Piše: Uroš Lipušček
Prevod: Žurnal
Nedavni hodočasnički pohod vodećih evropskih političara u Ovalni kabinet, u savremenu verziju Kanose, potvrdio je konačan pad Evrope kao samostalne političke sile.
Vrhunski evropski lideri, članovi takozvane „koalicije voljnih“, koji će, kako izgleda, podržavati rat u Ukrajini do posljednjeg Ukrajinca, otputovali su u Vašington bez zvaničnog poziva, kao neformalna pratnja ukrajinskom autokratskom predsjedniku Volodimiru Zelenskom, čiji je mandat zvanično istekao još prošle godine.
Shodno tome, u Bijeloj kući su dočekani kao obični vazali.
Njihov susret s predsjednikom Donaldom Trampom u Ovalnom kabinetu podsjećao je na ceremonijalne prijeme koje su nekad imali osmanski sultani sa svojim vazalima. Sultan je sjedio na uzvišenom prijestolu (Tramp za masivnim „Rezolut“ stolom). Vazali su mogli da progovore samo kad bi im sultan postavio pitanje — baš kao što je bilo s Trampom. Morali su biti svečano odjeveni (Tramp je, na primjer, zahtijevao od Zelenskog da dođe u civilu).
Ovakvim ponašanjem, evropski lideri su se do krajnjih granica ponizili pred gospodarom američke imperije. Svijet je tome svjedočio u guranju koje je nastalo prije snimanja zajedničke fotografije, kada je Ursula fon der Lajen, predsjednica Evropske komisije, pokušala da se ugura između Trampa i francuskog predsjednika Emanuela Makrona. Makron ju je, međutim, čvrsto odgurnuo. Na kraju je završila skroz lijevo, na samom rubu fotografije.
Ova posjeta samoproglašene evropske elite Bijeloj kući imaće dalekosežne političke posljedice po Evropu. Njome je okončan period prividnog jedinstva unutar zapadnog savezništva.
Sjedinjene Države, kao dominantna sila, od sada će otvoreno stavljati u prvi plan sopstvene strateške interese. Očigledno je da evropskim političarima koji su prisustvovali ovoj geopolitičkoj lekciji u Ovalnom kabinetu još nije jasno da se interesi SAD-a i Evrope sve više razilaze.
Americi nije u interesu snažna, čak ni potčinjena Evropa. Posljednji sporazum između Trampa i fon der Lajen to jasno pokazuje. Evropska unija je, bez ikakvog otpora, prihvatila uvođenje carine od 15% na evropsku robu u Americi, dok će američki proizvodi u Evropi biti potpuno oslobođeni carina.
Pored toga, fon der Lajen se obavezala da će EU u narednim godinama kupiti čak 750 milijardi dolara vrijednosti američke energije, iako je ona višestruko skuplja od ruske. Takođe, Evropa će uložiti najmanje 600 milijardi dolara u američku industriju. Ako se to ne dogodi, Tramp prijeti da će značajno povećati carine na evropske proizvode.
Afera Fajzergejt: Evropski tužioci istražuju poruke Fon der Lajen i direktora Fajzera o vakcinama
Riječ „autonomija“ za Evropu sve više zvuči kao prazna ljuštura.
Ipak, fon der Lajen se tokom svoje posljednje posjete Pekingu ponašala izuzetno arogantno, umjesto da se dogovori o jačem ekonomskom partnerstvu koje bi bar malo ublažilo evropske ekonomske probleme. Povrh svega, nakon toga je pristala i na to da SAD mogu izvoziti genetski modifikovane usjeve i hranu u Evropu.
Trenutna evropska elita, koja je čitav poslijeratni period živjela pod američkim kišobranom, ni na koji način nije sposobna da postane samostalna. Takozvana strateška autonomija EU je prazna priča. Radi se o novoj formi tzv. Stokholmskog sindroma, u kojoj se oteti s vremenom identifikuju s otmičarima.
Trampovi mirovni napori takođe su vezani za njegove tipično lične ambicije. On očekuje da će, ukoliko uspije da postigne mir u Ukrajini — uprkos aktivnoj podršci genocidu u Gazi — dobiti Nobelovu nagradu za mir.
Flertuje s primjerom predsjednika Teodora Ruzvelta, prvog američkog predsjednika koji je 1906. dobio tu nagradu za uspješno posredovanje u ratu između Rusije i Japana. Nakon tog posredovanja, obje zaraćene strane su malo popustile; Rusija više, jer je kao gubitnik priznala japansku kontrolu nad Korejom, a Japanu prepustila južnu Mandžuriju i luku Port Artur. Japan je Rusiji prepustio sjevernu Mandžuriju. Obje strane su bile spremne na kompromis.
Takav sporazum, imajući u vidu da je ruska vojska trenutno na pragu pobjede u Ukrajini, danas nije moguć ni u teoriji.
Uprkos snažnom otporu takozvane „duboke države“ ili „ratne partije“ u SAD-u, Tramp pokušava da se predstavi kao mirotvorac koji će okončati rat u Ukrajini kako bi se ponovo fokusirao na svoj glavni cilj — Kinu, koju vidi kao ozbiljnu prijetnju američkoj globalnoj hegemoniji.
Tramp očekuje da će, ukoliko on (i Zapad) priznaju rusku aneksiju četiri oblasti koje su već inkorporirane u Rusku Federaciju — Donjecka, Luganska, Hersona, Zaporožja, kao i Krima — Rusija postepeno udaljiti od Kine.
To bi bilo ponavljanje uspješne politike nekadašnjeg predsjednika Ričarda Niksona, koji je u Hladnom ratu bar privremeno uspio da pridobije Kinu na stranu SAD-a. Danas je, međutim, skoro nemoguće ostvariti takav strateški proboj. Kina i Rusija su, zajedno s drugim državama BRIKS-a, duboko uključene u izgradnju novog svjetskog ekonomskog poretka. Putin, ni pod kakvim uslovima, neće Rusiju vezati za potpuno nepredvidivog Trampa.
Takođe, uvođenjem carine od 25% na uvoz iz Indije — zato što Nju Delhi ne namjerava da prekine uvoz ruske nafte — Tramp je indirektno olakšao političko zbližavanje Kine i Indije, dviju velikih rivala. U očima kolektivnog Globalnog Juga, Amerika više nije pouzdan partner.
U svojoj pjesmi Mimo naju teče čas (Vrijeme ističe), slovenački pjesnik Alojz Gradnik podsjeća da vrijeme nemilosrdno prolazi i da je sve prolazno. Ali vodeći evropski političari kao da ne shvataju tu osnovnu lekciju dijalektike kad je u pitanju stari kontinent: vrijeme kada je Evropa važila za stratešku silu — nepovratno je prošlo.
Špenglerovo upozorenje
Njemački filozof Osvald Špengler je, na primjer, još prije više od sto godina u svom djelu Propast Zapada ukazao da Zapad ulazi u razdoblje konačnog opadanja, koje će pokušati da zaustavi silom. Zapad se, po njemu, pretvarao u civilizaciju bez duhovne energije.
Ova teza se danas potvrđuje kroz pad Evrope, koja ni nakon više od tri godine surovog rata s globalnim posljedicama na sopstvenim granicama, nije u stanju da ponudi nijednu mirovnu ili intelektualnu inicijativu za okončanje sukoba. Štaviše, dogmatski odbija svaki kontakt i dijalog s Rusijom.
Uticajni američki ekonomista Džefri Saks izražava čuđenje što je Evropa na takav način potpuno zakazala. Pukovnik Žak Bo, bivši pripadnik švajcarske službe strateške obavještajne analize, smatra da se ponašanje današnjih evropskih političkih elita ne može racionalno objasniti, već jedino kroz psihoanalizu — jer djeluju suprotno ključnim interesima sopstvenih zemalja.
Kako je, na primjer, moguće da njemački kancelar Fridrih Merc odbija otvaranje druge cijevi gasovoda Sjeverni tok, koja nije uništena, a koja bi bar djelimično ublažila trenutne ekonomske probleme Njemačke, imajući u vidu da je ruska energija višestruko jeftinija od američke?
Deindustrijalizacija Njemačke postaje jedan od glavnih pokretača sve jače militarizacije. Vladujuće njemačke elite, od kojih mnogi potiču iz porodica s nacističkim nasljeđem, pokušavaju oživjeti ekonomski rast putem remilitarizacije. Ovaj obrazac podsjeća na ponovno naoružavanje Njemačke uoči Drugog svjetskog rata.
Nije slučajno što Merc ponovo govori o tome da Njemačka treba da ima najjaču vojsku u Evropi. Približavamo se tako eri mogućeg „Četvrtog rajha“, utemeljenog na takozvanom ratnom kejnzijanizmu.
Nada ostaje da će njemački birači uspjeti da osujete ovakve planove. Istraživanja javnog mnjenja pokazuju da ne podržavaju ni nastavak rata u Ukrajini, ni sve veću umješanost Njemačke u njega. Trenutno, jedina stranka koja bi mogla ugroziti Merca jeste Alternativa za Njemačku (AfD), koju aktuelna vlast tumači kao političku snagu blisku neonacistima. Ako nastavi da dobija podršku, može se naći pred formalnom zabranom — i to u državi koja se deklariše kao demokratska.
Njemačka je, još od vremena „gvozdenog kancelara“ Ota fon Bizmarka, predstavljala ozbiljan problem za Evropu — bilo kada je previše jaka, bilo kada je previše slaba. U kontekstu današnje militarizacije koju guraju njemačke političke elite, neki analitičari postavljaju pitanje: da li je ponovno ujedinjenje Njemačke bila greška?
Sjećam se da mi je pokojni istoričar Vladimir Dedijer više puta govorio kako je maršal Tito, nakon što je Njemačka poslije Drugog svjetskog rata bila podijeljena na dvije države, znao reći: „Ne bi mi smetalo ni da je podijeljena na još više.“
Vinston Čerčil je već na Teheranskoj konferenciji 1943. izjavio da Njemačku treba podijeliti u više dijelova kako više ne bi predstavljala prijetnju svojim susjedima. Slično je govorio i francuski premijer Klemanso na Pariskoj mirovnoj konferenciji 1919. godine. A nakon Napoleonovih ratova, francuski diplomata Taleiran takođe je zagovarao podjelu Njemačke.
Njemačka će i dalje ostati evropski problem. Ipak, njemački konzervativni političari, koji u potpunosti kontrolišu zemlju, potpuno zanemaruju osnovno Bizmarkovo pravilo: da su dobri odnosi između Njemačke i Rusije preduslov stabilnosti i mira u Evropi.
Pored Velike Britanije, koja i dalje pokazuje nekadašnje imperijalno neprijateljstvo prema Rusiji, Njemačka je ponovo glavni protivnik Rusije — iako je ekonomski bila duboko zavisna od nje. Francuska, s druge strane, samo formalno protestuje, bez stvarnog uticaja.
Ukrajinski Gordijev čvor
Činjenica je da čak i ako Tramp i Putin pronađu zajedničku formulu za okončanje rata u Ukrajini, neće moći sami da razvežu ukrajinski Gordijev čvor. Iako zvanično nije dio pregovaračkog procesa, Evropa bi mogla pokušati da ga sabotira — produženjem sukoba ili pokušajem da ga „zamrzne“, kao što je slučaj na Korejskom poluostrvu.
To bi bio najgori mogući scenario. Evropa bi se suočila s dugotrajnim sukobom na svojim granicama. Rješavanje ukrajinske krize imaće zato veliki uticaj ne samo na budućnost NATO-a, nego i na samo postojanje Evropske unije — što više nije zagarantovano.
Kako ističe profesor Paskal Lotaz sa instituta Neutrality Studies, EU više ni ne teži da bude samostalna sila. Razlike između interesa pojedinih zemalja ili blokova zemalja sve su očiglednije. EU ne može dozvoliti sebi da postane talac rusofobije baltičkih država. Mađarska i Slovačka, recimo, snažno se protive nastavku rata koji zagovaraju vodeće članice Unije.
Ako mirovni napori propadnu, Rusija će nesumnjivo nastaviti da pritiska ka vojnoj pobjedi, što bi moglo dovesti do raspada Ukrajine kao jedinstvene države. U tom slučaju, ponovo bi se moglo otvoriti pitanje svih poslijeratnih granica u Evropi.
Hoće li Varšava pokušati da inkorporira dio Ukrajine koji je prije Drugog svjetskog rata pripadao Poljskoj? Hoće li se dovesti u pitanje granice između Njemačke i Poljske, povučene poslije tog rata? Nijedan političar u EU ne želi ni da pomisli na to.
Moskva je više puta istakla da, pod bilo kakvim okolnostima, neće dozvoliti da države članice NATO-a pošalju mirovne trupe u Ukrajinu — ni u kakvom obliku. Ipak, lideri Njemačke, Britanije i Francuske i dalje insistiraju da je to i dalje moguća opcija. Prostora za kompromis praktično nema.
Prema mišljenju Džefrija Saksa, najbolja garancija za bezbjednost i nepovredivost Ukrajine bila bi da dobije slične garancije kakve je dobila Austrija kada je 1955. proglasila neutralnost, putem državnog ugovora. To je bio preduslov za povlačenje sovjetske vojske. Ta formula se do sada pokazala kao najefikasniji model bezbjednosnih garancija za bilo koju zemlju. Preduslov za takav rasplet jeste da Ukrajina zvanično postane neutralna država i odustane od ambicije da uđe u NATO — što Rusija traži, a Ukrajina do sada odbija.
Postavljanje nove bezbjednosne arhitekture u Evropi od ključne je važnosti — kako za kontinent, tako i za cijeli svijet. Rusija bi u takvoj strukturi morala biti integralni dio. Međutim, nedavno objavljena namjera SAD-a da uspostavi 99-godišnji američki koridor na Južnom Kavkazu, između Jermenije i Azerbejdžana, teško da šalje ohrabrujuću poruku da Vašington planira da se uzdrži od politike vojnog okruženja Rusije.
Neki analitičari predlažu da, imajući u vidu da je Evropa dio šireg evroazijskog kopna, i Kina treba biti uključena u tu bezbjednosnu strukturu kao jedan od garanata.
Da su Zapad, odnosno vodeći američki političari, prihvatili zahtjeve Mihaila Gorbačova, Borisa Jeljcina i Vladimira Putina da se Rusija primi u NATO nakon raspada Sovjetskog Saveza — ili bar da se ne širi na teritoriju bivšeg SSSR-a — (i da ukrajinske vlasti nakon kijevskog prevrata 2014. nisu počele s progonom ruske manjine), danas se ne bismo suočavali s najtežom krizom na evropskom kontinentu od 1945. godine.
Rat u Ukrajini nije posljedica navodnog ruskog imperijalizma ili širenja njene sfere uticaja, već rezultat svjesne politike američkih neokona čiji je cilj slabljenje, pa čak i raspad Rusije, kako bi se povratilo stanje iz devedesetih i istovremeno izvršio pritisak na Kinu da obuzda svoj uspon. U suštini, to je pokušaj Zapada da nastavi da vlada svijetom kao što je to činio vijekovima, pa i tokom poslijeratnog perioda.
Slično nestabilni periodi, koje istorija poznaje pod latinskim nazivom antebellum (vrijeme prije rata), ponavljaju se kroz istoriju. Jedina razlika između tada i sada je što tada još nije postojalo nuklearno oružje. Izbor je jasan: mir ili potpuno uništenje.
Uroš Lipušček, doktor nauka, je slovenački novinar i istoričar, dugogodišnji dopisnik RTV Slovenija iz Ujedinjenih nacija, SAD-a i Kine. Bio je kandidat za Evropski parlament 2024. godine. Trenutno je profesor na EMUNI univerzitetu (Euro-mediteranski univerzitet) u Piranu, Slovenija. Autor je više knjiga i istorijskih analiza, između ostalog: Ave Wilson: SAD i prekrajanje Slovenije u Versaju 1919–1920 (2003) i Sacro Egoismo: Slovenci u kandžama tajnog Londonskog ugovora iz 1915 (2012).
Izvor: Consortium News
