Piše: Elis Bektaš
Danas je Donald Tramp načinio jedan naizgled sporedan i nevažan presedan. Prešao je davno postavljenu puritansku granicu i postao prvi američki predsjednik koji je u javnom prostoru upotrijebio takozvanu F-word. Pošto mene ništa ne obavezuje na puritanizam u jeziku, ovdje ću prenijeti njegovu objavu sa društvenih mreža:
Tuesday will be Power Plant Day, and Bridge Day, all wrapped up in one, in Iran. There will be nothing like it!!! Open the Fuckin’ Strait, you crazy bastards, or you’ll be living in Hell – JUST WATCH! Praise be to Allah. President DONALD J. TRUMP
–
Utorak će biti Dan Elektrana i Dan Mostova, objedinjen u jedan, u Iranu. Neće biti ništa nalik tome!!! Otvorite Jebeni Prolaz, ludi kopilani, ili ćete živjeti u Paklu – SAMO GLEDAJETE! Slava Allahu. Predsjednik DONALD J. TRAMP
Kada se u budućnosti sociolozi, politikolozi, istoričari i drugi naučnici budu bavili fenomenom Donalda Trampa, možda i najvažnije pitanje na koje će se od njih očekivati odgovor biće ono o Trampovom jeziku, odnosno o najradikalnijem primjeru degeneracije javnog jezika.
Bez zloupotrebe jezika, bilo je nemoguće da se jedan trećerazredni biznismen, sklon bankrotima i poreskom mešetarenju te neumjerenoj estradnoj samopromociji i sa ideologijom koja ne predstavlja ništa drugo doli skup opštih, često i kontradiktornih opštih mjesta, uspne na sam politički vrh. Problem, dakle, ne leži u Trampu već u nesposobnosti društva da pravovremeno detektuje sadržaj govora i da u njemu razluči smisleno od besmislenog, odnosno istinito od lažnog.
Donald Tramp nije incident već dijalektički nužna posljedica dugotrajne korporativne zloupotrebe jezika koja je američko društvo iz političkog i ideološkog pretvorila u društvo propagande i onesposobila ga da sadržaj prima na nivou svjesnog, odnosno u vidu artikulisane misli, one koja omogućava nastavak mišljenja, te apstrahiranje i anticipiranje.
Ja na ovom mjestu neću iznositi minuciozne opservacije kanadskog filosofa Džona Ralstona Sola o društvenoj i političkoj degeneraciji koja se odvija kroz jezik, a prevashodno kroz jezik korporativizma, ideologije i propagande, od kojih svaki ima precizno definisanu ulogu u desubjektivizaciji društva. Umjesto toga uputiću čitaoca da sam pročita njegovu Civilizaciju nesvjesnog, taj brevijar savremene političke misli. Uostalom, čak ni sam Sol ne uspijeva da anticipira sunovrat javnog jezika oličen u Donaldu Trampu i njegovoj kamarili.
To je jezik psihopatije, jezik histerije i narcisoidnosti, jezik pseudosakralizacije i jezik koji se s prezirom odnosi prema jezičkim normama. Taj jezik sve podređuje zilotskoj projekciji vlastite moći i on ne ostavlja ni najmanji prostor za dijalog, čak ni sa onima koji bi bili voljni da u dijalog sa Trampom uđu.
No, ono što je odista onespokojavajuće, nije pristajanje američke administracije na Trampovo ludilo, već nešto što se desilo mnogo ranije, a to je spremnost mnogih ljudi širom svijeta da u Trampu prepoznaju spasioca tradicije i njenih vrijednosti. Od svog pojavljivanja u javnosti pa sve do danas, Donald Tramp je bio opskurna figura, hohštapler i šibicar koji se jezikom služio da opsjeni, prevari i da slaže.
Na isti način jezikom se nastavio služiti i u politici, gradeći svoj narativ na grandomaniji, senzacionalizmu, populizmu, generalizacijama, manipulaciji činjenicama, pa i lažima. I zaista, samo je rudimentarno glup čovjek mogao povjerovati da će Trampov jezik imati moć da društvu vrati bilo kakve vrijednosti.
Dekadentnost i devijantnost američkog liberalizma od Klintona do Bajdena nisu i ne mogu poslužiti kao opravdanje za polaganje povjerenja u Donalda Trampa koji u politiku ulazi kao histerični i narcisoidni pajac, da bi na kraju tim atribucijama pridodao i krvoločnost. Izabrati Trampa kao lijek od liberalnih zastranjenja i oboljenja ravno je liječenju tripera odsijecanjem – vlastitog kurca. A to je, složićemo se, medicinski postupak na koji bi pristao samo izuzetno glup pacijent.
Zato, čitaoče, ako spadaš među one koji su makar u jednom času povjerovali da Tramp dolazi kao Salvator Mundi, stani pred ogledalo i prekori samoga sebe zbog gluposti. To će malo zaboljeti tvoju sujetu, ali će biti ljekovito, jer ćeš drugi put razmisliti i shvatiti da problem svijeta nisu lideri, države, tradicije, ideologije… već sposobnost ili nesposobnost uspostavljanja smislenog odnosa prema jeziku.
Ako to znanje preneseš svom potomstvu, iskupićeš se za trenutak slabosti i doprinijećeš buđenju boljeg svijeta, u kom će histerični i krvoločni prevaranti biti prepoznati i prije nego što se dočepaju carskog žezla.
