom. Da se poštovala elementarna logika, srpski jezik je morao biti prvi službeni jezik u Ustavu, a crnogorski drugi.
Zato se s pravom postavlja pitanje: da li bi Ustav iz 2007. godine, da je tada stavljen na referendum, uopšte dobio 35 odsto glasova upisanih birača? Sigurno, ne! Zato su četiri političke kukavice, koje su ga krojile, dvotrećinskom većinom poslanika u parlamentu izglasale punkt o mogućnosti izmjene djelova toga Ustava samo s referendumskom potvrdom od 60 odsto upisanih birača.
Upravo zbog tog ustavnog bezobrazluka, Crna Gora već 18 godina živi u kontinuiranom identitetskom sukobu, izazvanom rješenjima koja su nametnuta na način koji više podsjeća na političko razbojništvo nego na demokratsko uređenje države.
Knjiga Vojina Grubača: Hronika jednog prelomnog trenutka u savremenoj istoriji Crne Gore
Referendum, pa ustavotvorna skupština
Da bi se stvari napokon raščistile, nije potrebno dalje identitetsko preganjanje koje liči na nemogući pokušaj prolaska glavom kroz zid. Nakaradne norme sadašnjeg Ustava je nemoguće preskočiti.
Neophodno je da se u Crnoj Gori raspiše referendum o Ustavu iz 2007. godine i da se jasno vidi koliku podršku taj akt danas ima među upisanim biračima. Tek tada bi se svi koji su izglasali taj Ustav 2007. godine morali ozbiljno zamisliti nad posljedicama svojih odluka davne 2007. godine i o tome se javno izjasniti.
O tome bi se, prije svih i već sada, javno i nedvosmisleno morao izjasniti gospodin Nebojša Medojević, jer je upravo njegova partija dala ključne glasove za ustavnu konstrukciju koja je Crnu Goru uvela u dugotrajnu i duboku identitetsku krizu. Šta je bio razlog što nije otkazao podršku tako nakaradnom rješenju Ustava? Teba da kaže istinu, jer je to glavni i jedini razlog što je zbrisan sa političke scene Crne Gore. Očito je da mu to Srbi i Crnogorci nisu oprostili.
Alternativa, možda i jedino istinski održivo rješenje u nekoj perspektivi, jeste raspisivanje izbora za Ustavotvornu skupštinu, nakon kojih bi Crna Gora dobila novi ustav — utemeljen na logici, demokratskom legitimitetu i zdravom razumu. Koji ne bi bio plod ideološkog nasilja bilo koga nad bilo kim, već dogovor razumnih ljudi i odgovornih političara. Da bi se to dogodilo, mora se promijeniti politička klima u Crnoj Gori. Mora se demontirati kriminalni sistem prošlih vremena i resetovati politička scena. U sistemu političkog haosa koji sada vlada, tako nešto nije moguće izvesti.
