Piše: Redakcija
Ozbiljni ljudi oduvijek su ulazili u politiku ne da bi bili u opoziciji nego na vlasti. To je jedan od aksioma od kako je svijeta i vijeka. Razumije se, ne na vlasti per se – već zato što je to jedina pozicija koja političarima omogućava da kormilo drže u svojim rukama, odnosno – da odlučujuće utiču na društvene i političke procese u zemlji.
U političkim provizorijumima kakva je Crne Gora, doduše, ima i onih kojima bavljenje politikom služi za ponešto drugo. Upravo na toj tački se ponajbolje očituje ko je u politici doista iskren, a kome su ciljevi i namjere unekoliko drugačiji.
S tim u vezi, već u početku kada se formirala aktuelna Vlada, bio je krajnje indikativan izbor lidera DNP-a Milana Kneževića, da kada je njegova stranka nakon godina provedenih u opoziciji konačno dobila šansu da postane dio izvršne vlasti, on sam lično donese odluku da ne preuzme nijednu državnu funkciju.
Nakon tog čina, za one koji političke procese i protagoniste promatraju pažljivije – u startu se morala ukazati crvena zastavica. Drugim riječima – evo političara kome ne pada na pamet da pokaže i dokaže šta zaista zna. Da preuzme ličnu odgovornost za neku konkretnu oblast u državi ili resor. Ukratko, evo neozbiljne pojave kojoj je cilj da samo i vječito palamudi, lišene skrupula i osjećaja bilo kakve lične odgovornosti ali i obzira, pa čak i prema najbližim saradnicima iz sopstvene stranke.
Sve što se u političkom životu glede Kneževića i DNP-a nadalje dešavalo od kako je njegova stranka formalno postala dio izvršne vlasti, samo je logičan ishod ovog prvog izbora, na osnovu kojeg se do tančina moglo predvidjeti sve što slijedi.
Lider DNP-a je napravio lični izbor da u životu bude lakrdijaš, te se sve čega se dotični dohvati pretvara u lakrdiju – nisku i vulgarnu komediju i farsu, začinjenu neukusom. On se neprestano trudi da svoju ulogu lakrdijaša u svakoj prilici odigra što uvjerljivije. Pa čak i kada se tobože zalaže za prava stanovnika Botuna on teži da dok to čini kao sama pojava izgleda što grotesknije i nepriličnije. Da se oblači što luđe. Da njegovo ponašanje bude što neartikulisanije.
Tj, da do kraja poruči i objasni građanima koje tobože zastupa, da on prije svega njih same zavitlava i izvrgava ruglu, a potom i sve ostale i kompletno društvo, ako je moguće.
Građani Crne Gore konačno moraju da razabraju, a zasigurno da je velika većina dovoljno politički pismena, da kada god neki političar radi nelogične stvari, da kada god nanjuše fenomen da se neko bavi politikom ne da bi bio na vlasti već u opoziciji – da tu u najmanju ruku nijesu čista posla.
Nažalost, ono što je posebno tragično jeste da kada takvo ponašanje ispolji neko od tzv. lidera decenijski napaćenih i obespravljenih pripadnika srpskog naroda u Crnoj Gori – da je onda na pozornici posebno gnusna i podla predstava.
Vrijeme je da Srbi u Crnoj Gori prihvate činjenicu da imaju kukavičje jaje u svojim redovima i da se tako ubuduće prema njemu i odnose. Jer gurati na silu nanovo Srbe u Crnoj Gori u opoziciju tek nakon što su uhvatili malo zraka nakon torture Đukanovićevog režima, može raditi samo onaj koji nije njihov prijatelj. To je valjda i pticama na grani jasno.
